Međimurje je mjesto gdje vrijeme ima drugačiji ritam. Ovdje povijest ne stoji u muzejima – ona živi u običajima, u toplini domaće kuhinje, u blagom osmijehu domaćina. Nije slučajno da je ova mala europska regija čak tri puta ponijela titulu izvrsnosti – njezina ljepota nije glasna, ali je duboka.
A tu, na samom sjeveru Hrvatske, ondje gdje se zemlja nježno valja u zelene brežuljke, a jutra mirišu na vinovu lozu i rosnu travu, smjestile su se i Terme Sveti Martin – poput tihog obećanja odmora. Put prema njima vodi kroz krajolik koji ne žuri. Kroz polja i vinograde, kroz sela u kojima se još uvijek čuje šapat tradicije, stiže se u Međimurje – regiju koja prirodu ne doživljava kao kulisu, već kao način života.
A onda, iza zavoja, otvara se oaza. Dvadeset i sedam hektara netaknute prirode diše punim plućima. Vinogradi se protežu poput zelenih valova, a u daljini se, gotovo nestvarno, pojavi jelen – brz i tih, kao da čuva tajnu ovog mjesta. U tom prizoru shvatiš da si stigao negdje gdje čovjek i priroda još uvijek razgovaraju istim jezikom.
Ovdje odmor nije samo pauza – on je povratak sebi. Topla termalna voda obavija tijelo poput zagrljaja zemlje iz koje dolazi. U tišini bazena, pod otvorenim nebom ili iza staklenih stijena koje brišu granicu između unutra i vani, misli postaju lakše. Disanje se produbljuje. Koraci usporavaju. Koncept koji ovdje nazivaju Healthness nije tek riječ – to je filozofija.
To je jutarnja šetnja kroz maglovite brežuljke, svježe ubrano povrće na tanjuru, vožnja biciklom kroz vinograde, smijeh koji se razliježe čistim zrakom. To je briga o tijelu bez odricanja, i odmor bez bijega.
Proljeće se tiho budi uz rijeku Muru, kao da ne želi narušiti njezin mirni, postojani tok. Na šetnici uz Skelarsku kuću zrak miriše na svježinu i vlažnu zemlju, a sunčeve zrake nježno se probijaju kroz krošnje, milujući travu koja se tek zazelenjela.
Laganim korakom pješačimo, prevaljujući kilometre gotovo neprimjetno. Svaki korak prati ritam vode, svaki udisaj ispunjen je svježinom. U obližnjem šumarku već cvrkuću prve ptice, nespretno, ali radosno najavljujući toplije dane. Njihov pjev miješa se sa šumom rijeke i tihim šuštanjem lišća pod nogama.
Ni proljeće ovdje ne dolazi naglo – ono se razlijeva poput svjetlosti po vodi, poput osmijeha koji se polako širi licem. Uz Muru, sve ima svoj ritam: voda koja umiruje, koraci koji oslobađaju misli i priroda koja strpljivo podsjeća da nakon svake zime dolazi novo buđenje.
