Ante Gavranović
U velikom dijelu hrvatskog gospodarstva ulaganja jesu povećala fizički opseg infrastrukture, turističkih kapaciteta i potrošnje, ali često nisu ostvarila puni razvojni učinak koji se očekivao – posebno u produktivnosti, izvozu, tehnološkom napretku i rastu plaća. Ključno pitanje nije samo koliko se ulagalo, nego u što se ulagalo i kakav je bio multiplikativni učinak tih ulaganja. Koliko je sredstava uloženo u poljoprivredu i gospodarsku infrastrukturu u posljednih 10 godina?
Nedovoljna povezanost ciljeva i ulaganja
U Hrvatskoj su u posljednjih desetak godina u poljoprivredu i gospodarsku infrastrukturu uložena vrlo velika sredstva — najvećim dijelom kroz fondove Europske unije, ali i kroz državni proračun te lokalne investicije.
Prema podacima Ministarstva poljoprivrede i europskih fondova, od ulaska Hrvatske u EU 2013. do danas iz Programa ruralnog razvoja isplaćeno je oko 2,6 milijardi eura, kroz izravne potpore poljoprivrednicima oko 3,36 milijardi eura, tržišne potpore iznosile su oko 113 milijuna eura, a samo za stočarstvo isplaćeno je gotovo 938 milijuna eura potpore.
Ukupno se tako dolazi do približno oko 6 do 7 milijardi eura uloženih u hrvatsku poljoprivredu u posljednjih 10 godina. Ta sredstva korištena su za modernizaciju farmi, navodnjavanje, kupnju mehanizacije, preradbene kapacitete, ruralnu infrastrukturu, potpore mladim poljoprivrednicima i obnovu lokalnih cesta I sela.
Gospodarska infrastruktura, godinama devastirana, zapuštena i najvećim dijelom neprimjerena, jednostavno je vapila za modernizacijom pojedinih segmenata. To se odnosi na prometnice i željeznice, luke i zračne luke, energetsku infrastrukturu, vodovod i kanalizaciju, industrijske zone, digitalnu infrastrukturu te obrazovnu i poslovnu infrastrukturu.
Hrvatskoj je u financijskim okvirima EU-a za razdoblja 2014.–2020. i 2021.–2027. stavljeno na raspolaganje više od 25 milijardi eura europskih sredstava. Velik dio toga usmjeren je upravo na infrastrukturu i gospodarstvo.
Primjeri velikih ulaganja: Pelješki most, LNG terminal na Krku, modernizacija željezničkih koridora, obnova i modernizacija luka i otočne infrastrukture, vodno-komunalni projekti, širokopojasni Internet, energetska obnova te razvoj industrijskih i poduzetničkih zona.
Realna procjena govori da je u gospodarsku infrastrukturu Hrvatske u posljednjih 10 godina uloženo između 20 i 30 milijardi eura, ako se zbroje EU fondovi, državni projekti, lokalna ulaganja, prometna i energetska infrastruktura kao i NPOO sredstva.
Ključno pitanje nije više “koliko je uloženo”, nego “što smo dobili?”
Tu dolazi do velikog paradoksa hrvatskog razvoja. Hrvatska je u tim ciklusima snažno obnovila infrastrukturu, modernizirala dijelove zemlje, znatno povećala BDP i povukla rekordna EU sredstva. No, istodobno nije proporcionalno povećala industrijsku proizvodnju, nije zaustavila depopulaciju, ostala je izrazito uvozno ovisna, ima velik trgovinski deficit, poljoprivredna proizvodnja u mnogim sektorima stagnira ili pada.
Drugim riječima, ulaganja su često bila više usmjerena na fizičku obnovu i potrošnju, a manje na stvaranje snažne izvozne ekonomije i visoke dodane vrijednosti. Takva kretanja treba zaustaviti odnosno dovesti u potrebnu ravnotežu i u svakom scenarijz stratefije razvija predstavlja ključnu razvojnu dilemu Hrvatske u ovom desetljeću.
Gdje su uzroci i razlozi raskoraka?
Nekoliko je glavnih razloga zbog kojih rezultati često nisu bili onakvi kakvi su se očekivali. Prmjetan je prevelik oslonac na nekretnine i turizam. Hrvatska je velik dio kapitala usmjerila prema apartmanizaciji, hotelima, trgovačkim centrima, cestogradnji i potrošačkom sektoru.
To je donijelo rast BD-a, rast cijena nekretnina, godpodarsko jačanje obalnog pojasa, kao i povećanje turističkih prihoda, ali nije dovoljno razvilo ndustriju, visoku tehnologiju, istraživanje i razvoj, izvozno konkurentne sektore.
Drugim riječima, ulagalo se više u potrošnu ekonomiju nego u ekonomiju visoke dodane vrijednosti.
Nedostatak dugoročne industrijske politike
Hrvatska je nakon 1990-ih izgubila dio industrijske baze, a nove strategije često su bile kratkoročne, mijenjale prioritete, ostajale na deklarativnoj razini. ez kontinuiteta teško je razviti snažne izvozne kompanije, povezati fakultete i industriju, stvarati tehnološke lance vrijednosti. Za razliku od nas, zemlje poput Poljska ili Češka desetljećima sustavno grade proizvodne klastere i izvozne industrije.
EU fondovi često su imali slab razvojni učinak
Velik dio sredstava iskorišten je za obnovu infrastrukture, javne objekte, komunalne projekte. To je važno, ali nije dovoljno za razvoj snažne ekonomije. Mnogo manje sredstava završilo je u proizvodnim tehnologijama, automatizaciji, inovacijama, izvoznim projektima.
Zato se dogodilo da su ceste moderne, trgovi uređeni, turističke zone proširene, ali produktivnost rada nije rasla istim tempom.
Demografski problemi
Velik ptoblem je odlazak radne snage: mladih, stručnjaka, općenito tehničkih kadrova. Čak i kada postoje investicije, nedostaje radnika, inženjera, majstora, stručnog menadžmenta. To ozbiljno smanjuje učinak ulaganja.
Dodajmo tome slabua povezanost znanosti i gospodarstva. U Hrvatskoj postoji relativno dobra akademska baza, ali malo patenata, malo komercijalizacije znanja, slab transfer tehnologije. Bez toga ulaganja teško stvaraju “novu ekonomiju”. Ytoga je velia odgovornost Vlade da u novoj strategiji indzstruhskog ravoja uzme u ibzir sve uočene slabosti i nedistatkr postojećeg modela transformira u suvremen gospodarski sustav. Hrvatska se predugo razvijala kao turistička periferija Europe, tržište usluga i tranzitna ekonomija. To nije nužno loše, ali nosi rizik da zemlja postane ovisna o sezoni, stranim turistima, uvozu i vanjskim krizama. andemija je jasno pokazala koliko takav model može biti ranjiv.
Ipak, postoje i pozitivni rezultati. Ne treba zanemariti da su ulaganja donijela modernu prometnu infrastrukturu, rast kvalitete hotela, razvoj zračnih luka, snažan rast turističkih prihoda, razvoj IT sektora, kao i jačanje pojedinih izvoznih niša. Problem je što ti uspjesi još nisu dovoljno široko transformirali cijelo gospodarstvo.
Ključna dilema Hrvatske iHrvatska danas stoji između dva modela: ekonomije usluga i turizma i ekonomije znanja, industrije i izvoza. Turizam može biti snažan motor razvoja, ali teško može sam nositi dugoročnu gospodarsku transformaciju države.
Zato se sve više postavlja pitanje može li Hrvatska od zemlje koja “dobro živi od prostora i mora” postati zemlja koja snažnije živi od znanja, tehnologije, izvoza i inovacija.
Upravo će odgovor na to pitanje odrediti jesu li dosadašnja ulaganja bila tek faza rasta — ili stvarni temelj dugoročnog razvoja.
