Varaždinsko kazalište posljednjih je godina dobilo novu poetiku – onu koja poštuje njegovu dugu tradiciju, ali se ne boji otvoriti vrata suvremenim temama, novim redateljskim rukopisima i drukčijim kazališnim formama. U tom spoju tradicije i suvremenosti nastao je repertoar koji se sve snažnije povezuje s vremenom u kojem živimo, otvarajući pitanja društva, obitelji, slobode, odgovornosti i položaja pojedinca, ali i prostora koji kazalište ima u životu jednoga grada.
Istodobno, Hrvatsko narodno kazalište Varaždin postalo je mjesto susreta – ne samo u vrijeme predstava, nego i kroz koncerte, tribine, performanse i druge programe. Publika se vratila u teatar, varaždinski glumci sve su prisutniji na festivalima i među nagrađenim umjetnicima, a predstave nastale u Varaždinu putuju izvan njegova kazališnog prostora. Takav repertoarni i umjetnički smjer u varaždinskom kazalištu posljednjih godina oblikuje intendantica Senka Bulić, otvarajući prostor istaknutim redateljskim imenima, ali i novoj generaciji autora. Susret različitih redateljskih rukopisa i kazališnih iskustava s varaždinskim ansamblom donio je repertoar koji je privukao novu publiku, ali i niz nagrađivanih predstava.
S intendanticom HNK Varaždin Senkom Bulić razgovarali smo o prošloj sezoni, novoj kazališnoj poetici, publici, nagradama, glumcima, velikim koprodukcijama i onome što HNK Varaždin za svoju publiku ali i širu hrvatsku kulturnu javnost priprema u novoj sezoni.
- Za početak - Kako biste ocijenili prošlu sezonu u nekoliko riječi?
- Relevantno, nagrađivano, uspješno.
- Čini se da je varaždinsko kazalište posljednjih godina postalo jedno od najvidljivijih u Hrvatskoj, postalo je kazalištem o kojem se govori. Kada pogledate ovu sezonu, što smatrate najvećim uspjehom?
- Postavili smo neke od ključnih tekstova koji su nevjerojatno bitni za naše vrijeme, od Medeje, koja je jedna od najznačajnijih predstava sezone, Kralja Leara s Ljubomirom Kerekešem u izvanrednoj ulozi, a s temom koja nas vodi do vremena nepredvidivih vladara i ekstrema u obiteljskim odnosima. O destrukciji, privatnoj i javnoj. Ponosna sam što smo postavili Kamen na cesti, u kojem smo bavljenjem djetinjstvom Marije Jurić Zagorke otvorili pitanja o mnogim nesretnim djetinjstvima i mogućnostima prevladavanja traumatičnih okolnosti u životu. Postavili smo Ubojitu baladu, komorni mjuzikl, hit na Sceni Rogoz, Matišićev Bljesak zlatnog zuba, koji nas podsjeća na probleme migracija koji su obilježje našeg vremena, iskustvo mnogih naših građana.
- Predstave poput Slučaja vlastite pogibelji, Šapata duše i Drvenih ptica snažno su odjeknule kod publike i struke. Koliko vam je važno da repertoar bude i umjetnički relevantan i društveno angažiran?
- To je glavni repertoarni smjer. Veliki autori, važni tekstovi koji komuniciraju s našom suvremenošću. To je stvorilo i veliki interes publike koja u repertoaru prepoznaje načine i vlastitog bavljenja životom, traži vezu s vlastitim iskustvima. Drvene ptice naša su najnagrađivanija predstava prošle godine. Nagrada Hrvatskog glumišta za najbolju predstavu godine, Ivan Plazibat za režiju, Sunčana Zelenika Konjević za najbolju sporednu ulogu, na Marulićevim danima nagrada publike za predstavu, nagrada čitatelja Slobodne Dalmacije Klari Fiolić i nagrada žirija Zdravki Ivandiji Kirigin za scenografiju.
- U više ste navrata istaknuli da ste željeli vratiti publiku u kazalište. Danas HNK Varaždin puni gledališta i privlači publiku iz šire regije. Koji je bio ključ tog povratka?
- Znala sam da teatar mora pridobiti građane, ne kao publiku koja se statistički broji, nego kao aktivne sudionike. Bilo je bitno postaviti repertoar na način koji će od kazališta napraviti uzbudljivo mjesto. Mjesto s kojim se građani žele povezati, da veza s kazalištem nije srednjoškolska obaveza ili povremeni ritual, nego da program koji radimo, teme kojima se bavimo, kod građana izazovu motivaciju, pozitivan angažman, iščekivanje. Sve naše programe koncipiramo tako. Vrlo smo brzo otvorili kazalište i za razne formate koji podržavaju našu ideju da se kazalište doživi kao važna točka grada kulture. Od koncerata, tribina, predavanja, performansa. U povodu zadnje premijere Kamen na cesti imali smo program tjedan dana pred premijeru, koji je bio svojevrstan uvod u materijal Marije Jurić Zagorke i otvaranje mnogih perspektiva vezanih uz njezin umjetnički i društveni angažman.
- Ove sezone posebno su se istaknuli i glumci varaždinskog ansambla. Koliko vam znači činjenica da su nagrade počele stizati upravo za glumačka ostvarenja?
- Ove ih je godine bilo još više, ali smo i u prijašnjim sezonama imali dosta nominacija i nagrada, baš za glumačke kreacije. Nagrađivane su i glavne i sporedne uloge... U umjetničkom smislu jednako važne. To me posebno veseli jer je varaždinski ansambl jedan od najboljih u Hrvatskoj. Posebno me veseli što se radi o nizu kompleksnih, snažnih ženskih uloga, lica kroz koja se prelamaju mnogi tereti, ali imaju veliku dramsku snagu.
- U Varaždin ste doveli velika redateljska imena poput Paola Magellija, Vite Taufera i Martina Kušeja, ali i mlade poput Ivana Plazibata, Paola Tišljarića... Koliko je teško održati visoku umjetničku razinu izvan Zagreba?
- Svugdje je moguće održavati visoku umjetničku razinu ako postoji ambicija, volja, jasna ideja repertoara, ansambl otvoren različitim poetikama u kojem mjesto mogu imati velika redateljska imena. Zato u Varaždin dovodim i redatelje poput Magellija, Taufera, Kušeja i novu generaciju talentiranih redatelja.
- Kod izbora skladatelja često surađujete s Mrletom. Veže li vas neka specifična vibra, poseban umjetnički impuls, međusobno razumijevanje?
- S Mrletom radim stvarno jako dugo. Radila sam s njim i kao glumica, redateljica i producentica. Mrle je silno glazbeno talentiran, a i kazališni čovjek. Za Varaždin je napisao i odličnu glazbu za naš balet Othello. Surađivao je i s Varaždinskim folklornim ansamblom na predstavi Tichek se oženil, koju smo radili u HNK-u u koprodukciji s folklornim ansamblom. Drago mi je da su i on i Ivanka na razne načine povezani s našim kazalištem.
- Oživjeli ste i tzv. glazbeni teatar – imate koprodukcije i gostovanja opera i baleta, pokrenut je Glazbeni utorak... Ima li planova i u tom smjeru?
- Producirali smo više opernih naslova na koje sam jako ponosna, od Životi i smrti Isabelle Eberhardt, Madame Butterfly, do lanjske Marie Stuart. Bili smo koproducenti na praizvedbi opere Povratak razmetnoga sina Anđelka Igreca. U Varaždinu rade sjajne solistice, od Kore Pavelić, Diane Haller, Anamarije Knego... Surađivali smo sa Zborom Sveučilišta Sjever, Zborom Kapela Paulina, brojnim varaždinskim glazbenicima koji su svirali u orkestrima naših produkcija. Na zadnjoj koprodukciji Ivica i Marica bila su uključena djeca iz zbora pod vodstvom Višeslava Jaklina.
- Često govorite o ansamblu kao „velikoj obitelji“. Kako danas izgleda atmosfera unutar kazališta?
- Mislim da imaju priliku sudjelovati u programu u kojem postoje uloge za sve njih, da imaju senzibilitet za program koji publika u velikom broju gleda i u Varaždinu i na gostovanjima. Osim već poznatih i iskusnih glumaca, sve su prepoznatljivija i naša nova glumačka lica. Radim sve da dobiju prilike za rast u produkcijama s redateljima kojima je stalo do glumaca.
- Koliko vam znači što su varaždinske predstave posljednjih godina prisutne na važnim festivalima i selekcijama?
- Prisutnost na važnim festivalima i u relevantnim selekcijama za nas je potvrda da ono što stvaramo ima umjetničku težinu i izvan vlastite sredine. Veseli me što su naše predstave prepoznate od selektora, struke i publike jer to govori da smo uspjeli izgraditi jasan umjetnički profil. Festivali su prilika da svoj rad usporedimo s najboljim ostvarenjima drugih kazališta i da stalno propitujemo vlastite standarde. Nagrade i gostovanja svakako su važni, ali jednako mi je važno da predstave nastavljaju živjeti i komunicirati s publikom.
Predstava Medeja izazvala je veliku pozornost i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Što je taj projekt značio za HNK Varaždin?
- Varaždin se uključio u jednu veliku koprodukciju s timom umjetnika svjetskog kalibra. Martin Kušej je redatelj koji je, osim po pamtljivim režijama, poznat i po vođenju Burgtheatera, najveće nacionalne kuće u Austriji. To je za nas bio produkcijski i umjetnički izazov, suvremeno čitanje Medeje. Predstava koja je iznjedrila snažnu glumačku ulogu Helene Minić, nagrađene Orlandom na Dubrovačkim ljetnim igrama, Zlatnim studiom i nominacijom za Nagradu hrvatskog glumišta. Predstava je proglašena i najboljom na ovogodišnjem festivalu Infant u Novom Sadu.
- Čini se da njegujete repertoar koji spaja klasiku i suvremene društvene teme, a često u prvi plan stavlja žene i njihove sudbine. Je li to danas trend ili nužnost kazališta?
- Ne radi se o trendu, nego o potrebi da se kroz kazalište bavimo pitanjima koja oblikuju naše živote. Veliki dramski tekstovi u bilo kojem vremenu otvaraju važne teme, a upravo se kroz ženske likove te teme često posebno snažno prelamaju. Takve su Medeja, Zagorka u Kamenu na cesti ili junakinje Drvenih ptica. Njihove priče nisu samo priče o ženama, nego i priče o društvu u kojem živimo. Kazalište ima priliku dati glas iskustvima koja su dugo bila na margini i zato mi se čini važnim da ih se ne zaobilazi.
- Kako birate tekstove i autore – intuicijom, društvenim trenutkom ili razmišljanjem o publici?
- Uvijek je riječ o spoju svih tih elemenata. Kazalište mora uspostaviti dijalog s vremenom u kojem nastaje. Zato me zanimaju veliki autori i snažni tekstovi koji mogu uspostaviti živ dijalog sa suvremenošću, bez obzira na to jesu li nastali prije nekoliko stoljeća ili jučer. Važan je i društveni trenutak jer neka pitanja jednostavno postanu neizbježna, ali jednako je važna i publika. Ne u smislu prilagođavanja očekivanjima, nego u smislu traženja tema koje će u ljudima potaknuti prepoznavanje, emociju.
- Paralelno vodite HNK Varaždin i dramski program Dubrovačkih ljetnih igara. Koliko su ta dva svijeta slična, odnosno različita?
- Za mene je to sve jedan svijet o kojem razmišljam u odnosu na specifičnosti i potrebe svakog grada. Varaždin i Dubrovnik povezivala sam u svim godinama mandata na Igrama. Najprije gostovanjem naše predstave Čekajući Oresta na Lovrijencu, a onda kroz koprodukciju na Medeji i ove godine na Richardu III. u režiji Vite Taufera.
- Kako ocjenjujete ovogodišnji dramski program Dubrovačkih ljetnih igara?
- Dramski program donio je tri velika naslova, Držićevog Skupa u režiji Paola Magellija, već spomenutog Richarda III. u Tauferovoj režiji i Ibsenovu Ženu s mora, koju je režirao Ivan Plazibat. U svim naslovima istražuju se odnosi moći, slobode, odgovornosti i utjecaja društva na pojedinca. Prvi put u povijesti ostvarili smo suradnju sa Splitskim ljetom, uspjeli smo povezati dva velika festivala na koprodukciji predstave Skup. Maro Nejašmić Banić dobio je i Juditu za najbolje dramsko ostvarenje u toj predstavi, koju je i Split izvrsno prihvatio. Frano Mašković dobio je Orlanda za ulogu Skupa.
- Što varaždinska publika može očekivati od sljedeće sezone?
- Sezonu otvaramo Lovačkim pričama iz Donje Bavarske u režiji Mije Knežević, izvrsnim tekstom Martina Sperra koji razotkriva načine na koje se fašizam rađa odozdo, iz predrasuda, isključivosti, okrutnosti zajednice. Richard III. imat će varaždinsku premijeru u studenom. To je uvid u jedan način vladanja, u mreži zla iz tog komada prepoznajemo naše vrijeme. Postavit ćemo i kultni tekst Brezu, koju režira Diego de Brea, slovenski redatelj koji je odnedavno i direktor drame mariborskog SNG-a. Profesionalca, još jedan odličan tekst Dušana Kovačevića, režirat će Tatjana Mandić Rigonat.
Za djecu radimo Ružno pače u režiji Jure Radnića. Na toj predstavi scenografiju radi izuzetna multidisciplinarna umjetnica Marina Mesar, poznatija pod pseudonimom OKO.
U plesnom programu smo u koprodukciji s baletom riječkog HNK-a na predstavi Last Shelter, jednog od najzanimljivijih suvremenih koreografa Sergea Aiméa Coulibalyja. U koprodukciji s HNK-om Osijek radimo Eru s onoga svijeta u režiji Dražena Siriščevića, jednu od najizvođenijih i najpoznatijih naših opera. Sezonu zaokružujemo Hamletom u režiji Vite Taufera. Kroz Hamletovu dvojbu između odgovornosti, izbora i djelovanja, Shakespeare ponovno progovara o svijetu u kojem živimo i njegovim velikim lomovima.
