Uoči promocije devete zbirke pjesama Kajkavski krug z krajdom razgovaramo s varaždinskim književnikom Tomislavom Ribićem o novoj knjizi, kajkavskom pjesništvu, sjećanjima koja čuvaju osobni i kolektivni identitet, zavičaju koji ostaje trajna inspiracija, ali i o izgubljenosti suvremenog čovjeka. Šest ciklusa nove zbirke otvara različite tematske i intimne prostore, od straha i depresije do nostalgije, uspomena i povratka vlastitim životnim krugovima.
Nova zbirka pjesama nosi naslov Kajkavski krug z krajdom. Koliko je vremena prošlo od tvoje posljednje zbirke pjesama?
Prošla je točno godina dana od posljednje zbirke pjesama na standardnom jeziku, Otočki blues. Promovirali smo je u varaždinskoj knjižnici početkom studenoga, otprilike u ovo vrijeme. Imao sam sreće da je knjiga zaživjela i prije promocije. U Karlovcu sam za pjesmu iz ciklusa Otočki blues dobio uglednu nagradu „Na tragu pjesnika“, a pjesme su objavljene i u časopisima Nova Istra, The Split Mind, Zborniku Gradske knjižnice Solin te osječkoj Književnoj reviji. Pozitivne kritike objavljene su u časopisu Stav DHK-a i Vijencu Matice hrvatske.
Od prethodne kajkavske zbirke Dve rali zmeržnjenoga jognja, koja je ovog proljeća doživjela i treće izdanje, prošle su četiri godine. Rijetke su knjige, a osobito zbirke poezije, koje dožive toliko izdanja. Ovoga puta objavljena je i na mrežnoj stranici Besplatne elektroničke knjige (BEK), gdje je u svibnju bila najčitanija. Jesi li očekivao takav odjek?
Prošle su duge četiri godine. Ponovno sam ostao ugodno iznenađen odjekom knjige, i nakon četiri godine, kao i onda kada je prvi put tiskana. Tu su i sve nagrade – Milković i Kamov, kao i finala za nagrade Tin Ujević i Fran Galović. Nisam se nadao tako velikom odjeku ni tada, a ni nakon četiri godine. Uz treće izdanje objavljen je i prikaz knjige u časopisu Republika DHK-a.
Koliko je dugo nastajala nova zbirka?
Ta je zbirka nastajala i prije Dve rali. Uvijek imaš neke pjesme koje su ostale nedovršene, neke se nisu uklapale u koncepciju Dve rali, a neke su čekale da se pojave u jednoj od budućih knjiga. Takva je, primjerice, pjesma „Teca Mancika i babica čistiju mahune“. Jednostavno tada još nije bila spremna. Inače, volim tu pjesmu. Imam i crno-bijelu fotografiju na kojoj su teta Mancika i baka za kuhinjskim stolom čistile mahune. Bilo je to ljeta 1978., najdužeg ljeta, prije studija. Teta je tada došla iz Amerike. Ta pjesma pripada pjesmama sjećanja i memorije, kao i pjesma o Željki, „Optujskoj vulici“. Knjiga je nastajala usput, tijekom više od četiri godine.
Zbirka ima šest ciklusa pjesama. Prvi se zove Prekmurski bluz i na neki je način povezan s knjigom Kornjača u staklenci šutnje. Riječ je i o prvom ciklusu pjesama na kajkavskom jeziku objavljenom u časopisu Hrvatskog društva pisaca Poezija (3-4/2024). O čemu govori taj ciklus i predstavlja li neku novinu u suvremenom kajkavskom pjesništvu?
Taj ciklus pjesama vezan je uz depresiju koja obilježava ovo doba. Kada sam pisao knjigu pjesama u prozi Koordinate straha, u kojoj sam se bavio strahom, depresijom i otuđenošću, želio sam da dio pjesama bude na kajkavskom. Trebala je to biti knjiga pjesničke proze na standardnom i kajkavskom jeziku. Na kraju sam te pjesme izdvojio i odustao od te ideje. S vremenom sam ih doradio, a kada sam radio na knjizi Kornjača u staklenci šutnje i došao do poglavlja o Lajčiju, iskoristio sam ih za dio u kojem je Lajči bio u zatvoru. Nadogradio sam ih i dopisao.
Pjesme iz tog ciklusa, osim u časopisu Poezija, objavljene su i u zborniku Recitala kajkavskog pjesništva Krapina 2023. Sudjeluješ li često na recitalima kajkavske poezije i na kojima?
Jedini recital na kojem redovito sudjelujem jest Recital Dragutin Domjanić u Svetom Ivanu Zelini, i to od 1995. godine do danas. To je najstariji recital kajkavskog pjesništva, koji je iznjedrio generaciju vrhunskih pjesnika. Svi smo kajkavski pjesnici nekako emotivno povezani s tim recitalom. Ondje su svoj pjesnički put započeli Denis Peričić, Valentina Šinjori, Emilija Kovač i Zdenka Maltar. Ondje smo upoznali i afirmirane pjesnike Božicu Jelušić, Božicu Pažur, Ivana Kutnjaka i Zvonka Kovača, kao i članove ocjenjivačke komisije koji su nam pružili priliku da se dokažemo – Ivu Kalinskog, Jožu Skoka i Miroslava Šicla.Povremeno sudjelujem i na Susretima riječi u Bedekovčini, našoj najstarijoj pjesničkoj manifestaciji, te na krapinskom recitalu. Za recitale se treba pripremiti. Na Susretima riječi 2024. godine pjesma „Ledeni škrampli noči“ osvojila je drugu nagradu.
Drugi ciklus pjesama zove se Memento. Prizivaš li njime vlastita sjećanja i zapisuješ trenutke koji bi trebali ostaviti trag u vremenu? Ponovno se pojavljuju teme izgubljenosti i straha od zaborava, kojima se u kajkavskoj poeziji otvara novi prostor.
To su pjesme sjećanja, njima zaustavljam trenutke u pamćenju. Trenutačno se krećem u tom smjeru i pronašao sam neku formulu kako bi to izgledalo. Eksperimentiram. Napisao sam dvije i pol pjesme i ostavio ih da se podgrijavaju. Ne valja hrliti. Rad treba odležati, a autor mu se treba vraćati. Jako sam samokritičan, a u toj samokritičnosti čovjek uvijek nešto previdi. Vidjet ćemo za tri-četiri godine.
Ne pišeš klasičnu zavičajnu poeziju, ali prostor zavičaja uvijek je prisutan u tvojim pjesmama. Koliko istražuješ stil i nove teme u suvremenoj kajkavskoj poeziji?
Svatko shvaća zavičaj na svoj način. Jedno je tradicija i očuvanje našeg bitka, a drugo je istraživati kako to prenijeti čitatelju, kako pjesmi dati formu, učiniti je suvremenom i nenametljivom te unijeti nešto nesvakidašnje u slike koje će svi prepoznati. Polazim od sebe, svojeg odnosa prema zavičaju i prema trenutku. Kratki rez, fotografija, isječak iz memorije – mahune na stolu.
U tom ciklusu čovjek pokušava pobjeći od samoće i crnine noći. Želiš li tim pjesmama uhvatiti ritam vremena i pokazati da se na kajkavskom može pisati kvalitetna poezija koja nije nužno klasično zavičajna?
Uvijek treba polaziti od sebe, davati sebe, pronalaziti tragove u prošlosti i gledati prema budućnosti. Treba biti most između jučer, danas i sutra. Zaborav dolazi brzo. Gdje ćemo biti ako se izgubimo?
Je li i pjesma Memento, objavljena u ovogodišnjem Krapinskom zborniku, takva pjesma? Kako je nastala?
Da, upravo takva je pjesma Memento. Nazvala me Kika iz Berlina i rekla: „Kaj opet pišeš za samoga sebe?“ Dugo sam o tome razmišljao i stavio to na papir. Pjesma je nastajala dugo, a verzija u zbirci kraća je od prvotne. Kika me pitala jesam li Laurie Anderson sreo u Berlinu. Nisam, odgovorio sam, pa znaš da nikada nisam bio u Berlinu. Tako je nastala pjesma o zapisima koje treba stvarati kako se tijekom godina koje su pred nama ne bismo izgubili od samih sebe. Ta zaboravljivost ponekad dolazi prebrzo. Pitanje je kako ćemo se boriti protiv nje. Tko će nam vratiti neka sjećanja?
U tvojim pjesmama često nailazimo na reference na film i glazbu, dok ih u ovoj zbirci gotovo i nema. Rekao si da te trenutačno zanima takozvana poezija sjećanja. Što je u njezinu središtu?
To su trenuci koje želimo zauvijek sačuvati u sebi. Oni koji će nas podsjetiti na nešto, na ono što smo voljeli. Fotografija, stari dječji kombinezon, bakina kutija, stara limenka s koncima...
Treći ciklus nosi naslov Kajkavski krug z krajdom. Je li naslov povezan s Brechtom?
Svi imamo svoje krugove. Mislio sam da trebam završiti jedan krug i krenuti dalje, u nešto novo. Zatvoriš krug i ideš dalje. Na izložbi sam vidio nove Željkine skulpture. Izgledale su kao krugovi iz kojih imaš izlaz. Uvijek ostaju otvoreni, čekaju te da im se vratiš. Mame te natrag u svoj krug. Odmah sam znao da tu skulpturu želim na naslovnici knjige jer ona kao da nosi dijelove tebe, razlomljene, rupičaste, i zove te natrag u tvoj nesvršeni krug.
Ciklus govori o izgubljenosti, o čemu svjedoče i naslovi pjesama poput Kmična strana lune, Vitez bez oklopa, kao i motivi nemira i čemera. Pjesma Vespers iz tog ciklusa ponovno je osvojila drugu nagradu na ovogodišnjim Susretima riječi, dok je Mrzlina zgublenog vesmira objavljena u ovogodišnjem Krapinskom zborniku. Kako je nastao naslov zbirke?
Baš kao što sam rekao – današnja izgubljenost treba te vratiti u normalni krug života. Dvoumio sam se između tog naziva i Memento, ali mislim da svi imamo neke svoje šprance, krugove.
Četvrti ciklus nosi naslov Orslani se hraniju z naši strahi. Već sam naslov upućuje na strah kao jednu od važnih tema zbirke. A i Peti ciklus, Restli: 2-3 rali, očito je povezan s tvojom prethodnom kajkavskom zbirkom Dve rali zmeržnjenoga jognja.
U tom su ciklusu pjesme koje tada nisu bile dovršene, ali i neke nove. Zato se i zovu Restli – ostaci.
Koliko je tih ostataka ostalo nakon Dve rali?
Bilo ih je. Možda ih još ima. Ne znam.
Pjesma „Vsi smo mi bili hipiji“ govori o Mesiji?
To je pjesma o Staroj krami. Svakog četvrtka, ljeti, Edo i ja prodavali smo na staroj krami. Stripovi, školske knjige. Za nas je to bila igra. Isto kao što smo nakon nedjeljne mise jurili u Kino Gaj na jutarnju matineju, gledati Tarzana i takve filmove.
„Gda Gapa poleva“ također je pjesma o Optujskoj ulici, kao i „Drveni konjeki“. Je li Optujska tvoja trajna inspiracija i pokušavaš li takvim pjesmama zavičajne teme podići na neku novu razinu?
Moja ulica i Drava trajna su inspiracija. Ondje se osjećam sigurno, izuzmem li kamione, i uvijek se vraćam. Jedino što želim jest da izgleda onako kako je izgledala krajem šezdesetih, recimo 1969. godine, s tri-četiri automobila i morem biciklista koji odlaze na posao ili se vraćaju iz Svilane, Varteksa...
Zbirka završava četirima pjesmama u prozi okupljenima u ciklusu Zgublene vulice samine. U njima prolazimo starim varaždinskim sajmištem i bregima oko Varoša. Riječ je o intimističkim zapisima, a pjesme su objavljene i u ovogodišnjim zbornicima u Zelini i Bedekovčini. Kakav je to povratak u prošlost?
Malo retro nostalgije, neke Stančićevske vizure, malo topline.
Koliko toga danas gubimo u sebi dok smo zarobljenici tehnologije?
Gubimo se, ne čitamo, sve je na brzinu. Tehnika nas je zarobila. Gubi se interes. Sve je laka i kratkotrajna zabava. Više ne trebamo čitati knjige ni pisati. Imamo AI. On ima sve odgovore.
Kamo dalje? Istražuješ li nove mogućnosti kajkavske poezije?
Uvijek treba ići dalje. Malo se treba i odmoriti. I živjeti s time što ćeš i kako napisati.
