U Hrvatskoj se desetljećima govori i piše o pomirbi sa Srbijom i Crnom Gorom nakon njihove agresije. O neriješenim pitanjima sa Srbijom najviše se govori i piše upravo oko obljetnica stradanja Vukovara i Škabrnje. No, osim praznih izjava političara u tim danima, stvarnog pomaka nema. Hrvatska i dalje traži više od 1700 nestalih osoba. Beograd uporno odbija otvoriti vojne arhive JNA koje kriju istinu o masovnim grobnicama. Nema ni spomena o odšteti za razorene gradove. Nema ni naknade tisućama bivših zatočenika srbijanskih logora. Pomirba se svela na puko zaboravljanje bez ikakve odgovornosti. A, kako su to riješile druge države u svijetu. Učinile su to kroz konkretne, teške i skupe poteze, a ne kroz puke riječi.
Najpoznatiji je primjer odnosa Njemačke i Izraela nakon Drugog svjetskog rata. Njemačko pročišćenje svijetu se nudi kao uzorna pobjeda bez premca, ali iza uljepšanog pročelja krije se proračunata računica i visoka cijena. Poražena država morala je platiti svoj povratak u svijet. Prvi korak bio je novac. Već 1952. godine Sporazumom iz Luksemburga Njemačka je ponudila milijarde maraka mladoj izraelskoj državi. Na ulicama Tel Aviva taj je novac nazvan „krvavim“, ali su Izraelu trebali brodovi i strojevi za opstanak. Kasnije je Njemačka platila odštete i bivšim logorašima diljem Europe, a sigurnost Izraela proglasila je svojim temeljnim državnim probitkom. S druge strane, Srbija danas odbija čak i priznati postojanje logora na svom tlu. Drugi korak bio je odricanje od teritorija i vojne sile. Njemačka je prihvatila nove granice, podredila vojsku zajedničkom zapovjedništvu i povezala industriju s Francuskom. Za razliku od toga, Beograd se nikada nije odrekao velikosrpske politike, već ju je prepakirao u priču o „srpskom svetu“. Treći korak bila je istina. Nijemci su otvorili arhive, sudili zločincima i promijenili udžbenike. Tek tada je uslijedilo povijesno klečanje Willyja Brandta u Varšavi.
Ni druge zemlje nisu gradile mir na šutnji. U Južnoafričkoj Republici nakon pada aparthejda zločinci su mogli dobiti oprost samo pod jednim uvjetom. Morali su javno, pred kamerama i obiteljima žrtava, priznati svaki zločin i otkriti gdje su pokopane žrtve. Tko je lagao, išao je na sud. U Sjevernoj Irskoj osnovana je posebna komisija za pronalazak tajno pokopanih žrtava, a britanski se premijer javno ispričao za pokolj civila. Čak je i Francuska nakon desetljeća šutnje otvorila tajne vojne arhive iz Alžira i priznala sustavna mučenja. Suprotan primjer Japana, koji i danas izbjegava potpunu istinu u udžbenicima, pokazuje da bez priznanja krivnje odnosi sa susjedima ostaju trajno zatrovani.
Postoji i sirovi primjer Amerike u Vijetnamu. Ondje je napadač bila svjetska velesila koja nikada nije priznala krivnju niti je platila pravu ratnu odštetu. Umjesto toga, Amerika je Vijetnamu nametnula dvadeset godina strogih trgovinskih zabrana. Kazne nisu ukinute sve dok Vijetnam nije otvorio svoje ratne arhive i pomogao pronaći posmrtne ostatke nestalih američkih vojnika. Tek tada je krenula trgovina i milijunska pomoć za čišćenje mina, jer je objema stranama trebao zajednički savez protiv Kine. Taj primjer pokazuje golu istinu. Veliki igrači ne ulaze u pomirbu bez otvaranja arhiva i rješavanja sudbine nestalih.
Zato i Hrvatska mora prestati s jalovim pozivima i iskoristiti poluge moći koje već ima. Kao punopravna članica Europske unije, Zagreb mora povući jasan potez i potpuno blokirati pregovore Srbije o članstvu. Pravo veta i Poglavlje 23 najjače su oružje, jer nema daljnjeg napretka niti pristupa europskom novcu bez zapisnika JNA o masovnim grobnicama. Istodobno, država mora stati iza desetaka tisuća bivših logoraša, preuzeti sudske troškove i pokrenuti masovne tužbe za odštetu koristeći pravomoćne haške presude koje dokazuju upletenost srbijanskog vrha. Uz to, treba aktivirati Sporazum o normalizaciji iz 1996. godine koji obvezuje na naknadu ratne štete te uvesti strogi reciprocitet u energetskoj i prometnoj suradnji. Beograd neće popustiti iz moralnih razloga, već tek kada osjeti izravan financijski i politički udarac.
Lekcija iz cijelog svijeta za naše prostore je jasna. Nitko nikada nije tražio od žrtava da jednostavno zaborave. Prava pomirba ne počinje praznim pričama o zajedničkoj budućnosti oko obljetnica. Ona počinje otvaranjem vojnih arhiva i rješavanjem sudbine nestalih. Nastavlja se suđenjem zločincima i plaćanjem računa za razaranja.