Rusija nemilice ruši najveće ukrajinske mostove preko rijeke Dnjepar, što vjerojatno čini u očajničkom pokušaju da razdijeli Ukrajinu. A Ukrajina je ovoga utorka srušila most na Krimu (najduži most u Europi – 19 km) jer tako svoj poluotok udaljava od Rusije, iako on i dalje ostaje pod okupacijom ruske vojske. Tako izgleda da Rusija s jedne strane ostvaruje prisvajanje Donbasa (istočnog dijela Ukrajine), ali s druge strane ostaje bez glavnoga prilaza poluotoku Krimu. Time se smanjuje i motivacija za daljnja osvajanja, kada ni u petoj godini rata više nije u mogućnosti ostvarivati nova osvajanja. Rusija se približila realnosti prihvaćanja kraja rata, ali Ukrajina zbog toga zasigurno neće pristati odreći se teritorija koje je ruski agresor osvojio.
Ipak, tako snažno i široko postavljeno rušenje mostova ističe njihov strateški značaj. Mostovi, kada stabilno stoje, imaju plemenitu ulogu povezivanja ljudi, prostora i života. Kada takvi mostovi u ratnim okolnostima postaju ruševine ili velike prepreke, time dobivaju novu, surovu stratešku ulogu razdvajanja teritorija i presijecanja ili blokiranja prometnih komunikacija. Genijalno izveden ukrajinski udar na Krimski most, prema riječima predsjednika Zelenskoga, bio je „odlično pripremljen i to s pretežito domaćim projektilima, posebno s novom domaćom raketom FLAMINGO“. Taj događaj, a kako kaže Zelenski, „uskoro će ih biti više“, dobro je uzdrmao prividnu stabilnost crte bojišnice u ratu između ukrajinske i ruske agresorske vojske.
Činjenice koje nikako ne idu u prilog ruskom agresoru vrlo jasno govore da ni pet godina masovne agresije goleme ruske armije, uz plaćenička strana pojačanja, nije bilo ni izdaleka dostatno za radikalnije pomake u osvajanju ukrajinskoga teritorija. Pokušaji brutalnih napada na ukrajinski civilni i energetski sektor te neprekidni sustav dezinformacija i laži o stvarnome stanju na bojištu samo su potvrdili rusku nemoć u ostvarivanju cilja osvajanja velike Ukrajine. Pritom treba uočiti ne samo moralnu spremnost Ukrajine da se brani do krajnjih granica svojih mogućnosti nego i ustrajno i stalno podizanje razine ukrajinske pripremljenosti za strateški značajnije operacije, kao što je ova na Krimu, ali i druge koje su u pripremi.
Upravo je zato iznimno važna jasna i nedvojbena poruka glavnoga tajnika NATO-a Marka Ruttea, koji je ocijenio da je „napad na Krimski most bio posve legitiman, opravdan i nužan potez u okviru prava na samoobranu“. Za nevjerne i kratkovidne to znači da slamanje neprijateljske logistike nije nikakva nepotrebna eskalacija, nego neizbježan korak u zaustavljanju agresije. Za poznavatelje bitnih strateških načela to je jedini logičan i neophodan zaključak, koji svaku suzdržanost i navodno ublažavajuće tonove stavlja u kontekst popuštanja agresoru zbog nekih sebičnih interesa ili naivnih pogleda na ratna zbivanja.
Ohrabruje činjenica da se na diplomatskom parketu ipak počinje nazirati jedina aktualna i logična formula suzbijanja agresorskih poteza i ambicija, a to je usklađeni nastup trojke koju čine SAD, Europa i Ukrajina nasuprot Rusiji. Taj omjer 3:1 donosi presudnu prednost za pregovaračkim stolom, ali isključivo pod uvjetom da ta trojka ostane istinski složna i da ne nasjeda na pokušaje razbijanja zajedničkoga fronta. Pritom, u posljednji čas, a možda i u pravo vrijeme, postaje očito da Velika Britanija ima vrlo aktivnu ulogu u svestranoj i nesebičnoj potpori Ukrajini te da zajedno s Njemačkom i Francuskom čvrsto drži isti smjer europske odgovornosti.
Takav odlučan i jedinstven odnos Zapada mogao bi se Rusiji nametnuti kao argument njezine izgubljene osvajačke uloge agresora. Što prije Rusija to shvati, tim bolje za tu najveću zemlju svijeta, vrlo bogatu raznovrsnim kulturama i prirodnim blagom. To će biti teška odluka, ali utoliko veća i potrebnija ruskom narodu. Svaki dan ovoga rata čovječanstvo plaća sve veću cijenu u svemu, a najviše u ljudskim žrtvama. U tome najviše gubi upravo Rusija.
Ivan Botteri