Ante Gavranović
Nacionalni plan za razvoj industrije Republike Hrvatske 2027. – 2034. donosi ambiciozne ciljeve, od povećanja udjela prerađivačke industrije u BDP-u do snažnijeg ulaganja u istraživanje, razvoj i digitalizaciju. No ključno pitanje ostaje hoće li se plan pretvoriti u novu proizvodnu sposobnost ili će njegov najveći rezultat biti uspješno korištenje europskih sredstava.
Vlada Republike Hrvatske 14. rujna 2026. donijela je Nacionalni plan za razvoj industrije za razdoblje od 2027. do 2034. godine, zajedno s Akcijskim planom za provedbu u razdoblju od 2027. do 2030. godine. Dokument, koji se u javnoj komunikaciji naziva i novom industrijskom strategijom, postavlja tri glavna razvojna smjera: konkurentnu i izvozno orijentiranu industriju, čistu i energetski učinkovitu industriju te otpornu i sigurnu industriju.
Riječ je o dokumentu koji industrijskom razvoju pristupa konkretnije od općih deklaracija o potrebi jačanja gospodarstva. U središte stavlja proizvodne kapacitete, produktivnost, digitalizaciju, istraživanje i razvoj te uključivanje hrvatskih poduzeća u globalne lance vrijednosti.
Ipak, stvarni doseg plana neće se mjeriti samo iznosom predviđenih sredstava i brojem financiranih projekata. Presudno će biti hoće li ulaganja promijeniti strukturu hrvatskoga gospodarstva i omogućiti proizvodnju složenijih proizvoda veće domaće dodane vrijednosti.
Ambiciozni ciljevi i veliko pitanje provedbe
Za razdoblje od 2027. do 2030. godine predviđeno je ukupno 1,887 milijardi eura, uz financiranje iz europskih fondova, domaćih i međunarodnih financijskih institucija, HBOR-a, HAMAG-BICRO-a, institucionalnih investitora i drugih izvora. Pritom je važno razlikovati ukupnu vrijednost planiranih intervencija od iznosa javnih sredstava koja će doista biti dostupna za njihovu provedbu.
Jedan od najvažnijih ciljeva jest povećanje udjela bruto dodane vrijednosti prerađivačke industrije u BDP-u s 10,6 posto u 2025. na 11,2 posto do 2030. i 12,5 posto do 2034. godine. Riječ je o povećanju od 1,9 postotnih bodova u devet godina.
Plan predviđa i rast udjela ulaganja u istraživanje i razvoj u bruto dodanoj vrijednosti prerađivačke industrije s 1,65 na 2,8 posto do 2034. godine.
To su mjerljivi ciljevi koji omogućuju praćenje napretka. Međutim, samo povećanje udjela industrije u BDP-u neće automatski značiti i kvalitetniji gospodarski model. Jednako je važno povećavati produktivnost rada, tehnološku složenost proizvodnje i vrijednost koju domaća poduzeća ostvaruju po zaposlenom.
Ako Hrvatska želi smanjivati razvojni jaz prema industrijski snažnijim gospodarstvima srednje Europe, cilj ne može biti samo veća industrijska proizvodnja, nego i približavanje europskim standardima produktivnosti i konkurentnosti.
Produktivnost umjesto subvencioniranja proizvodnje
Plan prepoznaje niz problema koji već dulje opterećuju hrvatsku industriju: nižu produktivnost i dodanu vrijednost u odnosu na prosjek Europske unije, nedovoljnu digitalizaciju i automatizaciju te ograničenu uključenost u globalne lance vrijednosti.
Među predviđenim ulaganjima ističe se 454,7 milijuna eura za razvoj tehnoloških kapaciteta i digitalnu transformaciju industrije, uključujući automatizaciju, robotizaciju, umjetnu inteligenciju, kibernetičku sigurnost i razvoj složenijih proizvoda.
Takav pristup odgovara potrebama suvremene industrije. No ostaje pitanje na koji će se način odabrati prioritetna područja u kojima Hrvatska može razviti međunarodno konkurentne proizvođače.
Dokument obuhvaća širok raspon djelatnosti i tehnologija, od farmaceutske, prehrambene i kemijske industrije do energetike, baterija i spremnika energije, biotehnologije, svemirske i satelitske industrije, obrambene industrije, kritičnih sirovina i čistih tehnologija.
Širina obuhvata može biti prednost, ali i izazov. Razvojna politika ne može se osloniti samo na dugačak popis potencijalnih sektora. Potrebno je utvrditi gdje Hrvatska već ima znanje, poduzeća, istraživačke kapacitete i tržišne mogućnosti te kako usmjeriti ulaganja prema područjima s najvećim potencijalom za rast produktivnosti i izvoza.
Ključno je pitanje: u kojim proizvodima i tehnologijama Hrvatska želi postati prepoznatljiv europski proizvođač, a ne samo korisnik europskih fondova?
Proizvodni kapaciteti i europska sredstva
Važan dio nove industrijske politike odnosi se na potporu proizvodnim kapacitetima i strateškim lancima vrijednosti. Pritom tvrdnju da europska sredstva ne bi smjela ići u izravnu proizvodnju treba promatrati u kontekstu konkretnih programa i pravila državnih potpora.
Europski okvir omogućuje različite oblike potpore strateškim tehnologijama, istraživanju i razvoju, dekarbonizaciji te razvoju proizvodnih kapaciteta, uz uvjete koji ovise o vrsti potpore i programu.
Za Hrvatsku je zato važno da financiranje ne ostane ograničeno na pojedinačne projekte bez dugoročnog učinka. Potpore bi trebale pridonositi modernizaciji postojećih pogona, razvoju novih proizvoda, jačanju domaćih dobavljačkih lanaca i stvaranju trajnih proizvodnih kapaciteta.
Upravo će se na konkretnim rezultatima vidjeti može li se industrijska politika odmaknuti od modela u kojem je glavni cilj iskoristiti raspoloživa sredstva i prijeći na model u kojem je financiranje sredstvo za povećanje konkurentnosti.
Istraživanje i razvoj: od znanja do tržišnog proizvoda
Povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj s 1,65 na 2,8 posto bruto dodane vrijednosti prerađivačke industrije do 2034. godine pozitivan je smjer. No ulaganje u istraživanje samo po sebi ne jamči gospodarski učinak.
Jedan od ključnih izazova jest pretvaranje znanja i istraživačkih rezultata u tržišno konkurentne proizvode, tehnologije i usluge. Za to su potrebni snažnija suradnja poduzeća i znanstvenih institucija, dostupniji kapital za razvoj i komercijalizaciju te uvjeti koji omogućuju poduzećima rast i izlazak na međunarodna tržišta.
Hrvatska, dakle, nema samo pitanje koliko ulaže u istraživanje i razvoj, nego i koliko uspješno rezultate tih ulaganja pretvara u novu proizvodnju i izvoz.
Pet otvorenih pitanja
Unatoč postavljenim ciljevima, nekoliko će pitanja biti presudno za uspjeh Nacionalnog plana.
Prvo, potrebno je jasnije odrediti prioritete. Širok raspon sektora i tehnologija otvara mogućnosti, ali istodobno nosi rizik raspršivanja sredstava na velik broj projekata bez dovoljnog učinka na ukupnu industrijsku konkurentnost.
Drugo, ostaje pitanje razvoja domaćih industrijskih prvaka. Uz potporu pojedinačnim poduzećima, važno je graditi povezane lance vrijednosti i stvarati uvjete za nastanak proizvođača koji mogu konkurirati na međunarodnim tržištima.
Treće, posebnu pozornost treba posvetiti malim i srednjim poduzećima. Njihov razvoj ne ovisi samo o digitalizaciji, nego i o pristupu kapitalu, povezivanju s većim sustavima, ulaganju u tehnologiju i mogućnosti širenja proizvodnje.
Četvrto, rast izvoza treba promatrati kroz njegovu strukturu. Nije dovoljno povećati ukupnu vrijednost izvezenih proizvoda. Važno je povećavati domaću dodanu vrijednost, tehnološku složenost proizvoda i izvoznu vrijednost ostvarenu po zaposlenom.
Peto, postoji rizik da provedba plana postane još jedan ciklus projektne ekonomije: natječaj, projekt, potpora, potrošena sredstva i izvještaj. Takav model može rezultirati visokom apsorpcijom sredstava, ali ne nužno i trajnim promjenama u proizvodnoj strukturi.
Hoće li novac promijeniti strukturu gospodarstva?
Hrvatska je tijekom posljednjih godina znatno ojačala sposobnost korištenja europskih sredstava. Sljedeći razvojni korak trebao bi biti pretvaranje tih sredstava u dugoročnu proizvodnu sposobnost.
To znači povećanje produktivnosti, domaće dodane vrijednosti, tehnološke složenosti i izvoza, uz stvaranje novih proizvoda i jačanje poduzeća koja mogu uspješno poslovati na međunarodnom tržištu.
Nacionalni plan za razvoj industrije 2027. – 2034. postavlja mjerljive ciljeve i naglašava područja važna za modernizaciju hrvatske industrije. Njegova će se stvarna vrijednost, međutim, pokazati tek u provedbi, izboru projekata i postignutim rezultatima.
Najveći izazov neće biti samo ispuniti financijski plan, nego dokazati da su ulaganja pridonijela promjeni strukture hrvatskoga gospodarstva. Upravo će odgovor na to pitanje pokazati jesu li ambicije nove industrijske politike ostvarive i mogu li europska sredstva postati temelj dugoročnog industrijskog razvoja Hrvatske.
