Ante Gavranović
Što stoji iza pada stope rasta BDP-a u Hrvatskoj? Koje komponente BDP-a najviše pridonose, odnosno utječu na pad i zašto? Kakve su prognoze za buduća kretanja? Ta se pitanja nužno nameću jer najnoviji podaci daju prilično jasnu sliku: hrvatsko gospodarstvo ne ulazi u recesiju, ali ulazi u fazu osjetno sporijeg rasta. U drugom tromjesečju 2026. realni BDP porastao je samo 1,7 % na godišnjoj razini, nakon 2,2 % u prvom tromjesečju i 3,9 % u četvrtom tromjesečju 2025. To je važna promjena jer pokazuje da se dosadašnji model rasta – snažna domaća potrošnja, investicije i europski novac – počinje iscrpljivati.
Što se zapravo događa?
Kretanje je vrlo jasno: realni BDP je u osjetnom padu, što zorno pokazuje stopa rasta po kvartalima:
Rast
IV. kvartal 2025. – 3,9 %
I. kvartal 2026. – 2,2 %
II. kvartal 2026. – 1,7 %
Dakle, u samo dva kvartala stopa rasta pala je za više od 2 postotna boda. DZS pritom pokazuje da je BDP u II. kvartalu prema prethodnom kvartalu ipak porastao 0,4 %, što znači da nije riječ o padu aktivnosti, nego prije svega o snažnom usporavanju dinamike. Dakle, ključni problem nije jedna komponenta, nego promjena strukture rasta. Analiza razloga takvih kretanja vrlo jasno pokazuje gdje i zašto dolazi do usporavanja stope rasta. Najvažniji razlog: potrošnja kućanstava gotovo je stala. Ovo je možda najvažniji signal.
Pogledajmo kako se kretala potrošnja kućanstava:
IV. 2025.: +2,6 %
I. 2026.: +2,6 %
II. 2026.: samo +0,5 %
Istodobno je ukupna konačna potrošnja porasla samo 0,9 %. To je posebno važno za Hrvatsku jer je osobna potrošnja najveća pojedinačna komponenta BDP-a – oko 56 % BDP-a prema strukturi za 2024.
Pokazuje se ono što makroekonomisti ističu već godinama: kada hrvatski građani počnu sporije povećavati potrošnju, cijelo gospodarstvo vrlo brzo osjeti posljedice.
Zašto potrošnja usporava?
Razloga je više, ali svakako treba naglasiti da posebno mjesto ima visoka razina cijena i relativno visoka inflacija. Realna kupovna moć više ne raste tempom kao prethodnih godina, stanovništvo postaje opreznije u potrošnji, a dio povećanja plaća odlazi na pokrivanje ranijeg rasta troškova života.
Europska komisija upravo na to upozorava: potrošnja ostaje otporna, ali je koče inflacija i neizvjesnost, dok se rast zaposlenosti i dohodaka postupno usporava.
Drugi veliki problem vezan je uz činjenicu da investicije gube zamah. Bruto investicije u fiksni kapital:
IV. 2025.: +7,0 %
I. 2026.: +2,5 %
II. 2026.: +1,7 %
Dakle, i ovdje imamo dramatično usporavanje. To je posebno zanimljivo jer se hrvatski rast posljednjih godina u velikoj mjeri oslanjao na europske fondove, javne infrastrukturne projekte i građevinarstvo.Građevinarstvo još uvijek raste relativno snažno, +3,1 %, ali je i ono daleko od stopa od 7 %, koliko je ostvarivalo tijekom 2025. Tu se pojavljuje važan strukturni problem: Što će se dogoditi kada se investicijski ciklus financiran europskim sredstvima počne gasiti? Važno je podsjetiti kako OECD upravo upozorava da će investicije ostati snažne tijekom 2026., ali da će nakon završetka Mehanizma za oporavak i otpornost njihov rast oslabjeti 2027.
Industrija praktički stagnira
Ovdje je možda najzanimljiviji podatak. U drugom kvartalu 2026. prerađivačka industrija ne bilježi rast, a ukupne industrijske djelatnosti čak su zabilježile i pad, -0,5 %.To znači da Hrvatska nema dovoljno snažan proizvodni sektor koji bi preuzeo ulogu novog motora rasta. I tu dolazimo do problema na koji već godinama upozoravamo: Hrvatska raste, ali još uvijek nema dovoljno snažan industrijsko-izvozni motor koji bi mogao održavati visoke stope rasta kada oslabe potrošnja, turizam i europske investicije. To je puno ozbiljniji problem od samog pada tromjesečne stope BDP-a.
Izvoz se oporavlja – ali uvoz još brže raste
Ovdje postoji paradoks. Izvoz roba i usluga u drugom kvartalu porastao je 3,0 %, nakon pada od 1,6 % u prvom. Izvoz robe čak je porastao 5,2 %. Međutim, uvoz roba i usluga za isto razdoblje iznosi +3,4 %, a posebno je snažan rast uvoza usluga: +7,8 %. To znači da neto izvoz i dalje ne daje dovoljno snažan doprinos rastu BDP-a.Europska komisija izričito predviđa da će neto izvoz i tijekom 2026. opterećivati hrvatski rast jer će uvoz rasti brže od izvoza. Kao razloge navodi slabiju potražnju glavnih trgovinskih partnera, gubitak dijela cjenovne konkurentnosti i skuplju energiju.
Turizam slabi kao motor rasta
Ukupna stopa rasta već godinama uvelike ovisi o uspješnosti turističkih aktivnosti. Ocjene Hrvatske turističke zajednice uporno nas uvjeravaju da su globalni rezultati najmanje na prošlogodišnjoj, rekordnoj razini. S terena stižu drukčiji signali pa stoga treba biti posebno oprezan.Turizam nije nestao kao motor hrvatskog gospodarstva, ali njegova sposobnost da generira sve veće stope rasta očito slabi. U skupini trgovina + prijevoz + skladištenje + smještaj + ugostiteljstvo, BDV je u drugom kvartalu povećan samo 0,8 %, nakon 1,8 % u prvom i 2,1 % u četvrtom kvartalu 2025.
To je važan signal jer pokazuje kako turizam više nije dovoljan da sam po sebi vuče hrvatski BDP prema stopama od 4–5 %. Valja naglasiti da to ne znači da turizam slabi kao djelatnost u apsolutnom smislu. Problem je što je marginalni doprinos dodatnog turističkog rasta sve manji, dok troškovi rada, smještaja, energije i hrane rastu.
Gdje se onda još uvijek ostvaruje rast?
Najzanimljiviji su sektori koji pokazuju da se hrvatsko gospodarstvo ipak mijenja. U drugom kvartalu 2026. porasli su:
informacije i komunikacije – +5,1 %
građevinarstvo – +3,1 %
javna uprava, obrazovanje i zdravstvo – +2,9 %
poslovanje nekretninama – +2,9 %
financije i osiguranje – +2,0 %
poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo – +6,2 %
DZS navodi da su rastu BDV-a najviše pridonijeli upravo javna uprava, obrazovanje, zdravstvo i socijalna skrb te informacije i komunikacije. To je pozitivno, ali otvara i pitanje kvalitete rasta.Ako sve ove komponente pokušamo staviti pod zajednički nazivnik, mogli bismo cijeli proces usporavanja stope rasta svesti na šest procesa: Usporava osobna potrošnja, koja više ne može biti tako snažan motor kao prethodnih godina.
Usporavaju investicije.
Industrija ne preuzima ulogu novog motora.
Turizam i povezane usluge rastu sporije te se približavaju granicama modela masovnog turističkog rasta.
Uvoz raste brže od izvoza.
Hrvatska postaje skuplja – rast plaća i cijena povećava standard, ali istodobno može smanjivati cjenovnu konkurentnost.
Kakve su prognoze?
Tu postoji relativno širok konsenzus: rast će se nastaviti, ali će biti niži nego posljednjih godina.
Europska komisija trenutno očekuje za 2026. godinu realan rast BDP-a na razini od oko 2,7 %, a predviđanja za 2027. spuštaju tu stopu na oko 2,5 %. OECD je također mnogo bliže scenariju rasta ispod 3 %, uz snažne investicije u 2026., ali njihovo slabljenje nakon završetka RRF-a. HNB je ranije za 2026. predviđao oko 2,8 %, što je također u istom rasponu. S obzirom na najnoviji podatak od 1,7 % u II. kvartalu, međutim, treba računati s mogućnošću da će se službene prognoze još korigirati.
Makroekonomski analitičari upozoravaju da postoji jedna mnogo važnija prognoza. Oni naglašavaju kako za Hrvatsku nije najvažnije hoće li BDP 2026. porasti 2,7 ili 2,9 %. Mnogo je važnije pitanje: Što će biti hrvatski motor rasta nakon europskog novca, jeftinije radne snage i snažnog ciklusa potrošnje?
Sadašnji model rasta BDP-a izgleda otprilike ovako:
plaće ↑ → potrošnja ↑ → uvoz ↑ → europski novac ↑ → investicije ↑ → građevinarstvo ↑ → turizam ↑ → usluge ↑ → uvoz ↑
S druge strane, puno slabije komponente su:
produktivnost ↑ → industrija ↑ → izvoz ↑ → visoka dodana vrijednost ↑
Upravo je to srž hrvatskog problema s usporavanjem BDP-a.
Hrvatska ne ulazi u krizu rasta. Ulazi u krizu modela rasta.
Ako se uspije povećati produktivnost, industrijska proizvodnja, tehnološki sektor, robni izvoz i ulaganja privatnog sektora, Hrvatska može i dalje rasti iznad prosjeka EU-a. Ako se nastavi oslanjati prvenstveno na potrošnju + turizam + nekretnine + javne investicije financirane europskim novcem, realniji je dugoročni rast od oko 2–2,5 %, što je dovoljno za stabilnost, ali nedovoljno za brzo približavanje najrazvijenijim članicama EU-a. To se vrlo dobro uklapa u raniju tezu o pitanju postaje li Hrvatska subjekt vlastitog razvoja ili prostor tuđih strategija: sada se upravo vidi da visoka stopa rasta sama po sebi nije dovoljna.
Ključno je tko proizvodi rast, gdje nastaje dodana vrijednost i koliko se tog rasta pretvara u hrvatsku produktivnost i izvoz.
