Ante Gavranović
Zašto zaostajemo u produktivnosti?
Godinama slušamo izjave vodećih ljudi kako je potrebno znatno povećavati produktivnost jer o tome ovisi cijeli naš gospodarski, a potom i politički položaj. O stupnju produktivnosti ovisi i naša konkurentnost, a time uvelike i međunarodna pozicija. Produktivnost nije moralna kategorija – ona je rezultat sustava upravljanja.
Unatoč njezinu značenju, pojmu produktivnosti ne pristupamo realno. Govorimo o potrebi i nedostatcima, ali se vrlo rijetko čuje rasprava o uzrocima. Ukratko: Hrvatska ne zaostaje zato što radi malo, nego zato što radi pogrešno strukturirane poslove u pogrešnom sustavu poticaja.
Najveći problem svakako je vrlo nepovoljna i suvremenom gospodarstvu velikim dijelom neprimjerena struktura gospodarstva. Tu mislimo na prevelik oslonac na niskoproduktivne sektore: turizam, trgovinu, građevinarstvo i javne usluge. Premalo je industrija s visokom dodanom vrijednošću (napredna proizvodnja, industrijski softver, medicinska tehnologija, zelene tehnologije). Turizam podiže BDP, ali razvodnjava produktivnost po satu rada. Problem nije turizam sam po sebi, nego to što nije dovoljno povezan s industrijom, tehnologijom i znanjem.
Drugi veliki nedostatak jest nedovoljna razina investicija u kapital i tehnologiju. Poduzeća premalo ulažu u automatizaciju, digitalizaciju procesa i strojeve novijih generacija. Premalen je i udio umjetne inteligencije u unapređivanju procesa proizvodnje i organizacije rada.
Trošimo znatna sredstva iz EU fondova na zgrade i opremu bez promjene poslovnih modela, odnosno na „vidljive“ projekte bez stvarnog učinka na produktivnost. Stvaramo i jačamo (potrebnu) infrastrukturu, ali ne otvaramo dovoljno novih suvremenih industrijskih kapaciteta, pa time ni novih radnih mjesta.
Treći veliki nedostatak leži u upravljanju i kulturi odlučivanja. Previše je poduzeća obiteljski vođeno bez profesionalnog menadžmenta. Odluke se često donose „po osjećaju“. Prisutan je i strah od rasta jer rast znači gubitak kontrole. Tome treba pridodati i slabu kulturu mjerenja učinka, koja je sve važnija komponenta suvremenih poslovnih modela.
Činjenica je i da je država često pogrešan akter u nastojanjima da se izmijeni ovo nepovoljno okruženje. Zašto? Zato što država, nažalost (još uvijek), štiti neefikasne, a ne nagrađuje dovoljno one koji rastu i izvoze. Porezni i regulatorni sustav ne kažnjava neproduktivnost niti dovoljno potiče inovacije.
Uputno je stoga zapitati se gdje su realne mogućnosti Hrvatske u preoblikovanju industrijske politike. Očito ne u „novom Tesli“ niti u masovnoj proizvodnji.
Hrvatska realno može djelovati u četiri ključne zone:
- Industrije srednje tehnologije i niše (dijelovi za EU lance vrijednosti, specijalizirane komponente, mala serijska proizvodnja visoke kvalitete). Moramo shvatiti da ne možemo konkurirati cijenom, nego pouzdanošću i fleksibilnošću. To bi, uz kvalitetu, trebali biti naši stvarni aduti.
Već smo naglasili velike štete koje proizlaze iz činjenice da industrija nije dovoljno povezana s turizmom. Riječ je o velikoj propuštenoj prilici jer ne razvijamo prehrambenu industriju visoke kvalitete, ne proizvodimo dovoljno opreme za hotele i marine, pa nove turističke objekte pretežito opremamo uvoznim proizvodima. Softver i logistika za turizam također nisu dovoljno prilagođeni zahtjevima suvremenih trendova. Turizam mora postati potražnja za domaćom industrijom, a ne za uvozom.
Gdje najviše griješimo?
Nemamo selektivnu industrijsku politiku. Sve se potiče pomalo, nitko ne ispada iz igre. Ne postoji jasan fokus. Kao da zaboravljamo da uspješne zemlje biraju gubitnike jednako kao i pobjednike. Uz to, stalno miješamo socijalnu i industrijsku politiku. Previše govorimo o plaćama, a premalo o outputu. Plaće rastu administrativno, dok produktivnost ne prati taj trend. Rezultat su inflacija i gubitak konkurentnosti.
Nažalost, analize jasno pokazuju da ne postoji dugoročna vizija razvoja. Svaka vlada resetira prioritete. Međutim, industrija traži stabilnost, a ne PR.
