Ante Gavranović
1. Globalizacija kao povijesna konstanta Globalizacija nije pojava novog doba, nego proces koji traje stoljećima. Iako je termin ušao u širu upotrebu tek krajem 20. stoljeća, njegova suština – širenje ljudi, ideja, tehnologije i kapitala preko granica – postoji otkad postoji civilizacija. Svaka epoha imala je svoj oblik globalizacije: trgovačke mreže Mezopotamije, Put svile iz doba dinastije Han u Kini, srednjovjekovne morske rute Mletačke republike i Genove, kolonijalne imperije ranog novog vijeka ili pak svjetske tržišne mreže 19. stoljeća. U najširem smislu globalizacija je proces stvaranja sve veće međuovisnosti između društava. Njezin ritam nije linearan – ona se razvija u valovima, prekidana je krizama, ratovima i političkim promjenama. Povijest globalizacije zapravo je povijest ravnoteže između otvaranja i zatvaranja. Kad se svijet previše poveže, raste i osjetljivost na krize; kad se previše zatvori, počinje stagnacija. Globalizacija ovisi o tehnologiji, ali i o idejama koje upravljaju društvima. Povjesničar Joel Mokyr u knjizi Kultura rasta pokazuje da moderni napredak nije rezultat slučajnosti, već kulturne promjene: prijelaza od tradicionalnog prema istraživačkom, od imitacije prema inovaciji. Europa je u 17. i 18. stoljeću stvorila „kulturu otvorenog znanja“ u kojoj su znanstvenici, izumitelji i trgovci dijelili informacije bez obzira na granice. Taj duh slobodne razmjene ideja bio je prvi korak prema globalizaciji znanja, koji će se u 20. stoljeću pretvoriti u globalizaciju tržišta.
Prva globalizacija: 19. stoljeće i carinski liberalizam Industrijska revolucija u Britaniji stvorila je temelje prve moderne globalizacije.
Parni strojevi, telegraf, željeznice i parobrodi dramatično su snizili troškove transporta i komunikacije. Britanski ekonomski liberalizam, oličen u idejama Adama Smitha i Davida Ricarda, postao je svjetski uzor. Zakon o ukidanju žitnih carina (Corn Laws) 1846. simbolično je otvorio eru slobodne trgovine. U drugoj polovici 19. stoljeća britanska funta postala je globalna valuta, a Londonska burza središte međunarodnog financiranja. Svijet se povezao telegrafskim kablovima i željeznicom: već 1910. globalni izvoz činio je oko 12 % svjetskog BDP-a, što je tada bio povijesni rekord. Ta faza bila je obilježena vjerom u napredak i ekonomski determinizam: ako kapital slobodno teče, doći će i do političke stabilnosti. No iza optimizma skrivala se nejednakost. Kolonijalni sustavi nisu bili ravnopravni – koristili su resurse i rad kolonija za industrijalizaciju metropola. Iako je globalizacija donosila rast, raspodjela dobitaka bila je duboko asimetrična. Prvi svjetski rat, a zatim i Velika depresija, prekinuli su taj poredak. Između 1914. i 1945. globalna trgovina pala je za više od 60 %, a zemlje su se zatvorile iza carina i protekcionizma. To je bilo prvo veliko razdoblje deglobalizacije u modernoj povijesti. 2 3. Druga
Druga globalizacija: poslije Drugog svjetskog rata Nakon 1945. svijet je trebao novi okvir suradnje.
U Bretton Woodsu stvorene su institucije koje su trebale spriječiti ponavljanje gospodarskog kaosa tridesetih godina: Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i sustav fiksnih tečajeva vezanih uz američki dolar. SAD su tada preuzele globalno vodstvo. Marshallov plan obnovio je Europu, a Japan i Južna Koreja postali su modeli industrijalizacije pod američkim okriljem. Globalizacija je ušla u novu fazu, ali unutar jasno podijeljenog svijeta. Hladni rat stvorio je dva paralelna sustava – kapitalistički i socijalistički – koji su funkcionirali po odvojenim pravilima. Ipak, i unutar tih ograničenja, trgovina i investicije rasle su brže nego ikad. Do kraja 1970-ih svjetska ekonomija bila je umreženija nego ikada prije. Uloga transnacionalnih korporacija rasla je, a tehnologija je omogućila globalni prijenos informacija. Krize 1970-ih – naftni šokovi, stagflacija i monetarne turbulencije – dovele su do propasti sustava fiksnih tečajeva. No te su krize istodobno otvorile put novoj ideologiji: neoliberalizmu. Margaret Thatcher i Ronald Reagan promicali su deregulaciju, privatizaciju i slobodnu trgovinu. To je bio ideološki temelj globalizacije koja će dominirati 1990-ima. . Tre
ća globalizacija: digitalno doba i liberalni optimizam
Raspadom Sovjetskog Saveza i otvaranjem Kine započelo je razdoblje koje se često naziva „druga moderna globalizacija“. Liberalna tržišna ekonomija činila se kao univerzalni model. Ekonomist Francis Fukuyama u knjizi Kraj povijesti i posljednji čovjek (1992.) tvrdio je da je ideološka borba završena, a liberalna demokracija postala globalni ideal. Tehnološka revolucija ubrzala je taj proces. Internet, mobilna komunikacija i kontejnerski transport omogućili su globalnu proizvodnju i distribuciju. Ekonomist Richard Baldwin opisuje taj prijelaz kao „drugu konvergenciju“: razvijene zemlje zadržale su znanje i dizajn, dok je proizvodnja prešla u zemlje s niskim troškovima rada. U tom kontekstu, globalizacija je bila sinonim za napredak. Više od milijarde ljudi izašlo je iz siromaštva; Kina, Indija i jugoistočna Azija postale su gospodarski divovi. No kako će kasnije pokazati Daron Acemoglu i James Robinson u djelu Zašto nacije propadaju, rast nije dovoljan ako ga ne prate inkluzivne institucije. Bez političke jednakosti i vladavine prava, ekonomski uspjeh može prerasti u autoritarnu stagnaciju. Globalizacija 1990-ih i 2000-ih bila je usmjerena na efikasnost, ne na otpornost. Opskrbni lanci protezali su se kroz kontinente, a logistika je funkcionirala po načelu „just-in-time“. Nitko nije očekivao da bi globalni sustav mogao stati. Ipak, već je tada postojalo upozorenje: svaka mreža koja postane previše kompleksna postaje i krhka.
Tehnološki temelji globalizacije 3
Od 1990-ih nadalje, globalizacija je sve manje ovisila o političkim dogovorima, a sve više o tehnološkoj infrastrukturi. Upravo su tehnološki napreci omogućili da se globalna ekonomija iz faze fizičke trgovine transformira u digitalno i informacijsko društvo. Sljedeće točke sažimaju glavne tehnološke pokretače suvremene globalizacije: • Internet i digitalna revolucija omogućili su globalne komunikacije u stvarnom vremenu. Trgovina, bankarstvo, mediji i obrazovanje postali su digitalno umreženi, stvarajući temelje za današnje globalne servise i platforme. • Kontejnerizacija i logistika donijele su dramatičan pad troškova transporta: cijena transporta kontejnera pala je za više od 90 % od 1970-ih, čime je svjetska trgovina postala fizički dostupnija i učinkovitija nego ikad prije. • Avio-prijevoz i mobilnost omogućili su masovni turizam, ali i brzi transfer stručnjaka i radne snage. Svijet je postao prostorno komprimiran – udaljenost više nije prepreka, nego logistički izazov. • Fintech i globalne financije povezali su burze, banke i tržišta kapitala u realnom vremenu. Brzina prijenosa kapitala i digitalna sredstva plaćanja dodatno su ubrzali međunarodne ekonomske procese. Infografika: Pad cijena komunikacije i transporta kroz 20. i 21. stoljeće Jedan od najvažnijih, ali često zanemarenih pokretača globalizacije nije bila ideologija, već tehnologija. Smanjenje troškova komunikacije i transporta omogućilo je da svijet postane povezaniji nego ikad prije. Kako se cijene međunarodnih poziva i prijevoza robe ruše, granice gube ekonomsku težinu, a globalna tržišta postaju jedinstveni prostor razmjene. Sljedeća tablica prikazuje koliko je to pojeftinjenje bilo dramatično.
Telekomunikacije / prijenos informacija
Godina Tehnologija / usluga Cijena po minuti ili jedinici Napomena 1927. SAD–UK (radio-veza) 25 USD/min Prvi transatlantski komercijalni poziv 1950. Transatlantski poziv 4 USD/min Početne cijene međunarodnih veza 1998. Internet kapacitet 1.200 USD / Mbps / mj. Početak komercijalnog interneta 2025. Internet kapacitet 0,05 USD / Mbps / mj. Pad od 99,996 % u 27 godina Ukupno pojeftinjenje: više od 1000× za telefonske pozive i 20 000× za prijenos podataka. 2. Prijevoz robe 4 Period Vrsta transporta Cijena Napomena 1950-e Luka, ručno rukovanje 5,86 USD/t Prije uvođenja kontejnera 1970-e Kontejnerski transport 0,16 USD/t Ušteda ~97 % troškova 1980–2024 Željeznica (SAD) –44 % realno Deregulacija i učinkovitost 1950–2025 Avio-transport –90 % po kg Smanjenje cijene za red veličine Ukupno pojeftinjenje: logistika je postala jeftinija, brža i globalno integrirana.
Značaj za globalizaciju
Podaci iz prethodne infografike jasno pokazuju da je pad cijena komunikacije i transporta imao duboke posljedice na strukturu svjetske ekonomije. Kada je informacija postala gotovo besplatna, a prijevoz robe drastično pojeftinio, svijet je ušao u novu fazu povezanosti. Ti procesi stvorili su temelj globalizacije kakvu poznajemo danas: • Komunikacije u realnom vremenu omogućile su globalne timove, outsourcing i međunarodne usluge. Cijena informacije svedena je gotovo na nulu, što je otvorilo 5 prostor za digitalne platforme, udaljeni rad i globalne vrijednosne lance temeljene na znanju. • Efikasan prijevoz robe zahvaljujući kontejnerizaciji i padu troškova tereta omogućio je formiranje globalnih lanaca opskrbe. Time je Azija postala svjetska tvornica, a međunarodna trgovina ušla u eru „just-in-time“ logistike. • Integracija tržišta – roba, kapital i informacije počeli su se kretati svijetom gotovo bez trenja. Ta tehnička povezanost stvorila je infrastrukturu današnje globalne ekonomije, ali i novu razinu međuovisnosti koja će u kasnijim desetljećima postati izvor ranjivosti.
Infografika:
Zlato kao indikator globalne (ne)stabilnosti Dok su pad cijena komunikacije i transporta te tehnološki napreci omogućili eksploziju globalne trgovine i integracije tržišta, istodobno su otvorili prostor za nove oblike ranjivosti – financijske krize, inflaciju i geopolitičke napetosti. U takvom kontekstu, zlato ostaje univerzalni indikator povjerenja u globalni sustav. Kada povjerenje u institucije i valute slabi, cijena zlata raste. S obzirom na gospodarske i političke preokrete posljednjih godina, zlatne rezerve ponovno dobivaju strateško značenje. U vrijeme deglobalizacije, kada se međunarodni tokovi kapitala i trgovine usporavaju, a svijet se dijeli na blokove, zlato simbolizira povratak realnim, opipljivim vrijednostima. Najveći svjetski proizvođači zlata (2024.) Rang Zemlja Proizvodnja (tone) Napomena 1. Kina 380,2 Najveći svjetski proizvođač, kontinuirani rast proizvodnje 2. Rusija 330,0 Značajan izvoz unatoč sankcijama i geopolitičkim ograničenjima 3. Australija 284,0 Stabilna proizvodnja, snažan rudarski sektor 4. Kanada 202,1 Visok tehnološki standard i regulatorna stabilnost 5. Sjedinjene Države 158,0 Dominacija Nevade u ukupnoj proizvodnji 6. Gana 140,6 Najveći proizvođač u Africi, važan za lokalni razvoj 7. Meksiko 140,3 Diverzifikacija rudarske industrije 8. Indonezija 140,1 Usporedan rast zlata i bakra 9. Peru 136,9 Tradicionalno središte rudarske proizvodnje u Latinskoj Americi 10. Uzbekistan 129,1 Rast izvoza prema Aziji i Rusiji Izvor: procjene međunarodnih rudarskih agencija, 2024,
Cijena zlata u posljednjih 20 godina (2005.–2025.)
Zlato je tijekom posljednja dva desetljeća odražavalo promjene u globalnom poretku: od razdoblja liberalne ekspanzije do današnje geopolitičke fragmentacije. • Rani 2000-i: početak višegodišnjeg rasta cijena zlata, potaknut padom povjerenja u dionice i rastom inflacijskih očekivanja. 6 • 2011. – vrhunac: približno 1.900 USD/unca, kao odgovor na globalnu financijsku krizu i strah od kolapsa bankarskog sustava. • 2013.–2019. – faza korekcije i konsolidacije; cijene osciliraju, ali zlato zadržava status „sigurne luke“. • 2020.–2025. – novi rast: pandemija, rat u Ukrajini i globalna inflacija podižu cijenu na oko 2.716 USD/uncu (studeni 2025.), što je rast od 2250 % u odnosu na početak stoljeća. Raspon 20-godišnjeg razdoblja: • Najniža cijena: 456,50 USD/unca • Najviša cijena: 4.338,25 USD/unca Značenje za deglobalizaciju Zlato u suvremenom kontekstu simbolizira povratak materijalnim standardima vrijednosti. Dok globalizacija 1990-ih i 2000-ih počiva na povjerenju u apstraktne financijske instrumente, digitalne valute i međusobnu povezanost tržišta, današnje doba ponovno cijeni stabilnost, fizičku imovinu i sigurnost. U tom smislu, rast cijene zlata može se tumačiti kao ekonomski termometar deglobalizacije – što je svijet fragmentiraniji, to je veća potražnja za univerzalnim mjerilima vrijednosti. Središnje banke, uključujući one u Kini, Rusiji i Indiji, povećavaju zlatne rezerve upravo kako bi smanjile ovisnost o dolaru i međunarodnim platnim sustavima pod američkom kontrolom. Tako se i tržište zlata – nekoć simbol globalne integracije – pretvara u političko sredstvo diverzifikacije i financijske suverenosti. U epohi deglobalizacije, zlato ponovno postaje ne samo investicija, nego i geopolitička valuta. 7 5.
Teorijska tumačenja globalizacije
Ekonomisti i povjesničari pokušavali su objasniti globalizaciju kroz različite paradigme. Tri su teorijska pristupa posebno važna za razumijevanje današnjih rasprava: kulturno-inovacijski (Mokyr), institucionalni (Acemoglu & Robinson) i makroekonomski (Koo). a) Kulturno-inovacijski pristup – Joel Mokyr Prema Mokyru, tehnološki napredak nije samo rezultat ekonomskih poticaja, nego i kulturnog okruženja koje potiče eksperimentiranje. U Kulturi rasta on pokazuje kako je u ranonovovjekovnoj Europi stvorena jedinstvena mreža komunikacije između učenjaka, izumitelja i trgovaca. Ta „Republika znanja“ nadahnula je Industrijsku revoluciju. Sukladno tome, digitalna globalizacija 20. stoljeća počiva na slobodnom dijeljenju informacija. Kad se ideje slobodno šire, inovacije bujaju. No, kad države počnu ograničavati tok znanja – zbog geopolitičkih ili sigurnosnih razloga – globalizacija prelazi u fazu stagnacije. Mokyrov argument važan je i danas: bez kulture otvorenosti, globalna ekonomija gubi svoju dinamičnost. b) Institucionalni pristup – Daron Acemoglu i James Robinson
b) Institucionalni pristup – Daron Acemoglu i James Robinson U djelu Zašto nacije propadaju Acemoglu i Robinson tvrde da uspjeh neke zemlje ovisi o njezinim institucijama. Inkluzivne institucije, koje omogućuju sudjelovanje širokih slojeva društva i štite vlasnička prava, potiču rast i inovacije. Ekstraktivne institucije, koje koncentriraju moć u rukama manjine, guše razvoj. Ta logika može se primijeniti i na globalizaciju. Globalni poredak 1990-ih bio je inkluzivan za neke, ali ekstraktivan za mnoge. Multinacionalne korporacije imale su golemu korist, dok su radnici u razvijenim zemljama gubili sigurnost. Takva neravnoteža stvara politički otpor i vodi u deglobalizaciju. c) Makroekonomski pristup – Richard C. Koo Richard C. Koo u Svetom gralu makroekonomike uvodi pojam „recesije na bilanci“. Kad privatni sektor nakon krize prestane trošiti i počne otplaćivati dugove, klasična monetarna politika postaje neučinkovita. Japan je to iskusio 1990-ih, a Zapad nakon 2008. Rezultat je dugi period niskog rasta i niskih kamata. Kooova analiza otkriva i dublji problem globalizacije: ovisnost o financijskim tržištima i kratkoročnim profitima. Globalizirani kapitalizam postao je sam sebi svrha – novac se kretao brže od stvarne proizvodnje. Kad je 2008. sustav puknuo, pokazalo se da globalizacija bez realne ekonomije ne može opstati. 6. Ravnoteža između rasta i otpornosti 8 Tri spomenuta pristupa nude cjelovitu sliku: • Mokyr naglašava ideje kao pokretače napretka; • Acemoglu i Robinson ističu institucije kao jamstvo pravednosti; • Koo upozorava na makroekonomsku stabilnost kao preduvjet trajnog rasta. Globalizacija funkcionira dok postoji ravnoteža između ta tri elementa. Kad ideje prestanu slobodno kružiti, institucije oslabe, a financijski sustav izgubi vjeru u realnu ekonomiju – nastupa deglobalizacija. Upravo to se dogodilo u posljednjem desetljeću. Liberalni model 1990-ih izgradio je svijet neviđene povezanosti, ali i krhke ovisnosti. Svaka kriza – bilo financijska, zdravstvena ili geopolitička – pokazuje da globalizacija ima granice. Kada se ti procesi usporede s ranijim epohama, vidi se obrazac: nakon svakog vala globalne ekspanzije slijedi korektivno zatvaranje.
II. SUVREMENE PROMJENE I IZAZOVI 1.
Nova dekada kriza Ulazak u treće desetljeće 21. stoljeća označio je kraj razdoblja globalnog optimizma. Pandemija COVID-19, rat u Ukrajini i rastuća geopolitička napetost između SAD-a i Kine promijenili su logiku međunarodnog poretka. Ono što se prije podrazumijevalo – otvorene granice, slobodna trgovina, globalni opskrbni lanci – odjednom je postalo upitno. Svaka od tih kriza pogodila je samu srž globaliziranog sustava. Pandemija je prekinula protok roba i ljudi, rat je destabilizirao energetske tokove, a tehnološko suparništvo ugrozilo slobodu inovacija. U svega nekoliko godina svijet se iz globalnog sela pretvorio u mrežu ograđenih teritorija i digitalnih granica. U takvom okruženju pojam „deglobalizacije“ više nije teorijski konstrukt, nego empirijska činjenica. Svjetska trgovinska organizacija bilježi pad rasta međunarodne trgovine s 4,2 % godišnje prije 2008. na manje od 2 % nakon 2015., a udio stranih izravnih ulaganja u globalnom BDP-u prepolovio se u deset godina. No iza brojki stoji dublja promjena: povratak politike u 9 središte ekonomije. Globalizacija je počivala na ideji da tržišta mogu nadvladati države; deglobalizacija pokazuje da države ponovno nadziru tržišta. 2. Pandemija i krhkost globalnih lanaca Pandemija je bila prvi globalni događaj koji je istodobno pogodio sve ekonomije. Kada su kineske tvornice zatvorene, svijet je shvatio koliko ovisi o jednoj zemlji. Nedostatak poluvodiča zaustavio je automobilske tvornice u Njemačkoj i SAD-u, nestašica medicinske opreme ugrozila je bolnice, a logistički zastoji podigli su cijene transporta za više od 400 %. Model just-in-time pretvorio se u just-too-fragile. Efikasnost je došla na račun otpornosti. Mnoge su zemlje počele razmatrati skraćivanje opskrbnih lanaca, povratak strateških industrija i povećanje zaliha. Ekonomist Richard C. Koo upozorava da je globalna ekonomija tijekom pandemije doživjela oblik „bilancne recesije u stvarnom vremenu“: privatni sektor smanjuje rizike, vlade povećavaju dugove, a središnje banke ubrizgavaju likvidnost. Rezultat je bio paradoks – financijska tržišta rasla su dok su fizičke trgovine propadale. To je otkrilo koliko je globalizirani kapitalizam odvojen od realne ekonomije. Pandemija je tako postala katalizator za preispitivanje logike globalne učinkovitosti. U europskom kontekstu, Unija je odgovorila planom NextGenerationEU, koji prvi put uključuje zajedničko zaduživanje i ulaganje u otpornost. To je početak novog modela globalne suradnje: manje liberalnog, više koordiniranog
No to zatvaranje nije nužno regresivno; ono često otvara prostor za redefiniranje pravila i stvaranje otpornijeg sustava. 7. Prijelaz prema suvremenim procesima Na prijelazu u 21. stoljeće činilo se da globalizacija nema protivnika. Međutim, niz događaja – teroristički napadi 11. rujna, financijska kriza 2008., pandemija 2020. i invazija Rusije na Ukrajinu 2022. godine – postupno su promijenili percepciju. U 1990-ima globalizacija je bila simbol otvorenosti; danas se doživljava kao rizik. Kako bi rekao Joseph Nye, globalna moć danas se više ne mjeri samo vojnom snagom ni BDPom, nego i sposobnošću da se privuče povjerenje drugih. Globalizacija bez povjerenja ne može funkcionirati. A upravo to povjerenje, narušeno krizama, postalo je središnja točka današnje deglobalizacije.
