Petrova gora - mjesto sjećanja

Što znate o Petrovoj gori? Možda za spomenik? I još nešto? Većina stane na spomeniku ne znajući koliko je Petrova gora značajna za hrvatsku povijest.
Iako nije poznat broj godina njegova vladanja kao ni je li bio okrunjen za vladara, (kralj) Petar Svačić (Snačić) vladao je vjerojatno samo središnjom Hrvatskom. Poginuo je u borbi protiv ugarske vojske, (opet vjerojatno) 1097. na Petrovoj gori (Gvozd), koja je, navodno, po njemu tako i nazvana. Njegova je smrt otvorila Arpadovićima put do krune Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Neovisno o svemu, satkana je lijepa junačka priča o njemu i dodatni razlog da posjetite Petrovu goru i njegov navodni grob.

Neka vrsta ulaza na Petrovu goru je Vojnić u čijem se središtu nalaze spomenici „bezimenim“ narodnim herojima budući da su skinuti natpisi s imenima, te vrlo dojmljiv spomenik u spomen na herojsku borbu partizana protiv okupatora i domaćih izdajnika u II. svjetskom ratu, pri čemu je narod Korduna pretrpio ogromne žrtve. U blizini je i spomenik kralju Petru Svačiću akademskog kipara Zlatka Dizdarevića postavljen 2018. godine.

Kao što sam napisao, područje je prepuno zanimljivosti, ali skrenuti samo stotinjak metara do mlina Žuti put u Radonji, koji je na stranicama Turističke zajednice općine Vojnić prikazan kao velika turistička atrakcija u biti je promašaj jer ne pokazuje ništa. Nema mlinskog kamena, a bo'me niti vode. Izgleda kao baraka, odnosno nečija malena drvena vikendica.

Ali je zato na tom putu reprezentativan Lovački dom Muljava u vlasništvu Hrvatskih šuma s lijepo uređenim okolišem i spomenikom kralju Petru Svačiću. Udaljen je svega sedam kilometra od Vojnića. Sagrađen je 1962. godine na mjestu gdje je 1765. godine osnovana jedna od prve tri šumarije u Hrvatskoj. Obnovljen je i potpuno uređen 2007. godine. Vikendom je krcat i zbog odlične hrane i dobre podvorbe, a u njemu je moguće i prenoćiti u jednoj od 8 dvokrevetnih soba.

Kako su ovim područjem vladale poznate plemićke obitelji (knezovi Babonići i Frankopani) ostale su tvrđava Otmić grad ugledne obitelj Otmić koja je pripadala Klokočkom plemstvu i ostaci tvrđave Stari grad Krstinja. Najraniji poznati vlasnik Krstinje bio je Juraj Sanković iz plemena Ladihovića, od kojega su imanje kupili Frankopani Cetinski, da bi na kraju došao pod vlast kralja Maksimilijana.

Ovo područje nekadašnje Vojne krajine stoljećima je bilo poprište ratova, a u novijoj povijesti Drugi svjetski rat odnio je mnoge ljudske živote, ali i pridonio državnosti Hrvatske. Sjetimo se samo II. zasjedanja ZAVNOH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) u Topuskom kada je, između ostalog, donesena Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske po kojoj su svi građani u Hrvatskoj jednaki pred zakonima bez obzira na nacionalnost, rasu i vjeru, te da žene imaju ista prava kao muškarci.
Razlog ovom putovanju je bila moja reportaža o čišćenju Centralne partizanske bolnice na Petrovoj gori i prve u Europi, građene između 1942. i 1943. godine, za ovaj portal, moju TV emisiju Željko Marušić i gosti i, naravno, društvene mreže. Dobrovoljci se dva puta godišnje odazovu pozivu udruge Kordunašica i očiste zgrade, operu spomenike, poprave križeve, uklone jesensko lišće i grane, bajcaju drvene površine... Nisam ih tako raspršene uspio slikati sve zajedno. Uostalom, to ne rade, kad već neće nadležno ministarstvo, radi slave ili zasluga, već iz pijeteta (dubokog poštovanja) prema mrtvima).
Za tadašnje ratno vrijeme bila je odlično opremljena (imala je pekaru, kovačnicu, spremnik za vodu, tuš, električnu centralu, kuhinju, ranjenički odjel, zemunicu, operacijsku dvoranu... Tijekom Drugog svjetskog rata kroz nju je prošlo pet tisuća ranjenika, među njima i Churchillov sin, i predstavljala je jedno od središnjih mjesta antifašističke borbe na prostorima Hrvatske. Bolnica nikada nije bila otkrivena!

Iako je bolnica nakon Domovinskog rata opljačkana postoje ipak neki izlošci kako je to u stvarnosti izgledalo. U operacijskoj dvorani su krevet, stol, ormarići i invalidska kolica iz tog vremena, a kako se spavalo na slamaricama, neke bolesničke soba je njima opremljeno. A zahvaljujući Ruskoj Federaciji obnovljeni su pojedini spomenici.
O svemu najbolje svjedoči pjesma „Na Kordunu groba do groba“ koju je 1942. godine spjevala partizanska pjesnikinja Desanka Ćuić Kačar nakon strašnog pokolja u Vojniću, Kršlju i nekim drugim mjestima. A ta, danas narodna pjesma, nastala je iz vlastitog doživljaja, kako sama kaže: „Narod iz spomenutih mjesta izbjegao je u Liku - u moje selo Čujić Krčevinu gdje je smješten po kućama. Uzela sam u moju kuću jednog dječak staroga sedam godina. Otac i majka su mu bili zakoni, a on je postao žrtva zločina. Njegova strina, s kojom je izbjegao tu strašnu sudbinu, pričala mi je o događanju zločina što su ga ustaše učinile u njihovom mjestu. Ta siromašna žena je vidjela kako su joj sina ubila ustaše. Nakon nekoliko dana pošla je na Kordun da bi saznala i pronašla sinovljev grob. Nakon nekoliko dana se vratila i ispričala mi je da su svi ubijeni bačeni u jednu grobnicu i da je cijeli Kordun grob do groba...“ i nastavila: „Ovaj detalj je bio glavno nadahnuće da napišem pjesmu Na Kordunu grob do groba.“.

Na Kordunu grob do groba

Na Kordunu grob do groba,

Traži majka sinka svoga.

Našla ga je i na grob klekla,

I ovako sinku rekla:

O moj sine, radosti moja,

gdje počiva mladost tvoja?

Otac plače, majka cvili,

Otvori se grobe mili.

Grobak se je otvorio,

sin je majci govorio:

Ne plači majko mila,

Teška mi je suza tvoja.

Teža mi je suza tvoja

nego crna zemlja moja.

Ajde majko domu svome,

Ne dolazi grobu mome.

Ajde majko kaži rodu

Da sam pao z slobodu.

Idi majko kaži rodu

Da se bori za slobodu.

Partizansko groblje je posebno dojmljivo u svoj toj jednostavnosti. Niz križeva svjedoči o prošlosti, a kruna svega je grob partizanske liječnice dr. Marije Schlesinger. koja je tu liječila ranjenike do smrti 1943. godine. Mrtva je svojim grobom maskirala i štitila ranjenje drugove u metar udaljenoj zemunici

Liječnica Maria Schlesinger, Židovka poljskog porijekla, iz Zagreba je došla na Petrovu goru sa suprugom i kćeri kako bi sačuvali život. Umrla je 1943. i prema vlastitoj želji sahranjena je pokraj partizanske zemunice. Rad na obnovi pomen-ploče na njenom grobu trajao je deset mjeseci, a za reljef na spomeniku zaslužan je akademski kipar Pero Kurobasa.

Obnovu su pomogla veleposlanstva Izraela i Rusije, novčani prilozi ljudi koji poštuju antifašizam, te Općina Vojnić.

Nisam vjerovao svojim očima kada sam vidio grupe turista u posjetu partizanskoj bolnici među kojima je bila i oduševljena Nizozemka u pratnji Dalmatinca. Mladi su došli u pratnji roditelja učiti povijest, neki posjetitelji kao planinari, a svi u želji i da posjete čuveni Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna koji krnjim sjajem sjaji s Petrovca, najvišeg vrha Petrove gore. Razlog smanjenom sjaju su ukradene ploče od nehrđajućeg čelika (njem. Rostfrei) s pročelja. U šali kažu da je ugrađena godišnja proizvodnja proizvoda od inoxa karlovačke tvornice Kordun (poznate po proizvodima od nehrđajućeg čelika, npr. pribora za jelu, posuda, natpisnih ploča za hotele i sl.)

Postoji još i opremljena zemunica u koju je moguće lakše ući. Treba nastaviti hodati stazom od zadnje brvnare, odnosno desnom stazom kada se do partizanske bolnice stigne stubama, i proći kraj presahlog izvora koji je nekad bio spas za ranjenike i bolničko osoblje. Bez brige, to je svega tri minute hoda. Nadam se da ćete se na izlet i obilazak ipak uputili u - sportskoj odjeći.

A onda je na poklopcu automobila sudionike čišćenja i neke prisutne turiste dočekala gozba s domaćim jelima Korduna poput slanine i kobasica, suhog mesa, vrhunskih sireva, čak pršuta... i neopisivo ukusnog kruha i kolača pečenih ujutro. Naravno, sve je pripremila divna Tanja Tatjana Vlačić Vujičić, predsjednica udruge Kordunašica.

Neizostavno treba posjetiti Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna. Ovo zdanje, izgrađeno na 507 metara visokom vrhu Veliki Petrovac u srcu Korduna po projektu Vojina Bakića, i dalje posjetitelje ostavlja bez daha, neovisno je li netko jedan od mnogobrojnih stranaca ili stanovnika Hrvatske. Osim narušenom ljepotom i pogledom koji seže do Zagreba, Slovenije, Kleka, Bosne..., privlači mnoge pustolove i radi prekrasnih selfija za društvene mreže. Šteta što država ne uloži novac u obnovu spomenika, a već je zaradila podosta na ilegalno postavljenim odašiljačima čak državnih ustanova (!) kako bi se razvio tzv. ratni turizam koji u svijetu donosi veliku dobit. A to bi u našem slučaju značilo novozaposlene, pokretanje zanimljivih zbivanja, a da ne govorim o sada praznim prostorima u kojima se može smjestiti hotelčić ili hostel. Samo da je više pameti!

Na kraju sam krenuo automobilom prema Vrginmostu. Dočekalo me 7,5 kilometara makadamske ceste oštećene vododerinama. Šteta jer je to najkraći put prema Glini i Topuskom, te Sisku, povijesno značajnim mjestima. I da opet pitam gdje je pamet ljudima koji su zapošljavali neke druge u nadležnim ministarstvima. A pričamo o inflaciji, smanjenom broju stanovnika i slično.

I Vrginmost. Nekoliko kafića i trgovina, osnovna škola u kojoj osmi razred pohađa samo četiri učenika, dječji vrtić, velika policijska stanica, DVD i lijepi prostor tržnice koja radi ponedjeljkom (kada je veća ponuda uglavnom izvornih domaćih proizvoda) i četvrtkom. Domaćini kažu da treba doći. I hoću!

I, naravno, opet uništen spomenik antifašističkoj borbi i to u samostalnoj Hrvatskoj nakon Domovinskog rata! Srećom, komunalni redar Matija Macut našao je prekrasne reljefe koji su vraćeni na stranice spomenika. Čarobna kompozicija reljefa s prikazom velike tragedije. Pogledajte samo prikazanu djecu na dnu! Kip borca, za kojeg se priča da je rastopljen i od njega izliveno zvono smješteno pored kapelice u Vrginmostu, moglo bi se uz dobru volju ponovno izliti i postaviti na njegovo mjesto. Dodajem da je autor tog kipa akademski kipar Zvonko Car, posebno poznat po kipu Djevojke s galebom u Opatiji.

Istovremeno sam se žalostio zbog nemara Ministarstva kulture i medija (!) prema području koje posjećuje toliko stranaca(!!!) i naših građana.