Na blagdan Svih Svetih pa i nekoliko dana uoči prepunila su se hrvatska groblja. Da obiđu grobove svojih najmilijih vratili su se i oni koji su otišli u svijet. Puno je tuge i žalovanja, svijeća i cvijeća ostalo iza njih na grobljima, prije nego su svoju žal i tugu ponijeli dalje.
No i ti dani donose i neke radosti, radosti susreta sa starim znancima, rodbinom, prijateljima, iako se i sve to nekako prorijedilo jer zatvaranje zbog pandemije koronavirusa učinilo je svoje. Zagrljaji i srdačni razgovori sada su kraći, posijana je ta bojazan od zaraze. Gore od toga samo je strah sam koji nas priječi da se opustimo i uživamo u životu pa bez obzira dokle on trajao. Jer smrti nitko neće biti pošteđen.
Mnogi su pjesnici svoju tugu opjevali u stihovima, skladatelji u notama, sjećamo se Mozartova Requiema, davno napamet naučene pjesme Antuna Gustava Matoša - "Utjeha kose" te posebno dirljive izvedbe pjesme Krunoslava Kiće Slabinca "Otišo je otac moj polako".
