Ususret blagdanu Svih Svetih prisjetimo se teksta Fra Gordana Propadala od prošle godine. Zbog koronavirusa mnogi su se za obilazak grobljima i počivalištima svojih najbližih odlučili i ranije, tako da ova objava može poslužiti svima, a naslovljena je "Svi Sveti i Dušni dan".
Blagdan Svih svetih podsjeća nas da smo na ovom svijetu samo prolaznici i da je naš pravi dom na Nebu Da smo na ovoj zemlji samo prolaznici i da ćemo nakon smrti život nastaviti u Nebu, trebali bismo razmišljati svaki dan. Blagdani Svih svetih i Dušni dan na poseban nas način podsjećaju na to i potiču nas da svoje misli, riječi, djela usmjerimo prema gore...Blagdani Svih svetih i Dušnoga dana svojim značenjem i porukom duboko zasijecaju u naš unutarnji život, u naše poimanje ključnih pitanja: pitanja smrti, života poslije smrti te vječnosti i blaženoga zajedništva s Bogom.
I čistilište i pakao imaju nešto zajedničko, a to je život bez Boga; bez njega koji je mir, ljubav i blaženstvo Svi sveti su ljudi koji su s Bogom u slavi, u kraljevstvu nebeskom ili u raju. Oni pak, drugi ljudi, koji nisu u zajedništvu s Bogom ili su privremeno isključeni iz toga zajedništva, nalaze se u tzv. čistilištu ili su trajno isključeni iz toga zajedništva te su u paklu. I čistilište i pakao imaju nešto zajedničko, a to je život bez Boga; bez njega koji je mir, ljubav i blaženstvo. Stoga nitko od nas, kandidata smrti, ne može biti ravnodušan s obzirom na govor o Kraljevstvu Božjem ili Nebeskom. Govor o Kraljevstvu Božjem može nam se činiti nestvarnim, dapače i nedovoljno ozbiljnim. Ako to tako doživljavamo, onda je to plod našega mentaliteta i specifične vjersko-društveno klime. No klima se brzo mijenja i prolazi, kao što brzo prolaze razni naleti mode; u odijevanju, glazbi i drugdje. Mi ljudi smo suviše važna i odgovorna bića da bismo se smjeli povoditi za kratkoročnim vrijednostima, pogotovo ako su one i varljive i sumnjive. Svoju životnu sudbinu mi moramo položiti na čvrste temelje i dati se voditi neprevarljivim načelima i stalnim istinama. Znamo da je svijet u kojem živimo varljiv i prolazan. Nasuprot njegovoj varljivosti nalazi se duhovna i božanska stvarnost. Ona je stalna i neprolazna. Takva je i Božja riječ koja nam je izrečena. Isus Krist, naš Bog i izvor našega života, kaže da će „nebo i zemlja proći, ali njegova riječ nikada“. Ona je vječna kao i sam Bog. Imajući u vidu tu stalnost i neprevarljivost Božje riječi, razmišljat ćemo što Isus govori o Kraljevstvu Božjem. Evo jedne rečenice: „Ako se čovjek ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti Kraljevstva Božjega.“ „Ponovno se roditi“ znači vjerovati Bogu i živjeti s njime U prvi mah, mi smo, poput Isusova sugovornika Nikodema, zbunjeni ovom Isusovom mišlju: Kako se čovjek može ponovno roditi kad je već jednom rođen?! No Isus govori o rođenju „odozgo“, o rođenju od Duha Božjega. Da bi čovjek ušao u Kraljevstvo Božje mora se prethodno roditi od Duha. O kakvom je rođenju riječ? Riječ je o čovjekovoj spoznaji Božje prisutnosti u nama i među nama, o otvorenosti srca prema Bogu i o povjerenju u njegovu riječ. Radi se o stupanju u suživot s Bogom. Jednostavno rečeno, „ponovno se roditi“ znači vjerovati Bogu i živjeti s njime. Čovjek se bez Boga vrti u začaranom krugu, često je sveden na robota i prepušten slijepim instinktima. Družeći se pak sa svetim Bogom, on i sam postaje svet: on se pobožanstvenjuje. Prva istinska mjera čovjekova životnoga smisla jest pobožanstvenjenje. Biti s Bogom jedno. A s Bogom biti, to znači živjeti! Koliko ljubimo Boga, toliko smo i sveti.
Mi vjernici slavimo svetkovinu Svih svetih. Pitamo se zašto slavimo svece, zašto mislimo na njih, s njima se na neki način družimo? Treba reći sljedeće: ne trebamo svece zato da mole za nas i da naše zloće pokriju svojim zaslugama. Mi ih trebamo zato da u nama aktualiziraju Božju prisutnost te da Bog zaživi u nama. Kršćanstvo nije religija knjige; ono je prije svega religija živoga Boga, Boga kojega se susreće, otkriva i s kojim se živi. U tome se sastoji oslobođenje čovjeka od svakoga zla pa i od smrti. U tome se sastoji Kraljevstvo nebesko već ovdje na zemlji. Čovjek je u onoj mjeri slobodan, u kojoj se nalazi u živom odnosu s Bogom. Naše poznavanje Boga onoliko je koliko smo sjedinjeni s njime, koliko ga ljubimo. Koliko ga ljubimo, toliko smo i sveti. Svetost se postiže kroz zaručnički dijalog s Bogom, ali ne samo kroz dijalog. Ljubav Božja u srcima vjernika posvećuje sav njihov život i djelovanje. Za istinskoga vjernika ne postoji svjetovni život ili svjetovno djelovanje. Sav njegov život postaje živi kult Boga. To znači da čovjek svojim življenjem i djelovanjem slavi i veliča Boga. U tom smislu sv. Pavao kaže: „Bilo da jedete ili spavate, sve činite Bogu na slavu!“ Živeći tako, svakodnevni i „banalni“ čini našega života bivaju uzdignuti u svete čine. Ne posvećuje čovjeka samo molitva i klanjanje, nego i svaki posao. Kad neka majka daje svoj bubreg da bi spasila život svoga djeteta, to je svetost. Sveto djeluje muž koji svoju suprugu voli i poštuje i onda kad je ona nesretnim slučajem oslijepila ili postala potrebna tuđe pomoći… Ako je liječnik, koji ne zna za radno vrijeme, uvijek spreman spasiti nečiji život, uz rizik da od umora izgubi i vlastiti, to je sveti liječnik. Ako pekar s ljubavlju i savjesno mijesi i peče kruh, dok mi drugi spavamo, on radi sveti posao. Svaki posao koji je prožet ljubavlju posvećuje čovjeka. Svaki put vodi k Isusu Kristu ako je označen ljubavlju. Ako „ljubimo jedni druge kao što je Krist nas ljubio“, onda smo već sveti. Isus kaže da se trebamo „ponovo roditi“, roditi se od Duha Božjega ako želimo u život, u Kraljevstvo Božje. Oni koji su „odozgo“ rođeni, raduju se i smrti jer se raduju susretu s Bogom. U tom smislu sv. Pavao kaže: „Želim umrijeti i biti s Kristom“. Sv. Franjo Asiški pozdravlja smrt riječima: „Dobro mi došla, sestrice smrti!“ Majka Terezija kaže: „Radujem se smrti jer idem u Očev dom“. Iz primjera tih velikih vjernika proizlazi da je strah od smrti znak slabe vjere i slabe povezanosti s Bogom.
Uživamo dobra ove zemlje, a na smrt gotovo i ne mislimo… Znamo kako danas prosječni ili mlaki vjernik reagira pred činjenicom smrti. Obično znamo čuti ovakav govor: „Život je dobar i kad nije najbolji, bolji je od smrti. Dok živimo, možemo činiti dobro; nikada nije prekasno doći k Bogu.“ To zvuči simpatično, ali mi se ponašamo drugačije. Uživamo dobra ove zemlje, a na smrt gotovo i ne mislimo. Kad nam umru naši najbliži, nastojimo što prije zaboraviti na smrt. Svaki susret sa smrću doživljavamo kao da nas Bog ograničuje u našem djelovanju i prijeti našem životu. Nije onda nikakvo čudo da se u svojoj stvarnoj smrti nađemo pred Bogom kao pred strancem. Ako doista tako živimo, onda smo daleko od pojma pravoga Boga, onda smo krivovjernici. Pozvani smo da produbimo svoj pojam o Bogu i da dublje upoznamo sami sebe.
Zašto se bojimo smrti? Govorimo o značenju blagdana Svih svetih i Dušnoga dana. Jedan od važnih razloga našega straha pred smrću sastoji se u nedovoljnoj spoznaji kako Boga, tako i nas samih. Površnost je svojstvena suvremenom svijetu. S njom se ne stiže daleko, a najmanje u vjerskom životu. Istinski vjerski život ne trpi površnost. Postoje površni vjernici koji mole, primaju sakramente i obavljaju svoje vjerske dužnosti, a istovremeno se ponašaju nevjernički. Ne žive ni po Božjoj riječi, ni po Božjim zapovijedima. Takvi površno žive svoju vjeru, zavaravajući sami sebe i druge. O čemu se radi? Psiholozi kažu da svaki čovjek u sebi nosi tendenciju dvostrukoga očitovanja: jedno je izvanjsko, pred drugima, u javnosti, a drugo je nutarnje, u vlastitoj intimi i vlastitim dubinama bića. Ono prvo očitovanje često zna biti površno i varljivo; drugo je iskreno i istinsko. Kad je pak riječ o našem pristupu Bogu, nužno je da naš pristup bude iskren i istinit jer nas Bog proniče i poznaje u našim najdubljim dubinama. Stoga je važno da se u vjerskom životu lišimo svake površnosti, samozavaravanja ili samodopadnosti. Pred Bogom možemo stajati samo u istini i autentičnosti. Uostalom, to traže i svi istinoljubivi ljudi. Jedan arapski pjesnik govori svojoj zaručnici koja se ukrasila i namirisala: „Ukloni sve to sa sebe! To me sprječava da vidim zaručnicu, onu istinsku, pravu, autentičnu.“
Mi vjernici trebamo se truditi otkriti i naći sebe, tj. svoj autentični „ja“. Vidjeti sebe onakve kakvi smo uistinu. Silazeći u skrovite dubine svoga bića, susrest ćemo Boga. Ukloniti konvencionalnosti i sve ono što nam nameće moda; sići u dubinu svijesti o samome sebi, u svoju savjest. Silazeći u skrovite dubine svoga bića, susrest ćemo Boga i to ne kao nekoga stranca, nego kao „srce svoga srca“ i kao izvor novoga spoznanja, poleta i radosti. Čovjek ne smije tražiti sebe u želji da se svidi ljudima. Ne smije se tražiti u nekom liku koji je sam oblikovao, koji ovisi o hvalama, priznanju ili laskanju drugih. To je sve lažno i prazno, to vodi čovjeka do kobnoga razočaranja i do životne slijepe ulice. Moramo postati svjesni da ima jedno lice koje je utisnuto u našem srcu, u najdubljoj zbilji našega bića, a to je lice Božje. Mi smo njegova slika. Najprije moramo otkriti to biće, da bismo onda otkrili i upoznali pravoga „sebe.“ Tamo nas naš Bog čeka, tamo ga možemo susresti. On će nas osloboditi od naših iluzija i od „animalnoga“ čovjeka u nama. Bog unutar nas ne ograničava nas, ne prijeti nam, on nije stranac. „U njemu živimo, mičemo se i jesmo.“ On je naše disanje, on nas uvodi u našu intimnost, njoj je on ključ, sadržaj i radost. Sv. Augustin govori: „Ljepoto vječna, ti si bila u meni, a ja izvan sebe.“ Znači: Bog nije negdje iznad ili izvan granica života i smrti. On je ovdje i sada, u srčiki našega bića i to još prije nas. Čeka nas u nama, da se sretnemo i da nas on usmjeri prema neizmjernim otkrićima života. Bez Boga, mi smo stranci samima sebi. Tek kad Boga susretnemo u sebi, tada otkrivamo svoj identitet, tada sebe istinski upoznajemo. Sveci nisu gledali na vanjštinu. Oni su znali da je Kraljevstvo Božje u nama. Svaki od njih unutar sebe otkrio je predivno lice koje je teško opisati, a tako divno nasljedovati… Sveci: čovjek vrijedi onoliko koliko vrijedi u Božjim očima. Slaveći blagdan Svih svetih, pozvani smo podići oči prema svecima i promatrati ih. I šuteći, svojim životom oni nam govore neizmjerno mnogo: oni su nam pokazatelji pravih vrijednosti. Od njih smo naučili da čovjek vrijedi onoliko koliko vrijedi u Božjim očima. Sveci nisu gledali na vanjštinu. Oni su znali da je Kraljevstvo Božje u nama. Svaki od njih unutar sebe otkrio je predivno lice koje je teško opisati, a tako divno nasljedovati. Svecima Bog nije stranac, nego život njihova života. Oni su s Bogom srcem uz srce. Čovjek zna imati strah pred smrću. Od toga straha oslobađamo se samo na taj način da otkrivamo i da se povjeravamo onome koji je u nama život koji struji u vječni život. Sveci su nam poziv na autentični, a ne lažni život. Oni su nam poziv za osvješćivanje tajne našega života. U nju se ulazi samo kroz dijalog s Bogom, koji je u dubini našega bića. Sveci nam otkrivaju i pravu veličinu našega kršćanskoga poziva: nismo pozvani da ostanemo na onom prizemnom u nama, nego da nadiđemo sebe, te s Kristom uđemo u prostranstva svjetlosti, mira i blaženstva. Sveci nam govore kako je divno biti kršćanin. Naša kršćanska vjera poziva nas da otkrijemo svoje pravo lice i svoje pravo ime, u srcu svoga Boga; to „ime jest novo, koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.“ Sveci su na svom licu odražavali crte Božjega lica. Toliko su se s Bogom združili i sljubili da su mu postali slični. Tako su oni pred ljudima bili živi svjedoci živoga Boga. A kako su oni to mogli postići? Odgovor je vrlo jednostavan: jer su Božje riječi cjelovito prihvatili i cjelovito živjeli. U Božjoj riječi, koja je svima nama dostupna, sadržan je Božji duh i Božji život. Tko živi po Božjoj riječi, taj ulazi u posjed Božjega života i Božjih svojstava. Sveci su osobe iz kojih blista živi Krist, a na licu evanđelje. Oni su vjerni prijenosnici Božje ljubavi i dobrote. To su postigli živim dodirom s Kristom.
Mi kršćani moramo priznati da je Božja riječ danas devalvirana. Najviše zato jer je mi ne uzimamo dovoljno ozbiljno. Ako se Božja riječ ne živi autentično, ona ostaje sakriveno i nedostupno blago. Želim to ilustrirati jednim primjerom. Neki čovjek, ljubitelj rijetkih i vrijednih stvari, godinama je čuvao kajdanke s notama Pete Beethovenove simfonije. Mrtvi papiri, izblijedjela tinta, sve pokriveno prašinom. Ali ti notni papiri kriju u sebi dragocjeno blago ljepote i ugođaja koje je kadro ponijeti ljudsko srce, dići ga, razvedriti i očarati. Da bi se to blago očitovalo, potreban je netko tko to zna izvesti na glazbenim instrumentima, a to su glazbenici. Oni poznaju blago glazbe i znaju ga nama prenijeti tako da i mi uživamo i divimo se. Primjer nam poručuje da je jednako tako i s blagom Božje riječi, evanđelja ili radosne vijesti. Božja riječ mrtvo je slovo koje počiva godinama. Treba nam netko tko će tu Božju riječ očitati, to sakriveno blago upiti, a onda ga, kao novi čovjek, drugima očitovati. Upravo tako sveci čine svojim životom. U njihovim osobama blista živi Krist, a na licu evanđelje. Sveci su vjerni prijenosnici Božje ljubavi i dobrote. Oni su to postigli živim dodirom s Kristom, u njegovoj riječi i sakramentima. Intimno se družeći s Kristom, izgarali su ognjem njegove ljubavi. Takvi su bili sv. Franjo Asiški, sv. Ivan od Križa, sv. Terezija od Djeteta Isusa, sv. Leopold i drugi. Krist se tako iznova rađa u životima svetaca. Mi smo također pozvani da Kristovo lice očitujemo svijetu koji nas okružuje. Stoga nas Krist poziva da svoj život izručimo njemu da bi se on mogao u nama proslaviti i preko nas očitovati. Blagdan Svih svetih, uz duhovno druženje s našim dragim pokojnicima, potiče nas putnike i hodočasnike da više mislimo na svoju buduću domovinu
KAKO JE NASTAO TAJ BLAGDAN?
Za rimskoga cara Augusta, suvremenika Isusova, sagrađen je u Rimu hram koji je car posvetio svim bogovima koji su se štovali u rimskom carstvu. Zato je taj hram, prema grčkoj riječi, dobio ime Panteon (Hram posvećen svim bogovima). Zgrada je sačuvana do danas. Kad je kršćanstvo 313. dobilo pravo javnosti, rimska religija sve je više slabila. Uskoro je i Panteon bio očišćen od rimskih idola pa je papa Bonifacije IV. u njega prenio kosti kršćanskih mučenika iz katakomba. 13. svibnja 610. papa je taj hram posvetio u čast Majci Božjoj i svim svetim mučenicima. U to vrijeme su samo mučenici bili čašćeni kao sveti. Po raznim pokrajinskim crkvama vjernici su na različite datume slavili spomen svih svetaca uključujući i svete koji nisu bili mučenici. Kasnije je, godine 835., papa Grgur IV. sva ta slavlja objedinio za cijelu Crkvu, na prvi dan mjeseca studenoga. Papa Grgur VII. (1073.-1085.) prenio je i slavlje posvete hrama na taj dan. Blagdan Svih svetih, uz duhovno druženje s našim dragim pokojnicima, potiče nas putnike i hodočasnike da više mislimo na svoju buduću domovinu. Grobovi naših dragih svjedoče nam da smo tuđinci i prolaznici na ovome svijetu. Naša trajna i istinska domovina jest ona na nebesima. To nam na taj jedinstveni dan žele poručiti i naši dragi pokojnici.
Autor: fra Gordan Propadalo, OFM; Book.hr Izvor: https://book.hr/fra-gordan-propadalo-blagdan-svih-svetih-podsjeca-nas-da-smo-na-ovom-svijetu-samo-prolaznici-i-da-je-nas-pravi-dom-na-nebu/
