Dragi članovi obitelji, dragi prijatelji,
Rastajemo se od našeg dugogodišnjeg suradnika, kolege i prijatelja, dragog nam Josipa. Koliko god ovaj tužni trenutak bio težak, prisjetimo se na čas svega što smo od Josipa dobili, naučili, bilo kao od oca, djeda, supruga, susjeda ili poznanika. Prisjetimo se njegovog jedinstvenog života kojeg smo i mi sami bili dio, života koji nisu obilježili blještavilo i razvikani projekti, već života kojeg su krasile skromnost, požrtvovnost kako prema suradnicima u poduzeću, tako i prema prijateljima i obitelji.
Josip se rodio u Siveriću kraj Drniša 1937. godine i kako to često u životu biva, životni put doveo ga je ovdje, među nas, u životno i radno okruženje sa svojim posebnostima, a u kojem okruženju je Josip bio i prihvaćen i prepoznat kao nadasve, simpatična osoba, koja je ponosno pronosila dah svog zavičaja i osobe koju su krasile poniznost, marljivost i istančan osjećaj za pravdu.
Iako je otišao u zasluženu mirovinu 2002. godine, sjećanja na njega kao suradnika u našem kolektivu i kao čovjeka, nisu nimalo izblijedila, ostala su trajna radi njegovog velikog i nesebičnog doprinosa u izgradnji „Zagorja“. Josip je svoj radni vijek u „Zagorju“ započeo 1966. godine i koji je trajao u kontinuitetu više od 35 godina do umirovljenja. Bio je to put u kojem su se izmjenjivala dobra, ali i „olovna“ vremena naše nam zajedničke tvrtke. Na tom putu bilo je i razdoblja kada nije bilo lako ustrajati na vjernosti poduzeću, kada nije bilo lako, kako to mi običavamo reći, „biti Zagorac“, ali po ustrajnoj vjernosti „Zagorju“ naš Josip, iako porijeklom iz drniškog kraja, nadvisio je mnoge iz našeg kraja.
Prošao je na tom putu razne poslove i funkcije, od poslovođe u tadašnjem pogonu „Kamen“ Vinica, preko tehničkog rukovoditelja ciglane „Dubravka“ Turčin, a najviše ga pamtimo kao svojevrsnu legendu u pogonu „Betonska galanterija“, u kojem pogonu, kasnije u poduzeću unutar grupe „Zagorje“ je i dovršio svoj radni vijek na poziciji direktora. Odlazak u mirovinu nije značio naš rastanak, jer volio je Josip i običavao doći u naš kolektiv, sa velikim zanimanjem pratio je neminovne promjene koje su uslijedile, naročito kod njegove „mezimice“ „Betonskoj galanteriji“ koja je doživjela preseljenje, jer svoje mjesto je ustupila velebnoj sportskoj dvorani. Velike su to bile promjene za Josipa koji je najveći dio svog radnog vijeka posvetio toj djelatnosti, ali spremno ih je prihvaćao i odobravao i kao umirovljenik, sa interesom pratio. I dan danas imamo jasnu sliku Josipa na biciklu koji sa velikim zanimanjem i ponosom redovito obilazi mjesta na kojima je provodio svoj radni vijek.
Povodljivost bila mu je posve strana osobina, jer imao je svoj stav u svim situacijama i u primjerice u vlasničkim previranjima u „Zagorju“, u metežu podivljalih apetita pojedinaca, znao je prepoznati pravu granicu, pravi trenutak i ispravnu stranu, a to je odlika velikih ljudi, jer veliki ljudi su jednostavno ono što i jesu, govore i postupaju iz dubine svoga bića i srca, u svim životnim kušnjama. Josipe, tvoj primjer jednostavnog, susretljivog i lojalnog suradnika ostati će nam u trajnom sjećanju. Pjesnik je rekao da smrt zapravo i ne postoji jer ljudi umiru samo ako ih svi zaborave. Tvoja obitelj, kolege, suradnici i prijatelji neće te nikad zaboraviti. Ostati ćeš u našim mislima i našim srcima zauvijek.
Neka ti je laka ova hrvatska zemlja u koju danas polažemo tvoje tijelo. Svim članovima Tvoje drage i ožalošćene obitelji upućujemo najiskreniju sućut.
Tvoji „Zagorci“
