"Bljesak zlatnog zuba“ – priča o ljudima koji odlaze, ali nikada do kraja ne odu

Premijera predstave „Bljesak zlatnog zuba“ Mate Matišića, u režiji Snežane Trišić, na Velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu donijela je snažan kazališni doživljaj – spoj smijeha, nostalgije, boli i gorčine, ali i kroniku stradanja malog čovjeka u borbi za opstanak kroz društveno-političke i osobne promjene.

To je fantastična priča o životu u Ričicama, selu nedaleko od Imotskog, priča o ljubavi i sudbini običnog čovjeka koji – bilo da odlazi trbuhom za kruhom, bilo da se vraća ili ostaje – nikada ne može pobjeći onome što jest.

Matišićev tekst, napisan kada je imao tek devetnaest godina, iznenađuje zrelošću, psihološkom dubinom i iznimnim poznavanjem ljudskih karaktera. U slojevitoj priči o promjenama u Hrvatskoj, o sukobu starog i novog svijeta, predrasudama, društvenim normama, identitetu i obitelji, autor stvara kroniku jednog turbulentnog razdoblja koje povezuje osobne sudbine i društvene potrese.

Radnja se proteže kroz tri povijesno-društvene etape – gastarbajterske migracije, potop sela i rat devedesetih – u kojima uvijek najviše strada običan čovjek. Taj se mali čovjek, i kad sve gubi, i dalje koprca, ne odustaje i – nekako, uvijek preživi. Bljesak zlatnog zuba otkriva priču o egzodusu sela koje ostaje pusto i potopljeno. Napredak koji u našim krajevima često dolazi na vlastitu štetu, ideologije koje se pretvaraju u nacionalizam, patrijarhalna tradicija, eksploatacija žena i radne snage, šverc, siromaštvo, brakovi iz interesa, potraga za boljim životom – sve su to motivi koji ni danas nisu izgubili aktualnost.

U središtu je, kao i uvijek, ljubav – uzvraćena ili neuzvraćena, ona koja pokreće i razara. U Matišićevoj priči zaplet počinje neočekivanom trudnoćom koja vodi u prinudni brak, a s njime i u niz preokreta. Neke se obitelji sastavljaju, neke zauvijek rastaju – jer u nemilosrdnom vrtlogu povijesti najprije stradaju nevini. Redateljica Snežana Trišić intuitivno i emotivno vodi ansambl kroz tonove smijeha i tuge, stvarajući predstavu koja se gleda u jednom dahu.
Ansambl HNK-a Varaždin dao je više nego što se moglo očekivati – snažan, homogen i posvećen, stvorio je likove i prizore koji ostaju u pamćenju. 

Izbor Matišićeva djela za izvođenje u varaždinskom kazalištu predstavlja iznimno vrijedan umjetnički i kulturni doprinos – dobrodošlo jezično obogaćenje i susret publike s dijalektom koji pripada istom etosu i duhovnom prostoru. Predstava tako ne samo da edukativno približava mentalitet juga, nego i podsjeća da se, unatoč različitim govorima, priča o čovjeku naših prostora uvijek vrti oko iste sudbine – borbe za opstanak, ljubav i dostojanstvo.

Tea Harčević kao Zlata, Barbara Rocco kao Trusa, Stojan Matavulj kao Stipe i Robert Plemić kao Karlo nose predstavu s iznimnom toplinom i uvjerljivošću.
Odlične uloge ostvarili su i Karlo Mrkša (Sveto), Pavle Matuško (Udvarač/Marin), Marinko Prga (Ante/Ciganin), Beti Lučić (Hilda/Ciganka) te Zvonko Zečević (Nine), koji dojmljivo gradi lik staloženog veterana Drugog svjetskog rata i brižnog djeda unuku Iku (Rafael Barulek).
Ansambl zaokružuju Nikša Eldan (Mijo), Elizabeta Brodić (Mara), Sven Šestak (Doktor), Filip Eldan (Učitelj), Darko Plovanić (Poštar), Ljiljana Bogojević (Baba I) i Sunčana Zelenika Konjević (Baba II) – svaki lik pomno oblikovan, svaka emocija autentična.

Glazba Damira Martinovića Mrleta i Ivanke Mazurkijević spaja ojkalicu, techno i legendarne šlagere Demisa Roussosa u dojmljiv kontrast – etnografski točan, a suvremen, stvarajući zvučni most između prošlosti i sadašnjosti.
Scenografkinja Ljubica Petrović i kostimografkinja Petra Pavičić vjerno dočaravaju duh sedamdesetih – svijet trapera, kariranih košulja i gastarbajterske nostalgije – dok Vesna Kolarec (svjetlo) i Vanda Petrović (video projekcije) stvaraju atmosferu sjećanja i sjene prošlih života. Za scenski govor pobrinuo se Vedran Mlikota, a kiparske radove izveo je Ivan Duić. Inspicijent je Vedran Dervenkar, šaptačica Natalija Gligora Gagić.

Predstava u kojoj gledatelja, ma koliko mu ponekad dijalekt bio teže razumljiv, istina prikiva za sjedalo. Na najdubljoj ljudskoj razini svatko se prepoznaje – u komici i u tragediji, u čežnji i u borbi. „Bljesak zlatnog zuba“ nije samo kazališna predstava – to je emocionalna kronika o ljudima koji odlaze, a nikada do kraja ne odu. Priča o životu koji, unatoč svemu, teče između smijeha i suza, između tradicije i promjene. Jer, unatoč vremenu i okolnostima, svi mi i danas živimo slične priče – o odlascima, povratcima, o čežnji i pripadanju. Matišićev tekst ostaje vječno aktualan, osobito danas, u doba novih migracija, kad se ponovno pitamo što znači imati dom i kome pripadamo.

A rečenica koju unuku Iki izgovara djed Nine odzvanja kao istina koja ne zastarijeva: „Jadna ti je i siromašna zemlja bez čovika, jadan ti je i siromašan čovik bez zemlje.“ Jer odlaskom čovjek ne gubi samo dom, nego i dio sebe – svoj identitet. A kad više nigdje istinski ne pripada, tada se i zemlja i čovjek pretvaraju u dvije izgubljene strane iste priče.