Ante Gavranović
“KIŠNI KOLOVOZ” NAMEĆE NOVE IZAZOVE
Činjenica je da ni stariji ljudi ne pamte takve nagle i nepredvidljive promjene vremena i vremenske neprilike kakve se javljaju posljednjih godina. Dugotrajne, dosadne jesenske kiše usred ljetnih mjeseci, iznenadne nevere s katastrofalnim posljedicama, pad temperature i hladnoća usred ljeta neprimjerena godišnjem dobu samo su neke od dodatnih poteškoća s kojima se bore domaćini brojnih gostiju, koji se u ljetnim mjesecima u najvećoj mjeri slijevaju prema primorskim od redištima, pa i prema našem Jadranu.
Recentno globalno zatopljenje jedan je od najvećih izazova čovječanstva. Naime, klimatska motrenja stanja atmosfere pokazuju da je došlo zatopljenje osobito izraženo u posljednjih nekoliko desetljeća pa se s pravom smatra da je ono prije svega posljedica djelovanja čovjeka to jest industrijskog razvoja, energetike i prometa i drugih, to jest porasta koncentracije stakleničkih plinova koji su posljedica navedenih aktivnosti. Ako se nastavi porast koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi, kako pokazuju klimatski modeli, doći će do daljnjeg porasta temperature zraka čak do tri stupnja Celzija u idućih 50-100 godina. Kao posljedica tog zatopljenja porast će razina mora i do pola metra. Svjedoci smo naglih i dugoročnih klimatskih promjena, koje mogu ozbiljno ugroziti svjetski turizam, pa je vrijedno pozabaviti se s tim novim prirodnim fenomenom.
Topljenje leda na Antarktiku više se ne može zaustaviti. Podizanje razine mora može poplaviti primorska mjesta za odmor. Topljenje snježnih kapa može se negativno odraziti na skijališta. Primjerice, promjene u poljoprivrednoj proizvodnji mogu štetiti vinskom turizmu, dok rast temperatura može nauditi skijalištima u europskim Alpama, sjevernoj Americi, Australiji i Japanu. Evo nekoliko recentnih pokazatelja:
- Od 2000. do danas ledenjaci diljem svijeta gube u prosjeku oko 267 gigatona leda godišnje (to je volumen vode dovoljan da svake godine podigne razinu mora za ~0,7 mm). Od sredine 20. stoljeća ledenjaci su izgubili više od 9.000 gigatona leda. Prema ESA-i i NASA-i, gotovo 90 % ledenjaka globalno se povlači, a samo malobrojni još uvijek pokazuju stabilnost.
Uzmimo primjer Europe. Od 1850. godine izgubljeno je u Alpama više od 60 % ledenjačke mase. Ako se sadašnji trend nastavi, do kraja stoljeća mogli bi gotovo nestati (osim nekoliko u visokim vrhovima Švicarske i Austrije). Samo u razdoblju 2000.–2020. otopljeno je više od 30 % volumena alpskih ledenjaka. Pirinejima prijeti još brže nestajanje – od početka 20. stoljeća izgubili su više od 90 % volumena. Prognoze kažu da će se do 2050. godine praktički svi ledenjaci Pirineja otopiti.
Slična su kretanja i u Americi. Sjeverna Amerika (Aljaska, Kanadski Stjenjaci, pacifička obala): Aljaska je globalni “hotspot” topljenja – gubi više od 75 gigatona leda godišnje. U kanadskim Stjenjacima nestalo je oko 50 % volumena ledenjaka u zadnjih 100 godina. Južna Amerika (Ande): Ledenjaci se povlače ubrzano, osobito u tropskom pojasu (Peru, Bolivija, Ekvador). Neki manji ledenjaci su već nestali.
Australija nema stalnih ledenjaka – tek male ledene površine na Tasmaniji, koje su sezonske i brzo nestaju. Najbliže relevantne ledene mase za južnu hemisferu su na Novom Zelandu – tamošnji ledenjaci Južnih Alpa izgubili su trećinu volumena od 1977.
Velike ledene ploče (Grenland i Antarktika) one određuju dugoročni porast razine mora – i tamo se također ubrzano tope.
Turizam je jedan od sektora najizravnije pogođenih klimatskim promjenama. Destinacije koje su desetljećima gradile imidž na pouzdanoj sunčanoj klimi suočavaju se s izazovom sve češćih kišnih i nestabilnih ljeta. Hrvatska obala, tradicionalno prepoznata po srpnju i kolovozu kao „vrhuncu sezone“, sve češće doživljava razdoblja lošeg vremena koja remete očekivanja turista. U takvom kontekstu, pitanje nije hoće li klimatske promjene utjecati na turističke tokove, nego kako se destinacije mogu prilagoditi i redefinirati svoju ponudu.
Prva posljedica nestabilnog ljeta je pomicanje sezonalnosti. Ako srpanj i kolovoz postaju klimatski neizvjesni, turisti sve više otkrivaju „ramena sezone“ – lipanj i rujan, pa čak i svibanj i listopad. Time se sezona prirodno produžuje, a turistički tokovi ravnomjernije raspoređuju.
Druga promjena tiče se strukture posjetitelja: obitelji vezane uz školske praznike ostaju najizloženije riziku lošeg vremena, dok fleksibilniji segmenti, poput parova i umirovljenika, mogu planirati putovanja u razdobljima s većom vjerojatnošću stabilnog vremena.
Pritom je posebno naglašeno da klimatske promjene prijete turizmu,što se velikim dijelom odnosi na neke od najsiromašnijih zemalja svijeta kojima je turizam glavni izvor prihoda i zaposlenosti.
No, kišni srpanj i kolovoz ne znače nužno gubitak gostiju. Oni su izazov i prilika. Destinacije koje se uspješno nose s takvim okolnostima nude raznolike sadržaje neovisne o vremenskim prilikama. To uključuje kulturne i zabavne programe, muzeje, galerije, wellness i spa centre, vinske ceste, kulinarske radionice, pa i avanturistički turizam koji se ne zaustavlja pred nekoliko kapi kiše. Organizatori turizma moraju biti fleksibilni i inovativni: digitalne platforme mogu gostima u realnom vremenu nuditi prijedloge aktivnosti za kišne dane, dok hoteli i privatni iznajmljivači trebaju osmisliti plan „B“ za animaciju svojih posjetitelja.
Dugoročno gledano, odgovor na klimatske izazove leži u strateškom brendiranju. Hrvatska se ne smije oslanjati isključivo na model „sunce i more“. Umjesto toga, potrebno je razvijati identitet destinacije iskustava – gdje se turisti vraćaju ne zbog stabilne prognoze, nego zbog bogatstva kulture, prirode, gastronomije i načina života. Time se smanjuje ranjivost na vremenske oscilacije, a turistička ponuda postaje održivija i otpornija.
Klimatske promjene već sada preoblikuju turističke tokove. Kišni srpanj i kolovoz, nekad gotovo nezamislivi u kolektivnoj predodžbi o „sigurnom ljetu“, postaju nova stvarnost. No, to ne znači kraj turizma, već početak drukčijeg pristupa. Hrvatski turizam može naći odgovor upravo u prilagodbi: diversifikacijom ponude, produženjem sezone i stvaranjem autentičnih doživljaja. Umjesto da bude talac vremena, hrvatska obala može postati primjer destinacije koja je spremna pretvoriti klimatski izazov u razvojnu šansu.
Temeljno je pitanje: što ponuditi gostima u takvim vremenskim uvjetima; kako premostiti vrijeme koje najveći broj gostiju inače tradicionalno provodi u kupanju i sunčanju? Što činiti kad, najčešće neočekivano, izostanu sva tri spomenuta elementa, a javlja se DOSADA - najubojitije stanje za raspoloženje gostiju na odmoru?
