Ante Gavranović
U složenoj i problemima bremenitoj hrvatskoj svakidašnjici kao da se zaboravlja da je nepogovorna orijentacija na izvoz neka vrsta naše gospodarske sudbine i da o sposobnosti razrješavanja toga pitanja uvelike ovisi i budući ukupni razvoj hrvatskog gospodarstva.
Dva najvažnija zadatka ekonomske politike u narednom razdoblju se stoga odnose na promjenu pozicije prerađivačke industrije u ukupnom gospodarstvu te na jačanje izvoza. To pretpostavlja da bismo udio industrije u stvaranju BDP-a trebali vratiti na razinu oko 30 posto, a kod robnog izvoza – udvostručenje u odnosu na sadašnju razinu. Za postizanje tih ciljeva potrebno je ojačati ukupne industrijske kapacitete, kao i stope rasta industrijske proizvodnje od 7 do 8 posto na godišnjoj razini. Izvoz bi trebao rasti brže kako bismo barem donekle uhvatili „korak“ s ostalim tranzicijskim zemljama. Za to nam je potreban i ukupan rast BDP-a po visokim stopama, najmanje nekoliko godina. Realno je postaviti pitanje možemo li to postići?
Naravno, izvozna orijentacija nije čarobni štapić. Za iskorak na strana tržišta treba imati konkurentan proizvod, ali i državnu podršku. No, poduzetnici upozoravaju da toga nedostaje. Ipak, ohrabruje činjenica da sve veći broj domaćih tvrtki sudjeluje u izvozu. Konkretno, u popisu 1000 najvećih tvrtki sve je manji broj onih koji ne ostvaruju nikakav prihod od izvoznih poslova.Takvih je lani u 1000 najvećih bilo 279, a godinu prije 292. Zanimljivo je spomenuti da je među deset najvećih neto izvoznika (izvoz minus uvoz) na drugom mjestu tvrtka KONČAR-Energetski transformatori.
Raskorak u razmjeni – trajna odrednica
Niska razina robnog izvoza i njegov relativno spor rast dugoročno obilježavaju hrvatsko gospodarstvo. U posljednje vrijeme brži rast izvoza od uvoza pokazuje tračak optimizma i u tom pogledu. Posebno će to doći do izražaja ako uspijemo suzbiti nepotreban uvoz koji možemo nadomjestiti domaćom proizvodnjom.
Ti problemi se dodatno naglašavaju kad se Hrvatska uspoređuje sa zemljama EU10, odnosno članicama EU usporedivih značajki koje su u proteklom dugoročnijem razdoblju ostvarile znatno bolje trendove u kretanju robnog izvoza. Međutim, zahvaljujući pristupanju EU-u, ali i većoj orijentaciji poduzetnika na izvoz nakon dugotrajne krize i osjetnog pada razine domaće potražnje, proteklih je godina po pitanju kretanja robnog izvoza bilo relativno dobro za Hrvatsku i hrvatsko gospodarstvo. Točnije, Hrvatska je u razdoblju 2013.-2019. godine, u usporedbi sa zemljama EU10, ostvarila najvišu stopu rasta robnog izvoza, pri čemu je ostvarila najvišu stopu rasta izvoza na zajedničko EU tržište, najvišu stopu rasta prema EU tržištu i susjednim zemljama zajedno te jednu od viših stopa rasta prema „trećim“ zemljama, odnosno svim ostalim tržištima.
Konkretno, hrvatski izvoz u 2013. godini dosegao je vrijednost od 9,6 milijardi eura, da bi u 2019. godini iznosio 15,4 milijardi. U samo šest godina porastao je 60,6 posto ili za gotovo dvije trećine. Posebno je zanimljivo da je izvoz prerađivačke industrije u 2013. godini iznosio 8,4 milijardi eura, da bi u 2019. godini taj izvoz (za nas posebno značajan) porastao na 13,9 milijardi eura. To ipak nije bilo dovoljno za veće pomake pa je Hrvatska i u 2018. godini u usporedbi sa zemljama EU10 prema podacima Eurostata imala najniži udio robnog izvoza u BDP-u (u 2018. je iznosio 28,6 posto), ali i kudikamo najveći udio robnog deficita (podatak za 2018. iznosi 17,6 posto).
Hrvatska i EU
Pritom ne smijemo zaboraviti važnu činjenicu: Hrvatska je imala najkraće razdoblje u kojem je mogla koristiti prednosti zajedničkog tržišta. To je razdoblje od 2013. godine do danas, samo sedam godina. Ostale članice srednje i istočne Europe imale su na raspolaganju znatno duže razdoblje – od 2004. godine na ovamo. Iz tih razloga bi Hrvatska u narednim godinama trebala u znatno većoj mjeri iskoristiti prednosti i ostvarivati ukupno povoljnije trendove u robnoj razmjeni s članicama EU-a, kao i tržištima trećih zemalja. Takvo kretanje imalo bi veći utjecaj na dinamičniji razvoj gospodarstva.
Zanimljivo je pritom sagledati kako se kreće robna razmjena s našim partnerima unutar EU-a. Naš najveći partner u robnoj razmjeni nije više Italija, koja je pretrpjela velike štete u eri pandemije. Kormilo je preuzela Njemačka, koja ima bolje rezultate i u izvozu, i u uvozu iz i u Hrvatsku. Jasno, to su privremeni rezultati i sigurno ne odražavaju do kraja pravu sliku. Međutim, činjenica da je s naša četiri najvažnija partnera unutar EU-a robna razmjena u ovoj godini (ipak) osjetno pala, svakako nalaže krajnji oprez. Bez jače suradnje upravo s tim zemljama u koje odlazi otprilike 50 posto naše ukupne razmjene sa zemljama EU-a u pitanje bi došao daljnji razvitak Hrvatske.
Hrvatskoj su danas, kao nikad u njenoj povijesti, potrebni ubrzani rast i racionalan razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati vlastite šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost onih koji kreiraju ekonomsku politiku ove zemlje.
