Ante Gavranović
U svom viđenju dugoročne strategije ozbiljni ekonomski stručnjaci veliku važnost pridaju novoj industrijskoj i regionalnoj politici. Upravo je u tijeku razrada strateških dokumenata za razdoblje 2020.- 2030, koja bi trebala dati konkretne odgovore ŠTO MI TO ZAISTA ŽELIMO, ČEMU TEŽIMO I KAKO TO NASTOJIMO POSTIĆI. Cilj bi trebalo tražiti u novom proizvodnom zapošljavanju i aktiviranju postojećih proizvodnih resursa. Osnovni cilj je povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti. Mali uvid u strukturu hrvatske privrede, napose kad je riječ o industriji, pokazuje da smo izgubili snažne poluge industrijskog razvoja, pa time i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a.
Sve je, zapravo, započelo 1993/94. kad je tadašnje (gospodarsko) rukovodstvo izašlo u javnost sa sintagmom: U nas se ne isplati ništa proizvoditi. Naše opredjeljenje usmjeravamo na usluge i na njima ćemo graditi svoju ekonomsku budućnost. Vrijeme je pokazalo da je takav pristup (koji se nažalost u praksi i ostvario) ostavio duboki trag u ekonomiji zemlje i da nepovoljne posljedice takvoga odnosa prema proizvodnji vrlo snažno osjećamo sve više.
Pritom moramo poći od činjenice da je, konkretno, u prerađivačkoj industriji Hrvatska izgubila od 1990. godine na ovamo više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu proizvodnje. Da budemo precizni: u 1989. radilo je u hrvatskoj prerađivačkoj industriji 560.000 zaposlenih, dok se ta brojka sada vrti oko 200 do 210.000. Udio prerađivačke industrije sveli smo na skromnih 12-13 posto bez jasnih naznaka da će se u tom pogledu ubrzo nešto značajnije promijeniti. Razvili smo gotovo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logičnu posljedicu takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja. Nove nismo u dovoljnoj mjeri stvarali niti imamo neku suvislu ideju kako ih i na kojim područjima stvarati proizvode s višom dodanom vrijednošću.
Razbili smo i određenu ravnotežu. Nema dovoljno veza između velikih i srednjih odnosno malih tvrtki. Činjenica je, međutim, da veliki proizvođači trebaju mala i srednja poduzeća jer koriste njihovu inovativnost u stvaranju novih proizvoda. Mala i srednja poduzeća trebaju velika jer preko njih jednostavnije ulaze u kooperaciju i na svjetska tržišta. U Hrvatskoj je ta „spona“ prekinuta. U proteklom desetljeću u Hrvatskoj je produbljen proces deindustrijalizacije, kao i gubitak cjenovne konkurentnosti, pa je Hrvatska od treće najbogatije postala najsiromašnija nova članica Europske unije.
Posljednja financijska kriza poučila je, međutim, da se ekonomija ne može dugoročno i stabilno graditi na turizmu, već treba realnu industriju kao razvojnu kralješnicu. Hrvatsku očigledno ti trendovi još uvijek zaobilaze. Naime, dok su uspješne bivše tranzicijske zemlje svojim politikama reindustrijalizirale gospodarstvo, u Hrvatskoj se proces deindustrijalizacije nastavio i produbio. U Hrvatskoj je deindustrijalizacija u ovom trenutku uvod u sekularnu (društvenu) stagnaciju. Dugoročno, to je bolest od koje se teško oporavlja.
Preduvjet rasta - jačanje industrije
Iz HUP-a i Hrvatske gospodarske komore upozoravaju da je u tijeku nastavak procesa deindustrijalizacije hrvatskoga gospodarstva. Istodobno sve analize pokazuju da bez snažne industrije nema napretka ni na drugim područjima i da je nova društvena preraspodjela moguća samo kroz novostvorenu vrijednost. Konačno, najnovija nastojanja najrazvijenijih zemalja pokazuju da one teže kako bi industrija zauzimala 25-30 posto u strukturi BDP-a. Uzmimo za primjer samo novu Nacionalnu industrijsku strategiju Njemačke do 2030.
Jedan od razloga ukupno lošem stanju gospodarstvenici leži u pomanjkanju stalnog, konstruktivnog i argumentiranoga dijaloga između predstavnika izvršne i zakonodavne sfere, gospodarstva i kvalificiranih organizacija civilnoga društva. . Mišljenja, prijedlozi i poticaji za premošćivanje problema i poboljšanje prijedloga dokumenata, posebice kad je riječ o razvojnim strategijama i propisima od širega značenja, jednostavno se ne prihvaćaju ili se istinski kreatori gospodarske politike o njih potpuno oglušuju. Ukratko, kroz zakonodavna rješenja ne pronalazimo ravnotežu između budućeg gospodarskog rasta, društvene odgovornosti za razvoj i trenutku primjerene socijalne politike.
Zapravo, priča o hrvatskom rastu i razvoju je, uvijek iznova, i priča o promjenama koje su potrebne u cijelom društvu da bismo uopće spoznali potrebu korjenitih promjena. Poruka je jasna: u bitnim strateškim pitanjima razvoja cijeloga društva, a posebno njegovoga gospodarskoga dijela, potreban je snažan društveni konsenzus, jer je riječ o dugoročnim opredjeljenjima, koja su trajnija i jača od dnevnih političkih ili politikantskih interesa stranaka i pojedinaca. Nova Vlada, oslobođena pritisaka svoje stabilnosti, mora stoga otvoriti novu stranicu: osigurati da se proizvodni potencijali otvore i daju plodove kao rezultat domaće pameti, znanja i iskustva. To je, uostalom, mjera po kojoj će se ocjenjivati njen sadašnji mandat.
Neosporna je činjenica da je u nas ozbiljno zapostavljena komponenta razvoja. Sporadični uspjesi ili iskoraci nas nikako ne mogu zadovoljiti, ali ni povući naprijed. Uzalud nam Rimac, Dok-Ing, Tehnix, Bernarda, Altrop, AD Plastik, Tremak i drugi vrsni inovatori i poduzetnici ako to ne uhvati šireg maha i ne preraste u svojevrsni pokret za novim stvorenim vrijednostima. Svjetska iskustva jasno ukazuju da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje. Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju. U uvjetima realne ekonomije – a svijet se vraća upravo njoj – to je gotovo nenadoknadiv propust.
