Ante Gavranović
Treba otvoreno reći da samo rast zaposlenosti u realnom sektoru jamči dugoročniju održivost svih funkcija koje svaka uređena država nosi sa sobom – školstva, zdravstva, socijalne skrbi, ali i sigurnosnog odnosno mirovinskog sustava. Sadašnji Proračun, čak i u svom izvornom obliku, vrlo teško možemo označiti kao generator razvoja, a posebno teško kao ventil sigurnosti socijalnih kategorija. Na kreatorima ekonomske i drugih politika u razdoblju iza Korone je da osmisle platforme za ispunjavanje tih osnovnih ciljeva svakog društva. U te ciljeve se svakako ubraja i samodostatnost u proizvodnji hrane te racionalnije poslovanje s energijom i vodom.
Više od 80 posto anketiranih tvrtki izjavilo je da očekuje pad prihoda, a jedna od četiri tvrtke strahuje od pada prihoda većeg od 50%. Gotovo 40 posto tvrtki trenutno je primorano smanjiti broj zaposlenih. U ugostiteljskom i turističkom sektoru čak dvije od tri tvrtke morat će poduzeti takve drastične korake. Brojka negativno pogođenih tvrtki raste iz dana u dan. Svaki daljnji tjedan bez jasne ideje o trajanju i opsegu ovog stanja pokreće daljnje lančane reakcije kod dobavljača, pružatelja usluga i šire. Zato je sve važnije napraviti razuman raspored ponovnog pokretanja gospodarskih aktivnosti u uskoj suradnji između Vlade i gospodarstvenika. Trenutno su svi svjetski proizvođači i trgovci u industriji robe široke potrošnje u fazi suočavanja sa ciljem osiguranja lanaca opskrbe. Sve ukazuje da će se reorganizacija poslovanja odvijati pod ozbiljno promijenjenim okvirnim uvjetima. Temeljno je pitanje: Što već sada možemo prepoznati i očekivati za vrijeme nakon krize? I kako se pripremiti za razdoblje poslije Korone?
Povratak u normalu
Složit ćemo se s ocjenom da je Hrvatska je već godinama sučeljena s tri ključna problema: nesigurnost u zaposlenosti, stagnacija industrije uz njeno trajno tehnološko zaostajanje i nedovoljan izvoz. Sve dosadašnje Vlade, bez obzira na stranačku pripadnost, nisu uspjele pronaći 'ključ' za rješavanje tih gorućih pitanja. Oni su – vrijeme to najbolje dokazuje - pretežito posljedica pomanjkanja jasne strategije ukupne gospodarske (i drugih) politika. Evo i nekoliko natuknica koje potvrđuju osnovnu postavku:
Početkom travnja 2020. broj nezaposlenih se ponovno opasno povećava. Uzrok je Korona. Prestankom poslova sezonskog karaktera postoji realna opasnost da se u narednim mjesecima (opet) približimo brojkama koje ne volimo gledati ni slušati. Očito gubitak radnih mjesta, izostanak sezonskog zapošljavanja i zaustavljanje poslovnih aktivnosti predstavljaju izuzetno važan element ekonomsko-socijalnih previranja, pa prerastaju postupno u važan politički problem hrvatskog društva.Uz demografski to je i strukturni problem. Činjenica je da Hrvatska ima otprilike 3,7 milijuna radno sposobnog stanovništva, a po aktivnoj uključenosti zauzimamo dno europske ljestvice. To sputava ostvarivanje socijalnih prava i ugrožava mirovinski sustav. Pokazalo se svih ovih godina da gubimo broj zaposlenih, a ne znamo stvarati nova radna mjesta!
Razdoblje od 1994. do 2020. karakterizira stalni raskorak u rastu uvoza i izvoza: razlika između uvoza i izvoza za to razdoblje obilato prelazi 200 milijardi USD. To je više od ukupne vrijednosti tri naša društvena bruto proizvoda!!! Posljedica takvog odnosa je stalna prisutnost znatne supstitucije domaće proizvodnje inozemnom (i nepotrebnog uvoza), nastavak procesa deindustrijalizacije, koja traje više od dva desetljeća, kao i sve manja količina i vrsta robe za izvoz. Hrvatska jednostavno nema dovoljno kvalitetnih proizvoda za izvoz, a tehničko-tehnološka struktura izvoza u stalnom je opadanju. Ovih dana sam (iz medija) saznao da uvozimo čak i pijesak iz riječnih korita. Dodamo li tome sramotnu priču o uvozu hrane dobivamo kaotičnu sliku našeg upravljanja resursima. Moramo li baš sve to uvoziti?
Traži se promjena ekonomskog modela
Zaokret prema snažnoj investicijskoj politici okrenutoj prema proizvodnji jedina je realna poluga koja bi mogla promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu. To na neki način postaje ona presudna razdjelnica koja će pročistiti naš pogled na realne mogućnosti i budućnost hrvatskog gospodarstva. Konačno prevladava svijest da moramo mijenjati postojeći ekonomski model i da samo uz ozbiljne reforme i rezove u društvenoj potrošnji možemo tražiti manevarski prostor za oporavak i naznake napretka.
Borba protiv korupcije i jačanje institucija pravne države ostaju trajan prioritet. To ujedno pretpostavlja pročišćavanje političkog, gospodarskog i društvenog korpusa u kojem ne bi smjelo biti manevarskog prostora za sve one koji su se ogriješili o etička načela društvenog ponašanja.To traži i novu političku i gospodarsku elitu koju nažalost još ne naziremo. Hrvatskom društvu, više nego ikad ranije, nedostaju odgovornost političke elite za sudbinu i budućnost ove zemlje i vjerodostojnost u pravac kojim se Hrvatska kreće.
Na kineskom jeziku postoje dva znaka krize: , jedan označava "priliku", a drugi "opasnost". Pokušajmo zajedno iskoristiti priliku!
