Ante Gavranović
Nedavna tragedija u staračkom domu koja je u bjesomučnoj vatri odnijela šest života nameće neka nova pitanja o društvenoj skrbi za stariju populaciju kojima se nismo dovoljno bavili, a koja – vidljivo je – dovode do ozbiljnih osobnih tragedija i dubokih društvenih trauma. Danas (više) nitko ne spori činjenicu da je sustav socijalne skrbi dijelom postavljen na pogrešnim osnovama i da su tragedije i traume najčešće posljedice takvog pristupa. Pitanje je mogu li neki novi potezi i mjere, koje se pripremaju u novom Zakonu, dati nove impulse i sadržajnija rješenja.
Kroz sustav socijalne skrbi izdvajamo mnogo. Pokazuje se, međutim, da najmanje koristi imaju oni kojima je ta pomoć najpotrebnija, što znači da sustav nije pravedan i da ga treba reformirati. Sve analize i istraživanja pokazuju da se čak 80 posto stanovništva Hrvatske OSJEĆA siromašnim.
Svaki četvrti Hrvat, naime, živi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. Kada su u pitanju osobe starije od 65 godina, riječ je čak o svakom trećem stanovniku. Posebno su ugrožena jednočlana kućanstva u kojem žive starije žene. Prag rizika od siromaštva postavljen je na 60% od srednje vrijednosti raspoloživog dohotka svih osoba. Za jednočlano kućanstvo ta linija iznosi 29.820 kuna godišnje, odnosno 2.485 kuna mjesečno. Dodamo li tome da čak 1,75 milijuna ljudi ili gotovo 43 posto živi u obiteljima koje teško i vrlo teško spajaju kraj s krajem mjeseca, slika stvarnog stanja je ozbiljno zabrinjavajuća.
Zašto je osjećaj nelagode prisutan?
Sociolozi tvrde da taj osjećaj 'stvara bespomoćnost i malodušje' koje je široko rasprostranjeno. Upravo to su razlozi zbog kojih bilo koja Vlada mora istrajavati na provođenju niza reformi u socijalnoj sferi. Neke analize pokazuju da čak četiri petine svih kućanstava u nas nema dovoljne prihode za pokriće osnovnih troškova života. Granicom siromaštva smatra se po nekim međunarodnim mjerilima kad se više od trećine prihoda troši na prehranu. Po toj metodologiji je broj siromašnih u Hrvatskom društvu zasigurno znatno veći od brojke koju spominjemo.
Umirovljenici su preko svojih predstavnika u Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe i u razgovoru s predsjednikom Vlade iznijeli svoje stavove i neke konkretne prijedloge, sukladne stavovima koje je ranije inicirala Matica umirovljenika Hrvatske u poznatoj Deklaraciji. Traži se primjerenija formula za usklađivanje mirovina, preispitivanje ili čak ukidanje povlaštenih mirovina i njihovo izuzimanje iz mirovinskog sustava, zatim da udovice i udovci imaju pravo na dio mirovine svojih preminulih supružnika. Temeljni zahtjev umirovljeničkih redova je da mirovina mora biti odraz uplata doprinosa i ničega više što pretpostavlja reviziju povlaštenih mirovina na svim razinama.
Vlada je svjesna ozbiljnog stanja u umirovljeničkim redovima, ali pokušava čitav sustav i mjere koje poduzima staviti u okvire realnih financijskih mogućnosti. Proračunska rupa za mirovine već sada premašuje 17 milijardi kuna. S obzirom da se od 1. siječnja 2020. broj umirovljenika još povećao, dolazi do daljnjeg poremećaja u balansu uplaćenih doprinosa i potrebnih dodatnih sredstava koja se izdvajaju iz Proračuna. Naime, u 2019. godini umrlo je ukupno 41.844 korisnika starosne, invalidske ili obiteljske mirovine, a pravo na mirovinu prvi je put ostvarilo njih 45.697. Ukupan broj umirovljenika u godinu dana, prema podacima HZMO-a, povećao se za 4484 osobe.
Kad je riječ o percepcijama i ciljevima budućeg razvitka očito bi nam jasniji odnos prema generacijskim izazovima, ali i podjednakom teretu solidarnosti dobro došao. U tim okolnostima i postavljenom okruženju zaista je opravdano pitanje neće li se ta stanovita neosjetljivost, neprimjerena komunikacija i nepotrebna neosjetljivost administracije prema umirovljenicima i najnižim društvenim slojevima opasno vratiti, poput bumeranga, našem političkom establišmentu, bez obzira na stranačku pripadnost? Ili će 'uzorak bez vrijednosti' odjednom opet postati uzorak s određenom (biračkom) vrijednosti.
Hoćemo li birati ili glasovati?
Za koju će se opciju ljudi na ovogodišnjim parlamentarnim izborima opredijeliti? Hoće li opet nasjesti zamkama zavodljivih obećanja ili će kritičnije razmotriti izborne programe pojedinih stranaka i dati svoj glas – a time i doprinos sređivanju stanja u društvu – ljudima koji pretpostavljaju državne interese svojim, ljudima koji su spremni služiti narodu, a ne da narod služi njima.
Ukazujemo uvijek kako samo jačanje hrvatskoga gospodarstva i jačanje svijesti da treba razvijati domaću proizvodnju, na njoj graditi suvisli školski, zdravstveni i umirovljenički sustav, može Hrvatsku izvući iz debeloga kala u kojem se nalazi. To je zaista problem, koji se ne može rješavati za okruglim stolovima ili akademskim raspravama nego isključivo novim zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom razvoja turizma i drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva. I stoga se moramo zalagati da nam budući zastupnici budu kompetentni u potrazi za novim rješenjima, da se u Saboru bore upravo za opcije koje idu takvim tragom, a da im nije u prvom planu samo vlastiti interes. Zastupnici se trebaju boriti da iz općeg dobra proistekne i dobro za njih. Nažalost, ozbiljnih rasprava o stanju u umirovljeničkom korpusu u Saboru nismo doživjeli. I kad se pojave rasprave koje se tiču umirovljenika (census, pretplata TV, obiteljska mirovina), one su debelo zakašnjele i samo su u funkciji boljeg osobnog starta u izbornu kampanju, bez dubljeg sadržaja i kontinuirane brige za status umirovljenika. Praksa uvjerljivo pokazuje da se i taj sporadični interes javlja isključivo u predizbornoi vrijeme. Pritom se zaboravlja da bi primarni interes stranaka koje u svom nazivu imaju umirovljeničke korijene trebao stalni fokus biti na promjeni statusa umirovljenika, a ne nemušto političko nadmetanje.
Hrvatska ima više od 1,2 milijuna umirovljenika koji čine trećinu biračkog tijela u Hrvatskoj. Ne samo da su najbrojnija skupina birača, nego i ona koja se na birališta u najvećem broju doista i odaziva. Političari, ali i sami umirovljenici, trebali bi shvatiti da su upravo umirovljenici ti koji u svojim rukama imaju (ili bi mogli imati) političku sudbinu Hrvatske. Jasno, ako se organiziraju i ujedine na osnovnim pitanjima koja pritišču ljude starije dobi. A toga, nažalost, ima jako puno.
Uloga socijalnih partnera u formuliranju ciljeva
Sve Vlade, pa i sadašnja, trude se javnosti dokazati da nema opasnosti za mirovinski sustav unatoč neravnoteži broja umirovljenika i broja zaposlenika. Preciznije, sve se češće spominje da je Hrvatskoj potrebno najmanje 2, pa sve do čak 2,5 milijuna radnika da bi se učinkovito isplaćivala postojeća masa mirovina. To proizlazi iz neodrživog omjera broja radnika i umirovljenika.
Najčešće u javnosti baratamo podatkom da je taj odnos 1:1,20, s malim varijacijama Stvarni omjer broja radnika u realnom sektoru i umirovljenika nažalost iznosi 0,88:1, što znači da Hrvatska ima više umirovljenika nego radnika. Zaboravljamo da samo realni sektor stvara osnovu za preraspodjelu unutar ostvarenih prihoda koji se raspodjeljuju kroz Proračun, a u njemu je manje radnika no što je broj umirovljenika.
Treba otvoreno reći da samo rast zaposlenosti jamči održivost Proračuna odnosno održivost svih funkcija koje Proračun nosi sa sobom – školstva, zdravstva, socijalne skrbi, ali i sigurnosnog odnosno mirovinskog sustava. Sadašnji Proračun nikako ne može biti generator razvoja, a vrlo teško ventil sigurnosti socijalnih kategorija.
Ozbiljni ekonomski analitičari uporno tvrde kako je Hrvatskoj potreban rast BDP od 2 posto da bi samo servisirala svoje dugove, 4 posto da bi mogla vraćati dugove, a najmanje 6-8 posto kako bi krenula u ozbiljniji ciklus razvoja i rasta. Čini se da su to u dogledno vrijeme nedostižni ciljevi.
Naglasak za realni izlaz iz strukturnih gospodarskih teškoća i poremećaja je, tvrdili smo oduvijek, prije svega na mjerama mikroekonomije, u nas godinama gotovo potpuno zapostavljene discipline. U gospodarskim analizama gotovo da i nema riječi o efikasnosti, rentabilnosti, akumulaciji, investicijama. Međutim, samo tako se mogu stvarati potrebna sredstva za normalnu socijalnu i gospodarsku politiku jednoga društva, gdje su svi sustavi vrijednosti poremećeni i gdje je poremećen i temeljni odnos aktivnih radnika i broja umirovljenika.
Druga zabrinjavajuća tendencija se nazire u ozbiljnim gospodarskim izvještajima. Nažalost, najnoviji pokazatelji govore da je naša stopa rasta BDP-a među najnižima u svijetu, a osjetno niža nego u većini bivših tranzicijskih zemalja (uključivo Bugarsku i Rumunjsku). S obzirom na raspoložive resurse, proizvodne potencijale i stručnu radnu snagu, ovakav je trend objektivno nepotreban. Netko snosi odgovornost za takvo stanje!
Svi ozbiljni ekonomski analitičari upozoravaju da sadašnja stopa rasta BDP-a nije dostatna za rješavanje najkrupnijih pitanja hrvatskoga gospodarstva i traže od Vlade ambicioznije programe i projekte.
Traže se novi mehanizmi
Mnoge naznake pokazuju da se i unutar Europske unije pokušava pronaći nove mehanizme i mjere kojima bi se smanjila opasnost od osiromašenja, napose umirovljenika, ali i kako novim definiranjem industrijske I ukupne ekonomske politike osigurati i potaknuti ukupni privredni oporavak. Postavljeni ciljevi su gotovo jednoznačni: osiguranje novih radnih mjesta i povećanje produktivnosti. Pokušavaju to činiti prije svega inovativnim rješenjima, nastojeći na taj način povećavati ukupnu konkurentnost zemlje i pojedinih dijelova industrije.
Turbulencije na financijskim tržištima i uznapredovali svjetski globalizacijski procesi doveli su pojedine zemlje EU u stanje da moraju, više no ranije, promišljati budućnost industrije i njene uloge u stvaranju BDP-a. Iako državi u tom pogledu pripada najvažnija uloga, sve više jača i spoznaja o potrebi povećane uloge društvenoga dijaloga oko industrijske politike, posebno kad je riječ o strateškim odrednicama. Posebno su otvorena pitanja vezana uz odluku koje instrumente industrijske politike treba upotrijebiti, u kojoj su mjeri socijalni partneri uključeni i razradu industrijske politike, kakav je stav europskih socijalnih partnera prema postavljenim tezama i razradi strategije?
Hrvatska, usprkos nastojanjima, još uvijek nije izgradila cjelovit društveni i ekonomski SUSTAV, već pokušava parcijalnim mjerama i strategijama otvoriti manevarski prostor za potrebni oporavak. Pokazalo se, naime, da je zapostavljanje industrije posljednjih dvadesetak godina bio potpuni gospodarski promašaj. Izgubljene su stotine tisuća radnih mjesta, raskorak između izvoza i uvoza dosegao je stravične razmjere, a sve je rezultiralo nespokojem, neizvjesnošću i strahom od sutrašnjice. Sve se to velikim dijelom odražavalo i na pogrešnu ekonomsku politiku. A uspješnost ukupne strategije ovisi o tome u kojoj ćemo mjeri postići povećanu dodanu vrijednost.
Činjenica je da sve dosadašnje reforme mirovinskog sustava nisu pomogle stabilizirati stanje u mirovinskom sustavu i ukloniti opasnost od ozbiljnoga kolapsa. Umirovljenici tako žive na stalnoj žeravici. Sadašnjost im je loša, a budućnost neizvjesna. To se podjednako odnosi na sadašnje i buduće generacije umirovljenika.
