Ante Gavranović
Hrvatska je u apsolutnim pokazateljima završila još jednu uspješnu poslovnu godinu. U relativnim odnosima, mjereno rezultatima u ostalim tranzicijskim zemljama, i dalje ne samo da stagniramo već dugoročno čak ozbiljno zaostajemo.
Gospodarska uspješnost neke zemlje može se doživljavati na dva način. Samozadovoljno, kad je uporišna točka na niskoj razini, pa je svaki uspjeh i apsolutan i relativan. Puno je, međutim, sadržajniji i prihvatljiviji put tzv. benchmarkinga, dakle uspoređivanja s drugima. Tu ozbiljno padamo na ispitu. Hrvatski ukupni indeks konkurentnosti je tek malo iznad svjetskog prosjeka, a u nekim komponentama čak ispod svjetskog prosjeka.
Hrvatska je na Indeksu svjetske konkurentnosti najlošije plasirana članica EU-a. Od dvanaest komponenti napredak je zabilježen na njih pet, a u dvije komponente je Hrvatska nazadovala. "Infrastruktura", "Usvajanje informatičkih i komunikacijskih tehnologija", "Makroekonomska stabilnost", "Tržište rada" i "Financijski sistem" su komponente u kojima je zabilježen stvarni napredak i to je svakako pozitivan razvoj situacije. Ali zabilježeno je i nazadovanje u komponentama "Nefinancijsko tržište" i "Poslovna dinamika". Prvo se odnosi na fair play na tržištu, jednakost pravila za sve i otvorenost stranim investicijama, a drugi na fleksibilnost poslovnih subjekata i sposobnost da prihvate promjene, tehnološke inovacije, nove načine organizacije i suočavanje s rizikom. Oba puno utječu na ostvarivanje dugoročnog gospodarskog rasta I sposobnost prilagodbe na razne ekonomske šokove.
Zanimljivo je primijetiti da je Hrvatska najgore rangirana u dva segmenta od kojih se jedan odnosi na formalne institucije, a drugi na društvenu klimu. Točnije, Hrvatska je tek 122. u svijetu u potkategoriji "Performanse javnog sektora", u društvu Nigerije, Mozambika i Obale Bjelokosti, a tek 134. u svijetu u potkategoriji "Poduzetnička kultura" - u društvu Jemena, Konga, Angole i Burkine Faso.
Rast očito nije dovoljan
Činjenica da smo tek prošle godine dostigli gospodarske rezultate na razini 2008. sama po sebi dovoljno govori o ozbiljnom zaostajanju. Ostale zemlje u tranziciji ostvarile su u tom razdoblju porast BDP-a od 10 do 30 posto.
Stagnacija mjerena gospodarskim parametrom pokazuje da životni standard prosječnoga Hrvata nije sustizao životni standard prosječnoga Austrijanca. A životni standard je ono što želi osjetiti prosječan građanin i on po tome mjeri našu prisutnost, ali i uspješnost činjenice da smo članica velike ekonomske zajednice.
Izazovi u ostvarenju ciljeva
Na putu većih ostvarenja javlja se nekoliko opasnih izazova. jedan od njih je (dosta rašireni) populizam kao stalna opasnost konstruktivnih rasprava i donošenja odluka Tu su i izazovi razvoja, pri čemu dominiraju zagovori nove ekonomske politike Hrvatske. Ne smijemo zaboraviti da godine bez recesije, nažalost, nisu dovoljno iskorištene za provođenje ključnih reformi. Ekonomisti, a ne samo oni, zalažu se za brži gospodarski rast temeljen na realnom sektoru, pri čemu naglašavaju da je zaustavljanje odljeva radne snage i iseljavanja moguće postići jedino razvojem industrije. Gospodarstvo i standard građana (još) nisu na razini kakvu bi kao članica Europske unije trebala imati. Treba nam rast od najmanje 5 posto da bismo ih sustizali, s tim e da se struktura gospodarstva mora preoblikovati "tako da socijalni kriteriji više ne caruju”. Naši ljudi ne traže socijalnu pomoć nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto. Naša je stvarnost, međutim, ponešto drukčija: stagniramo, bez rješenja za otvaranje radnih mjesta i jačanje industrijskog potencijala.
Socijalni izazovi za ekonomsku politika
Uz navedene izazove treba se jasnije odrediti prema nadolazećoj ekonomskoj kriza i izazovima javnog upravljanja. Konačno je demografska revitalizacija prepoznata kao ključno pitanje daljnjeg razvoja, a pitanje međugeneracijske solidarnosti i predrasude prema starenju i tržištu rada sve više dobiva “pravo građanstva”. To podjednako vrijedi I za pojam efikasnosti kao jednog od središnjih pitanja ekonomike I društva u cjelini, pa je svakako presudan povratak u nas zapostavljenoj mikroekonomiji.
Važno je naglasiti da živimo u izazovnom vremenu, obilježenim nekim posebnim karakteristikama. Stručnjaci ga nazivaju Vremena VUCA: Volatile = nepostojano; Uncertain = nesigurno; Complex = kompleksno; Ambiguous = dvosmisleno. Uz to, svijet se nikada nije brže mijenjao. Imamo li jasne odgovore na ove izazove?
Hrvatska se nalazi u ozbiljnoj zamci nepovjerenja: korelacija između ekonomskih sloboda, bogatstva i društvenog povjerenja: što je povjerenje među građanima nekog društva veće, veće su ekonomske slobode i građani su bogatiji. Upravo je "zamka nepovjerenja" jedan od razloga zbog čega je siromašnim državama teško uvjeriti građane da se provedu gospodarske reforme koje će omogućiti rast bogatstva.
Rast državne potrošnje povećava rizik od siromaštva
Razvoj nesigurnosti u svakodnevnom životu, i nesigurnosti uzrokovane nepredvidivim situacijama, dovode do toga da se smanjuje povjerenje građana ne samo u institucije, nego i međusobno.
Prisutna je i opasnost društvene paralize: narod smo pun straha, sumnjičavosti, oportunizma i sebičnosti (loše vrste). Strah sasvim paralizira kretanja u društvu, a svaki put se javlja paničan otpor prema bilo kakvim promjenama. Opasnost se krije u još jednoj raširenoj društvenoj pojavi koja stvara društvenu paralizu i održava status quo, a to je povijesni fetišizam.
Gdje su izlazi?
Država se treba maknuti iz ekonomije tako da ne stvara tržišne neravnoteže spašavajući i subvencionirajući niskoprofitabilne industrije. Ako je namjera političara da stanovnici RH rade za plaće više od 1.000 eura, onda trebaju osloboditi gospodarstvenike da proizvode ono što se na globalnom tržištu traži i za što Hrvatska očito ima uvjete. Nedavno je istraživanje Ekonomskog instituta pokazalo da je rasterećenje gospodarstva pet puta efikasnije i korisnije od državnih subvencija.
Najbolje što država može napraviti za poduzetnike i izvoznike je da im se makne s leđa, da smanji porezno opterećenje, ukine nepotrebnu birokraciju, olakša trgovinsku razmjenu i općenito pusti gospodarstvo da slobodnije diše.
TEMELJNA PORUKA: nemojte „pomagati“ spašavajući neefikasne, zastarjele, neprofitabilne, klijentelistički umrežene, paradržavne, „strateške“ i druge utege na leđima kvalitetnih izvoznika i poduzetnika!
