Unatoč pandemiji COVID-19, koja je gotovo paralizirala kulturu diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, u Gradskom muzeju Varaždin na specifičan se način od samoga početka odupiralo pandemiji i u vrijeme lockdowna i izolacije. Publika je čitavo to vrijeme mogla uživati u raznovrsnim online sadržajima, a nakon ponovnog otvaranja Muzej je iznjedrio iznimne izložbe i mnoge druge zanimljive sadržaje.Evo što nam o muzeju u tim uvjetima govori ravnatelj GMV-a mr. sc. Ivan Mesek, akademski slikar i očito prava osoba na čelu te varaždinske kulturne institucije.
- Teška vremena s pandemijom odrazila su se na sve pore društva, osobito su pogodila kulturu, pa kakva su vaša iskustva s Lockdownom i tzv. novonormalnim?
- Gradski muzej u Varaždinu se brzo prilagodio novoj situaciji. Muzej možda drugačije nego neke druge ustanove u kulturi zbog njihovog primarno izvedbenog karaktera primjerice glazba, kazalište... Naš je osnovni cilj čuvati i skrbiti se o kulturnoj baštini, a posla oko čuvanja i skrbi za baštinu ima itekoliko i zbog inventarizacije. Mi smo u samom vrhu u Hrvatskoj što se tiče inventariziranja i digitaliziranja cjelokupne građe. Budući da imamo dobru informatičku podlogu kustosi su mogli od kuće raditi preko kompjutora i digitalizirati građu. Osim toga brzo smo prešli i na komunikacijske platforme, društvene mreže i to ne tako da smo stavili naše stare izložbe na naše platforme nego smo tome pristupili na svoj način. Jelena Rančić, naša kustosica osmislila je koncept da izvadimo iz našeg fundusa dokumente i artefakte koji se tiču takvih kriznih vremena iz povijesti, bilo da je to Španjolska gripa od prije 100-tinjak godina, neka ratna situacija, uglavnom kako su ljudi reagirali u neka krizna vremena i kako su ih prebrodili.
Ima vrlo zanimljivih materijala koji je publici zanimljiv, kad su vidjeli npr. ljude s maskama prije 100 godina, fotografije i dokumente o tome kako se držala higijena, kako se peru ruke i drži distanca. Ovo što mi proživljavamo uvidjeli smo nije ništa novo, a epilog svega je da jednom i to prođe, samo treba biti strpljiv. A to je upravo i uloga muzeja jer muzej je onaj koji baštini dokumente i povijest iz koje moramo učiti. Čovjek često ne vidi izlaz iz situacije, a onda kad vidite da se nešto slično već događalo u povijesti i da se to nekako suzbilo, onda i muzej dobiva potvrdu svoje društvene uloge .
Za tu izložbu dobili smo i pohvale, pa je tjednik Nacional npr. objavio da smo jedini muzej koji se brzo prilagodio novonastaloj situaciji vezano uz pandemiju COVID 19. koristeći nove tehnologije poentirajući i istaknuvši upravo tu izložbu i redefinirajući ili ponovno ukazujući koliko muzeji jesu društveno i kulturno korisni i bitni.
- Iznjedrili ste u ovom novo-normalnom i više izložbi, a kruna aktivnosti vaših kustosa za vrijeme pandemije koronavirusa bila je vidljiva kod maestralnog arheološkog projekta - izložbi ERIK/A - vunasti nosorog?
- To je izložba koja se stvarala dvije godine, no u vrijeme lockdowna morali smo odlučiti idemo li s njome ili ne ali eto održana je kao reprezentativni program u ovoj jubilarnoj 95. obljetnici GMV- a, koju i zbog situacije eto obilježavamo potiho, radno, a ne slavljenički. Bilo je to dosta riskantno odlučiti jer je to financijski i tehnički iznimno zahtjevan projekt jer kada smo je koncipirali željeli smo da bude upravo onakva kakvom smo je zamislili. Zaključak je bio da nema smisla postaviti samo kostur vunastog nosoroga i da publika dođe pogledati kostur ako im ne pružimo i sve ono što tehnologija danas omogućava, a to je kroz 3D animacije, tj. proširenu stvarnost prezentirati i okruženje odnosno floru i faunu iz vremena u kojem je vunasti nosorog obitavao na našem planetu. Naravno da je to bilo financijski zahtjevno, a ići s izložbom u vrijeme kad nemamo vlastitih prihoda od ulaznica bilo je uistinu veliki rizik.
Zbog pandemije smo izgubili nekoliko stotina tisuća kuna od ulaznica, ali pokazalo se da nismo pogriješili i uvjerili se da nikad ne treba odustati od onoga u što vjerujete. Izložba će ostati otvorena dosta dugo i nadamo se da će, kad sve oko koronavirusa malo popusti, privući i školske ekskurzije i grupe, kao što je privukla brojne individualne posjetitelje već dosad. Ona je zanimljiva populaciji od tri do 90 godina i mislim da smo stvarno na adekvatan način prezentirali takav nalaz.
- Imali ste i drugu izložbenu aktivnost, a uključili ste se i u programe suradnje s EPK Rijeka 2020. ?
- Nismo ni s drugim izložbenim aktivnostima zaostajali, a što se tiče EPK, bili smo i na neki način i jesmo involvirani iako je EPK zbog korone ispao drugačiji i uistinu mi je žao da se to dogodilo kad je Hrvatska bila domaćin i zbog svih ljudi, energija i svega što je Rijeka trebala pokazati i biti kao Europska prijestolnica kulture. Svega dva tri tjedna od otvorenja dogodio se lockdown i nadam se da će ipak uspjeti izvući programski dio jer to nije samo projekt Rijeke nego i hrvatske kulture i suvremene umjetnosti na širem europskom planu, pa možemo reći i svjetskom te bi bilo šteta da se barem poneki efekt toga ne izvuče. Mi smo se držali naših programa imali smo dodirne točke s Rijekom u našem koncipiranju programa u suradnji s galerijom Zlati ajngel. Imali smo Nemanju Cvijanovića prije nego je postavio zvijezdu na riječki neboder, imali smo Tanju Dabo koja iznimno politički aktivirano pričala o nekim temama nasilja u obitelji, položaju žena, prema manjinama ...baš u vrijeme izbora. Ono što mi je drago je da GMV više nije samo mjesto gdje će publika doći uživati u vrhunskim razinama estetike likovnosti već i mjesto komunikacije i problematiziranja stvarnosti, da u prvi plan dolaze ideje i poruke koje umjetnost daje, a ne samo estetika i harmonija boja, sklad univerzuma....Drago mi je da je muzej sve više mjesto gdje se aktualiziraju društveni problemi i teme, a to se eklatantno može vidjeti na aktualnoj izložbi Zlatka Kopljara.
- Prije dvadesetak godina Darwin Butković, Alen Novoselec i vi krenuli ste i s festivalom performancea, a osobno ste publici koja je u tome najprije mogla uživati u online prostoru zahvaljujući najavama na fb, podarili još jedan Vlastiti “genijalan” performance, u kojemu ste se osvrnuli kritički na likovnu scenu i njezinu publiku. Kako ste zamislili ovogodišnji festival performance?
-To je živa forma koja ima svoje mjesto na likovnoj sceni diljem Europe i svijeta u posljednjih 60 tak godina, a mi smo ovogodišnnje izdanje festivala prije pandemije zamislili s motom "Pokreni se", ali kad je došao lockdown, shvatili smo da nije vrijeme za to. Htjeli smo tematizirati neko stanje pasivnosti u društvu gdje se problemi gomilaju, a ne rješavaju i onda kad je došlo do situacije sa zatvaranjem, koronom, izolacijom, i odjednom je puno ljudi ostalo bez posla, došlo je do propitkivanja i same uloge umjetnika... Došlo je do toga da bi umjetnici trebali ići vaditi krumpire, da su umjetnici kao neki ukras društva i da si umjetnost samo bogato društvo može dozvoliti. No, bi li tako trebalo tretirati i obrazovanje, da u školu ide samo onaj tko si to može dozvoliti...ili zdravstvo, samo onaj tko ima 100 kuna u džepu ili bogato društvo i onaj tko je bogat da ga se i liječi ? Došli smo do poraznih spoznaja i Branko Franceschi naš izbornik i ja došli smo do zaključka da više nije bitno pokrenuti se nego izdržati, tako da je moto festivala “Izdrži”, jer zdravlje čovječanstva, opstanak ekonomskih sustava došlo je u prvi plan, a sama uloga umjetnosti i kulture se propitkuje i slogan nam je promijenjen u tom smjeru, a to je nešto što je i dosta česti oblik performansa... I Marina Abramović i mnogi drugi imali su tu temu u kojoj se propitkuje izdržljivost i performansi takve vrste su često i opasni, napeti u kojima se često propitkuju granice ljudskog kapaciteta u fizičkom i u psihičkom smislu. Tako je to bila ideja vodilja za nas jer vidimo da danas ima slučajeva da ljudi ne mogu izdržati te jednostavno pucaju po šavovima i spremni su dići ruku na sebe ili nekog drugog ili potonuti u beznađe.
- Koliko je GMV ili vaša struka involvirana u odabir gradskih javnih skulptura u Varaždinu, najavili ste nedavno skulpturu ispred sinagoge?
- Koliko znam formirano je u Gradu Varaždinu povjerenstvo koje o tome odlučuje i GMV nema predstavnika u tom tijelu. Ipak struka je uključena, a to što sam ja spomenuo skulpturu ispred sinagoge radi se o skulpturi Zlatka Kopljara. Posebno su me se dojmile njegove skulpture postavljene prije pet godina na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu napravljene od cigli koje su izrađivali zarobljenici jasenovačkog logora. Nakon 2.Svjetskog rata tamošnji žitelji su od tih cigli gradili svoje kuće. On je od tih cigli napravio nekoliko krnjih tornjeva ispred Meštrovićevog doma. Krnji su jer u vezi sa razdobljem NDH na žalost još uvijek postoje društveni prijepori. Predložio sam mu ideju da se jedan od tih tornjeva postavi u Varaždinu kao trajni spomen na zlodjela ustaškog režima zbog kojih su stradali I mnogi varaždinski židovi, srbi, cigani, neistomišljenici.
Iako taj spomenik nije posvećen samo židovskim žrtvama činilo mi se adekvatnim da se on postavi preko puta sinagoge koja ovih dana rekonstrukcijom dobiva originalni izgled pročelja. U sklopu židovskog groblja smo prazninom livade (koja je ostala prazna jer vise nije bilo koga tamo ukapati) obilježili stradavanje židova , a postavljanjem ovog spomenika u samom središtu grada dajemo nedvosmislenu poruku i osudu zločina NDH. Povjerenstvo je prihvatilo prijedlog i skulptura će kroz par tjedana biti postavljena na predviđenom mjestu.
Iznimno sam dirnut i zbog povratka izvornog izgleda sinagoge, jer nakon protjerivanja židova sinagoga je već 1942., dobila novi oblik i sve što je na njoj podsjećalo na židovstvo i na tu arhitekturu je maknuto. Evo prošlo je petnaestak godine od naše inicijative da se taj prostor pretvori u jedan kulturni centar i mislim da se neće odstupati od onoga što je bilo dogovoreno u startu i sa židovskom zajednicom. Sinagoga je nestankom židovske zajednice izgubila izvornu funkciju, ali ono što je bila ideja i židovske zajednice i nas je pretvoriti taj objekt u centar žive kulture, da kultura koja baštini vrhunske dosege duha postane način prisjećanja, a da sinagoga postane hram ne više turobnog sjećanja već hram pozitive i da tom pozitivom istjeramo te neke zle duhove koji su doveli do svega toga.
- Kakvi su planovi Muzeja za ovo novonormalno u nastavku i do kraja godine?
Evo u tijeku su Dani performansa koje smo prilagodili u skladu s vremenom i promijenili tako da će biti virtualni. Upravo je završen natječaj u kojem pozivamo umjetnike da sami naprave performance i da ga snime i naprave filmić u trajanju od tri minute, tako da se zabilježi ideja i to ćemo stavljati na naše mrežne stranice, po jedan uradak svaki dan. Stručni žiri u sastavu Branko Franceschi, Elizabeta Igrec i ja odabrao je I tri rada koji će dobiti jednakovrijedne nagrade u iznosu od 2.500kn.
Ova godina nam je 95. obljetnica GMV, a uskoro će biti i rođendan Muzeja, koji ćemo proslaviti uz otvorena vrata muzeja posjetiteljima koji trenutno imaju što vidjeti u muzeju, od izložbe Zlatka Kopljara do Erike - vunastog nosoroga, Starog grada.... Nisam osobno pobornik velikih obilježavanja svakih pet godina, ali mislim da smo dostojno i u ovim kriznim vremenima obilježili 95. obljetnicu, s projektima, izložbama i ostalim poslovima... Također ove smo godine promijenili nazive dvaju odjela. Galerija starih i novih majstora više se ne zove tako jer se to nespretno ime koristilo za više-manje stalni postav, dok se Galerija umjetnina svojim fundusom ali I monografskim I tematskim izložbama sve vise pozicionira kao centralna galerija takvog profila sjeverno od Zagreba. Drugi odjel koji se zvao Entomološki sada je preimenovan u Prirodoslovni jer se fundus a I djelovanje bazira na široj građi od kukaca, a s našim novim kustosom, dr. sc. Mišelom Jelićem koji je stručnjak svjetskog formata (tri članka su mu ove godine ušla u najeminentnije svjetske prirodoslovne časopise) , dobit ćemo još jedan zalet ovog odjela sa širenjem djelatnosti I na znanstvena istraživanja za što sustavno opremamo laboratorij.
- Što planirate s arheološkim odjelom, npr. Špiljom Vindija i drugim nalazištima, kao bitnim pretpostavkama za razvoj kulturnog turizma?
- Naša ideja bila je da se uredi arheološki odjel na kojem će biti predstavljeno ono najbolje iz Varaždinske županije što je na području arheologije čini prepoznatljivom u svjetskim razmjerima i da to stavimo kroz jedan zanimljivi postav u sklopu GMV-a, a onda da se interpretacijski centri postave in-situ: dakle špilja Vindija, jalžabetski halštatski tumul, dO ovog našeg vunastog nosoroga čiji kostur je tu, a pronađen je u Ludbregu, što već i ide u Ludbregu gdje će biti rekonstrukcija tih životinja u prostoru gdje su obitavale.. . I to je jedna od ideja čime bi se podigla atraktivnost ove regije. Kulturni turizam je iznimno bitan, a cilj nam je da upravo kroz taj vid turizma goste zadržimo što duže u našem kraju. Ako neće biti sinergije Grada Varaždina i GMV-a sa županijom i svim tim općinama nitko neće postići željeni efekt, a nama je cilj da netko tko pogleda arheološki postav u gradu Varaždinu krene u obilazak nalazišta u Donju Voću, Jalžabet, Ludbreg, Varaždinske Toplice ili negdje drugdje... i tu uzbudljivo provede vrijeme kombinirajući ga s ručkom ili smještajem na nekom OPG-u i tako se zapravo programatski kulturni turizam radi.
Mi imamo velike planove do 100. obljetnice (1925-2025.) i mislim da bi do tog trenutka stvarno Gradski muzej Varaždin trebao imati sve svoje odjele kroz postave riješene, od etnologije u prostoru žitnice-oružarnice, do arheologije I povijesti, tako da bi 2025. to bio motor razvoja kulturnog turizma u Varaždinu. Nadam se da će sad nakon nužno potrebnih investicija u Gradsku knjižnicu i u HNK što je sada pri kraju realizacije, konačno doći na red i Gradski muzej Varaždin da ga dignemo na svjetsku razinu.
