Kada je u pitanju sudbina i neizvjesnost rata u Ukrajini ne vrijedi niti nagađati niti vjerovati svemu što se nažalost javno govori i stvaraju strahovi kao da se stvarno događaju globalna razaranja i atentati na najutjecajnije osobe svijeta, jer alarmantne vijesti, bez trunka vjerodostojnosti, ubrzo nestaju kao da ih nije ni bilo.
Glavno pitanje koje se postavlja poslije blijede slike, koja je prošle nedjelje stigla sa najavljenog „konstruktivnoga“ sastanka na Floridi, kakav je zapravo smisao tako besplodnih sastanaka na visokoj razni državnih delegacija SAD, koja bi htjela odigrati ulogu slavnog spasitelja mira i delegacije Ukrajine, žrtve najveće agresije na jednu državu Europe, koja, nerazumno osamljena, a lavovski ustraje u obrani svoje domovine. I doista, čitatelje ne smijemo varati, jer na Floridi nije postignut nijedan konkretni napredak, osim formalnog zaključka, da se razgovori i pregovori nastavljaju, sa obaveznim pitanjem – do kada? I da se borbe u Ukrajini nastavljaju u puno žestini u ratu sa oružjem, lažima i dezinformacijama- sa jedinim logičkim pitanjem – do kada i zašto? Kažu voditelji spomenutih država : „Bio je napredak u usklađivanju američkog mirovnoga plana, ali ostalo je još nekoliko teških prepreka, posebice o budućnosti teritorije na istoku Ukrajine“.
Znamo što to znači, ako i dalje Kijev nije spreman prihvatiti ruske maksimalističke zahtjeve za potpuno povlačenje ukrajinskih sila iz Doneškoga bazena, ali niti zamagljenu američku zamisao o stvaranju posebne demilitarizirane navodno ekonomske zone, sa vrlo nejasnim pozicijama ruskih sila u Doneškom bazenu. Govorilo se o jamstvima sigurnosti, kao da je sve e to prostudirano. Međutim crta bojišnice između Ukrajine i Rusije nije samo na istoku, nego i na jugu, a najviše na sjeveru, a o detaljima toga se ne govori.
Praktično, ako se recimo zamrzne kontakt između Doneškoga bazena i Ukrajine, što je sa kontaktima na tim drugim, još većim područjima. Jasno je da bi moralo biti u momentu zavedeno totalno primirje na cjelovitoj crti bojišnice i osigurano jamstvo zaštite od napadanja preko te crte, do konačnoga dogovora o teritoriji. S pravom se treba pitati, je li Rusija želi bilo kakav pošteni i pravedan dogovor o totalnom povlačenju iz Ukrajine. Vrlo vjerojatno da toga ne želi, nego ili milom (dragovoljnom kapitulacijom Ukrajine ) ili silom zauzeti teritorij Ukrajine, kojega ima u planu(a taj plan je puno veći od sada privremeno osvojene teritorije Ukrajine).
Može se zaključiti sa velikom dozom vjerojatnosti, da Rusiji ne odgovaraju nikakvi pregovori, nego kapitulacija u cjelini ili dio po dio Ukrajine ili osvajanje cijele teritorije Ukrajine i zatim formalni zahtjev za potpunim osvajanjem ili „oplođenjem“ agresorskog poteza kao trajnoga rješenja sukoba Ukrajine i Rusije. Žalosno je što mnogi vojno politički analitičari sa razlogom navode, da se „Trump ponaša kao da su ukrajinska očekivanja najveća prepreka na putu mira. Veliko je pitanje hoće li Ukrajini i Europi ikada uspjeti uvjeriti Trumpa u suprotnome“, piše u komentaru središnjeg slovenskog medija. Tako ostaje strahovati da se u konačnici neće uvažavati prosta činjenica da je Rusija agresor i da agresoru ne pripada ništa, a još manje da agresor ne može postavljati bilo kakve uvjete za prestanak rata, kojega je agresor sam počeo.
Istina jest, da sada Trump ipak priznaje, da put do mira nije kao što je u početku mislio da je to samo kratka akcija, koja će se brzo pokrenuti kada on dođe na vlast kao spasitelj jer, sada kaže : „To nije jednodnevni proces, to su zapletene stvari“.Možda je neki mali pomak i u tome da Trump sada naglašava „značajnu ulogu Europe u zaštiti primirja i primjeni jamstava sigurnosti“ , što je predsjednica Europske komisije Ursula von der Layen potvrdila izražavajući spremnost za suradnju EU u ostvarenju mira, posebice u stvaranju čvrstih jamstava sigurnosti.
Trump postavlja stvari u sučeljavanju nepoznatoga i poznatoga, kada kaže : „Rat će se završiti uskoro ili će se nastaviti sa milijunima žrtava „. Nepoznato ostaje taj za sada vrlo slabo određen put do obostrano prihvatljivog mira „. Ovako predstavljen mirovni plan SAD sa istaknutim preprekama tek treba biti sučeljen sa planom ili primjedbama ruske strane, koja za sada ne izražava ni najmanju želju, da popusti u svojim prije svega teritorijalnim zahtjevima. Navodno Moskva prihvaća prijedlog SAD da se formiraju dvije radne grupe za pregovore, jedna za gospodarstvo, druga za sigurnost.
Sada je u nedostatku političke volje ruske strane jedino moguće raditi na preciznijem određivanju svih elemenata jamstva sigurnosti, ali na cijelom području terenskoga sučeljavanja ruskih i ukrajinskih vojnih snaga. Sada će, na početku Nove godine, već prvih dana krenuti serija sastanaka europskih država partnerka, od stručne do visoke političke razine, prije svega i najdetaljnije o sklopu pitanja jamstva sigurnosti.
U svim područjima budućega plana najviše škripi oko jedinstvenih gledanja i usklađenih prijedloga, te u dinamici postavljanja i aktiviranja prijedloga zapadnih država Europe zajedno sa Velikom Britanijom, Kanadom i Australijom. U tome stvaranju jedinstvenog nastupa i pritisaka na agresora nastaju pukotine ako je dijelom izaziva ruska strana a u svakom slučaju koristi za jačanje svoje pregovaračke pozicije. Primjeri ponašanja Madžarske, Češke i Slovačke to potvrđuju. Ukrajina to najbolje osjeća i trpi u zastojima uredne nabavke naoružanja i streljiva što slabi obranu. Ne izgleda da prevladava mišljenje u Europi da veća sigurnost Ukrajine čini sigurnijom cijelu Europu i obratno da ugroženiji položaj Ukrajine povećava ugroženost cijele Europe, a to je vjerojatan dalekosežni cilj agresorske invazije Rusije.
Kada želimo ili shvatimo, da treba polet galebova mira zamijeniti sadašnje sve brojnije letove dronova nemira, onda ćemo steći hrabrosti i odgovornosti, da kažemo kako smo prihvatili aksiom novogodišnje poslanice Svetoga Oca Pape LAVA XIV, u kojemu je zapisano da „razoružanim putem diplomacije, posredovanja, međunarodnoga prava problem istražujemo da dođemo do točke sa koje je moguće početi put prema lojalnom, trajnom i plodonosnom dogovoru“. To je taj put mira, koji vodi prvom cilju ; stopiranju oružja i trajnim dogovorim. Drugi put ne vodi, nego srlja u propast civilizacija. Ostaje nam nadati se, da će siječanj roditi dogovaranjima sa većim stupnjem učinkovitosti, nego je to bilo u porođajnim mukama dogovaranja na Floridi ovih Božićnih dana, u kojima „još nema mira ni na vidiku“.
Ivan Botteri
