U HNK u Varaždinu 7. veljače premijerno je izvedena predstava „Kako živi Antuntun“, nastala prema bezvremenskoj pjesmi Grigora Viteza. Ova scenska adaptacija donijela je publici – i djeci i odraslima – čistu radost igre, mašte i drugačijeg pogleda na svijet. Već dobro poznati stihovi o dječaku koji „na svoj način“ radi sve što radi, u kazališnoj su verziji dobili novi, razigrani život.
Redatelj Hrvoje Korbar oblikovao je predstavu kao razigranu, ali duboko promišljenu posvetu različitosti. Dramaturginje Ivana Đula i Milica Sinkauz pretočile su poznate stihove u scensku čaroliju koja jednako snažno govori djeci i odraslima – jedne ohrabruje da ostanu svoji, a druge podsjeća da su to nekad znali biti.
Scenografija Paole Lugarić Benzia posebno zaslužuje divljenje. Žitno polje koje se prostire poput sna, dom koji odiše toplinom i škola koja simbolizira svijet pravila – svi ti prostori izmjenjuju se lakoćom dječje igre. Ništa nije statično, sve se preobražava, baš kao što se i u dječjoj mašti livada može pretvoriti u more, a učionica u pozornicu čuda. Ta vizualna razigranost očarala je najmlađe u publici, koji su upijali svaki prizor širom otvorenih očiju.
Kostimi Ana Fucijaš nježno su naglasili karaktere i razliku između slobodnog duha i ukalupljenog svijeta odraslih. Glazba Luka Vrbanić nosila je ritam igre, dok je svjetlo Tomislav Maglečić stvaralo atmosferu topline, snovitosti i poezije. U toj skladnoj cjelini važnu su ulogu imale i asistentica scenografkinje: Mateja Ozmec i asistentica kostimografkinje: Žarka Krpan, kao i inspicijent Vedran Dervenkar.
A onda – gluma. I srce predstave.
Iznimno talentirana braća Eldan nose ovu priču s lakoćom i strašću. Nikša Eldan kao Antuntun utjelovljuje slobodu bez zadrške. Njegov Antuntun nije tek neobičan dječak – on je simbol hrabrosti da mislimo drugačije, da ne pristajemo na kalupe. U njegovoj igri u kojoj se služi i lutkama ima topline, humora i nečeg dirljivo iskrenog što djeca odmah prepoznaju. Smijala su se, reagirala, sudjelovala – živjela s njim. Lutke su dodatno obogatile scenski svijet – nisu bile samo rekvizit, već živi partneri u igri. Djeca su ih pratila s oduševljenjem, reagirajući na svaki njihov pokret kao na pravo malo čudo. U toj spoju glume, lutkarstva i scenografije nastao je svijet koji se ne zaboravlja lako.
Filip Eldan, kao pripovjedač, otac, učitelj i stručnjak, utjelovljuje svijet koji mjeri, procjenjuje, ispravlja. Njegove transformacije suptilno i duhovito oslikavaju društvene okvire u koje s vremenom pristajemo. U napetosti između njih dvojice, između mašte i pravila, rađa se kazališna istina: kad postanemo jednaki drugima, prestajemo biti ono jedinstveno što jesmo.
Predstava govori o tome kako putem odrastanja prihvaćamo društvene regule i postajemo „jednaki“, a pritom zaboravljamo koliko smo zapravo jedinstveni. Antuntun nas podsjeća da različitost nije mana, nego dar. Da je mašta prostor sreće. Da je u redu svijet gledati „na svoj način“.
Te večeri u Varaždinu djeca su uživala iskreno i glasno – smijehom, pogledima, šaptom oduševljenja. A odrasli su, možda tiše, ali jednako snažno, osjetili kako im se vraća djelić zaboravljenog djetinjstva.
„Kako živi Antuntun“ nije samo predstava. To je podsjetnik da srce na dlanu nije slabost, nego snaga. I da svatko od nas, negdje duboko, još uvijek zna – sasvim na svoj način – živjeti.
