Koprodukcija baletne predstave Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivan pl. Zajc iz Rijeke bila je ogromno osvježenje na sceni HNK Varaždinu gdje je time uprizorena još jedna predstava, kakva se u Varaždinu rjeđe viđala. Bio je to baletni diptih „Sad i nikad više“, čija je premijera na rasporedu bila u petak 27. listopada na glavnoj pozornici varaždinskog teatra. Repriznu izvedbu publika je mogla pogledati već dan kasnije, 28. listopada, a obje predstave do posljednjeg mjesta ispunile su gledalište, što je dokaz da je intendantica Senka Bulić i ovom prigodom pogodila ukus varaždinske publike i uvjereni smo da bi i još nekoliko repriza moglo ispuniti gledalište.
Plesni diptih čine „Adam i Eva“ u koreografiji Maše Kolar i „Za nikad“ belgijskog koreografa međunarodne karijere Jeroena Verbruggena, a povezuju ih teme prolaznosti te istodobno neprekinutog cikličkog ponavljanja. Zanimljivo je da je HNK u Varaždinu predstavi osim prostorom pridonijelo i izradom kostima, a međuodnosi svih vrsta koji su tema plesnih priča na taj su način zaživjeli i u suradnji dvaju kazališta, koja su povezana i svojim nastankom - projektirali su ih Helmer i Fellner.
U ovom plesnom diptihu sve je upravo fantastično od koreografija, scene, kostima, glazbe koja na poseban način dočarava i upotpunjuje svaki prizor tih slika u pokretu, do energije plesača koji publiku ostavljaju bez daha. Jer scene ljubavi, prkosa, odbacivanja i ponovnog prihvaćanja, umiranja... sve samo ne jednostavnog bivanja.... kao i scene koje govore o prolaznosti svega, tako, dočarane pokretom, ostaju nam u pamćenju kao da tu oduvijek i postoje. One postaju dijelom naše intime, nečeg skrivenog, tajnog, a sačuvanog za sva vremena u srcu... govoreći nam o zatajenoj emociji, o patnji, iznenadnoj sreći, o ožiljcima... koje i svi mi nosimo u duši... I ta lijepa tuga, tek kada je izvodi profesionalni baletni ansambl poput ovog riječkog, dobiva svoju suštinsku uvjerljivost jer plesom ispričana i svaka priča kao da šalje suptilnu ali snažniju poruku, postaje ljepša i još dojmljivija.
.Krležini „Adam i Eva“ kao dio suvremene klupske scene svoj vječni ljubavni danse macabre plešu na elektronsku glazbu
Fatalna ljubavna sudbina Čovjeka i Žene u ambijentu klupske scene suvremeno su viđenje Krležinih ekspresionističkih „Adama i Eve“ kako ih čita i ponovno pokretom ispisuje koreografkinja Maša Kolar. S jedne strane od međusobnog iscrpljivanja već umorni ljubavnici, a s druge rasplesani kolektiv koji ideal traži u slobodi plesanja te uživa u vlastitim tijelima.
„ Da bismo uopće krenuli u koreografsko iščitavanje drame „Adam i Eva“, činilo nam se bitnim radnju smjestiti u društveni, a time i u uvjetovani prostorni kontekst današnjeg vremena. Smjestili smo ju u prostor clubbinga. U prvom dijelu prostor predstavlja fiksni okvir u kojemu glazba, pokreti i slike užitka nikada ne prestaju. Prostor napuštanja uvriježenih pravila svakodnevice ujedno je i plodno tlo za iznenadno, pretjerano i trenutačno stvaranje novih međuljudskih odnosa, pa tako i za fatalno zaljubljivanje Adama i Eve“, ističe koreografkinja Maša Kolar te dodaje kako potom „radnja predsmrtne egzistencije klupske atmosfere, kojom dominira slavlje kulta tijela, narcisoidnost i čulni hedonizam, prelazi u posmrtnu egzistenciju dezorijentiranih i nespretnih tijela protagonista.“
Adama i Evu, u alternaciji, plešu parovi Anna Zardi i Michele Pastorini te Tea Rušin i Noa Gabriel Siluvangi a party ansambl čine Valentin Chou, Janne Boere, Thomas Krähenbühl, Ali Tabbouch , Álvaro Olmedo, Giorgio Otranto, Maria Matarranz de las Heras, Soyoka Iwata, Alejandro Polo, Mio Sumiyama, Federico Rubisse i Alessia Tacchini.
Elektronsku glazbu potpisuje Višeslav Laboš, kostimografiju Juraj Zigman, scenografiju Jasmina Holbus dok je asistentica za dramaturgiju i koreografiju Maja Marjančić, a oblikovatelj svjetla Saša Fistrić.
Za nikad
„Jamstvo i spoznaja o neizostavnom ponavljanju ciklusa, poput godišnjih doba, daje nam osjećaj sigurnosti. Ipak i unatoč tome, godina je dragocjeno vrijeme koje prolazi i koje se nikada neće vratiti. Možemo ga postaviti i kao izložbeni eksponat, kao dragocjenost zaštićenu i očuvanu iza stakla. Međutim, staklo je bilo i ostaje krhko…“, kaže koreograf Jeroen Verbruggen koji u svom komadu naslovljenom „Za nikada“, drugom dijelu premijernog diptiha, zapravo slavi ovu krhku prisutnost, nudi satiru kao utjehu za prolaznost te podsjeća da je svaki dan dar i razlog za slavlje.
Jeroen Verbruggen vrlo je tražen koreograf mlađe generacije, “koreograf čarobne, neograničene imagincije i snažnog osobnog stila” koji “stvara vlastite kodove”, a sebe opisuje kao romantičnog buntovnika. Nakon što je briljirao kao plesač, karijeru je uspješno nastavio kao koreograf. Njegov rad je uvijek i vizualno putovanje, gdje se, primjerice, visoka moda susreće s cirkusom.
Osim koreografije potpisuje i scenografiju „Za nikad“ dok je autorica kostimografije Ana Savić-Gecan, a oblikovatelj svjetla Saša Fistrić. U komadu pleše cijeli riječki baletni ansambl.
