Prije 10 godina ( 1. studenoga 2013. godine) napustio Igor Mrduljaš, koji je doslovno do zadnjeg trena pisao o kazalištu, a da je bio zaljubljenik u svaki dio njegovoga postojanja ne moramo ni naglašavati. Sjećanje na velikoga, a skromnoga teatrologa, dramskog pisca i ... tko bi sve nabrojio, posebno nam treba, jer smo današnje vrijeme sve češće svjedoci kako se kazališna kritika doslovno „raspada“, kako je ima sve manje u tiskanim ali i online dnevnim novinama, osim u dvotjedniku za kulturu Vijencu. Tužna je to činjenica, jer u kazalištu znamo - verba volant ... S druge strane važno je kako se tko odjenuo te je li i s kime došao na neku premijernu izvedbu. Mnoge važne predstave, a kamoli one manje atraktivne prema ocjeni tko zna koga (urednika ili vlasnika novina, vjerujem manje kritičara/novinara) nemaju svoje mjesto u medijskom prostoru. Upravo zato, a i zbog njegovih zasluga za cjelokupnu kazališnu scenu u Hrvatskoj dugi niz godina red je prisjetiti se da je Igor Mrduljaš doslovno do zadnjeg trena pisao o kazalištu, a da je bio zaljubljenik u svaki dio njegovoga postojanja ne moramo ni naglašavati.
Biografski podaci dostupni su, ali ih toliko ima i toliko je obimno njegovo djelo, jer je živio za kazalište, da to ostavljamo onima koji žele znati više detalja: neka posegnu za drugim izvorima enciklopedijske prirode. Zato ovdje donosimo citate njegovih štovatelja, znanaca, sljedbenika (ali oni donose i obilje predivnih činjenica) s punim pijetetom i dubokom zahvalnošću za sve što je napisao i mislio o teatru i oko njega (od časopisa do raznih manifestacija) i time dao svoj neprocjenjivo kvalitetni doprinos dignitetu hrvatskoga kazališta. Ta je činjenica neosporiva i neoboriva.
Gospodin teatrolog ne bi trebao biti zaboravljen
O odlasku i sjećanju na uvaženoga Igora Mrduljaša pisao je iz HNK u Osijeku Ljubomir Stanojević ovako, a u tekstu naslova Gospodin teatrolog:
Deseta je obljetnica odlaska uvaženoga književnika, dramaturga, kazališnog kritičara i teatrologa Igora Mrduljaša (Split, 9. kolovoza 1945. – Zagreb, 1. listopada 2013.). Pisao je o glumištu „uz koje je odrastao, živio i radio u njemu tri desetljeća ... podsjećajući na dane poslove i ljude koji ne bi smjeli biti zaboravljeni ... Iz jedino mogućega osobnog kuta i stajališta“ (zabilježeno u autorovoj Oproštajnoj kolumni, Hrvatsko slovo, Zagreb, 19. srpnja 2013.). (...)
Kakav je bio stručnjak takav je bio i čovjek: gospodin! Znao je prepoznati iskrenost i istinitost, i toj se strani bespogovorno opredjeljivao. Surađivali smo drugo i dobro: posljednji put pristao je biti gostom-urednikom programne knjižice predstave „Zastave, barjaci, stjegovi“ Mire Međimorca, kojom je osječki HNK, u režiji Georgija Para, 2007. obilježio 100. obljetnicu postojanja. Knjižica bijaše napisana i uređena uzorno, decentno i znalački. U tiskovinama koje sam pak ja uređivao, kao gost – u osječkome Dječjem kazalištu – često sam, s razlogom i opravdanjem citirao upravo Igora. Uz sveopće dobro prihvaćanje. Surađivali smo i u Hrvatskome društvu kazališnih kritičara i teatrologa obostrano se cijeneći i poštujući.
Dakako, zahvaljujući Igoru i ja sam postao njegovim suradnikom – Hrvatskoga slova, pa i drugih tiskovina („LuTka“). U vrijeme kada se o (ne)poćudnosti brinulo na mnogim stranama, Igor i „Slovo“ otvorili su mi stranice i ja sam dobar dio svoje kazališne publicistike objelodanio upravo u tom uglednom kulturnom tjedniku na (nadam se) obostrano zadovoljstvo. Hvala Igoru i hvala Hrvatskome slovu. Danas, kada Igora više nema, osjećam se njegovim ne samo trajnim poštovateljem već i dužnikom. I siguran sam – da to nisam samo ja. Sjećajući se zajedničkih kazališnih uvjerenja, zajedničke ostrašćenosti za taj neuhvatljivi „život dvosatni“ i sve što ga čini, dovodi do njega i potom traje ... mislim na Igora Mrduljaša, zaljubljenika, koji je teatar, kao popudbinu, ponio sa sobom. U daleke, a možda bliske, čudne i nepoznate svjetove ...
Zaslužena Demetrova nagrada stalnog kolumnista Hrvatskoga slova
Oproštaj od Mrduljaša u Vijencu napisala je također na žalost pokojna Mira Muhoberac. Napisala je, uz ostalo, i ovo:
Djelovao je i kao cjeloživotni istraživač hrvatskoga kazališta. Bio je sudionik hrvatskih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova pa su bila zapažena Mrduljaševa izlaganja na Danima hvarskoga kazališta, na Krležinim danima, na Šoljanovim danima, na simpoziju Suvremena hrvatska drama. Bio je i marljiv urednik: uređivao je kazališnu rubriku u riječkim časopisima Riječka revija i Kamov i kazališna izdanja riječkoga, varaždinskoga i HNK-a u Zagrebu. Uređivao je knjižnicu Građa za portret glumca Međunarodne slavističke škole, priredivši nekoliko malih monografija u nizu Građa za portret glumca koju je u Dubrovniku i Zagrebu pokrenuo tadašnji voditelj Škole Mladen Kuzmanović. Bio je član uredništva kazališnoga časopisa Prolog od godine 1975. i istoimene biblioteke od njezina utemeljenja 1977, i glavni urednik, s Vjeranom Zuppom, prvih brojeva Novoga Prologa. Bio je izvršni urednik Teatrologijske biblioteke Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, od 1979. do 1991, u kojoj je tiskano više od trideset stručnih i znanstvenih knjiga, i suurednik, s Nikolom Batušićem i Brankom Hećimovićem, Glumišne knjižnice Prolog nakladnika AGM-a od 1994. do 1998, koja je nastala spajanjem biblioteke Prolog i Teatrologijske biblioteke. Bio je glavnim urednikom revije za lutkarstvo LuKa od 1997. do 2006. godine, koju kao nakladnik potpisuje Zagrebačko kazalište lutaka.
Stalnim je kolumnistom tjednika za kulturu Hrvatsko slovo od prvoga broja (pisao je kolumnu Hrvatsko glumište) i zamjenikom urednika (za kulturu) od njegova prvog broja, posljednjih dvadesetak godina. (...)
Pred početak ljeta ove godine dodijeljena je Igoru Mrduljašu Demetrova nagrada za životno djelo HDKKT-a, čime je dostojno obilježeno Mrduljaševo 45-godišnje sustavno bavljenje kazališnom umjetnošću, posebno hrvatskim glumištem u teorijskom i praktičnom smislu, koje pokriva djelovanje Igora Mrduljaša kao kritičara, teatrologa, dramskoga pisca, publicista, urednika, novinara i pokretača kazališnih događanja. Svečanost dodjele Demetrove nagrade za životno djelo ove se godine dogodila u Zagrebačkom kazalištu lutaka: bile su tamo Mrduljaševa supruga, hrvatska kazališna glumica Zdenka Marunčić i kći, znanstvenica i prevoditeljica Petra Mrduljaš Doležal. Povjerenstvo u sastavu Boris Senker, Sanja Nikčević i Boris B. Hrovat u obrazloženju Nagrade naglasilo je: „Nastavljajući tradiciju naše povijesne publicistike te pišući na tragu, primjerice, Josipa Horvata i Ive Hergešića, Igor Mrduljaš posvetio je posebnu pažnju inače zapostavljenim temama u našoj teatrologiji.“
Ističe i Mrduljašev velik prinos hrvatskoj kazališnoj kritici: „Samostalan i dosljedan u svom shvaćanju kazališta kao jednog od najvažnijih segmenata nacionalne kulture i uvjeren da su upravo za opstojnost te kulture presudni supostojanje popularnog i ekskluzivnog, eksperimentalnog i tradicionalnog, domaćeg i stranog, grubog i otmjenog, ne opredjeljuje se za jednu vrstu kazališta, nije promicatelj jedne struje ili jednoga trenda u kazalištu, nije izabrao jedno njegovo lice te ga posvuda i od svih traži i hvali samo njega, a sva druga lica odbacuje kao nepoželjna, nego različita lica prihvaća kao ne samo dopustiva nego neophodna.
Stoga na predstave o kojima piše ne primjenjuje uvijek ista mjerila, prikladna za neke od njih a posve promašena kad je o drugima riječ, nego svakoj od njih pristupa sa stajališta izvedena iz nje same, uspoređujući ono do čega se u razmjeni između pozornice i gledališta došlo s onim do čega se moglo doći na izabranom putu. Upravo je zbog toga oštar kritičar, ironičan pa i sarkastičan kad god se suoči sa svaštarenjem, s površnošću, s nesuvislim i nedomišljenim potezima, s prozirnim, neiskrenim podilaženjem bilo komu i s drugim iskazima nepoštovanja i sebe i drugih u kazalištu. S druge strane, ne štedi na pohvalama iskrenosti, predanosti, dosljednosti, poštovanju i samopoštovanju te odgovornosti u kazalištu. Te vrline cijeni u drugih, te iste vrline i drugi cijene u njemu.“ Igor Mrduljaš napustio nas je 1. listopada . Premda smo znali da je bolestan, nismo vjerovali da će tako naglo i prerano otići. Čitali smo njegove najnovije zanimljive priloge u hrvatskoj publicistici i uživali u lucidnosti koja zrači iz njegovih tekstova. Nakon odlaska Igora Mrduljaša ostala je velika praznina u hrvatskoj teatrologiji, povijesti kazališta i društva, kazališnoj kritici, kolumnistici i uredničkoj djelatnosti.
Pridonio je opstanku kulture i hrvatske države
I za kraj evo što je (donosimo samo dio naravno) o Igoru Mrduljašu napisao Hrvoje Hitrec:
Kazališni kritičar i teatrolog Igor Mrduljaš umro je 1. listopada u Zagrebu, nakon teške bolesti. Rođen u Splitu 1945., od 1950. je živio u Rijeci koju 1972. mora napustiti i preseliti se u Varaždin gdje u Narodnom kazalištu Augusta Cesarca dvije godine djeluje kao voditelj promidžbe i urednik kazališnih izdanja. U Zagrebu radi sljedećih petnaest godina kao dramaturg u Zagrebačkom kazalištu mladih, a u prvoj polovici devedesetih (93/94) postaje v.d. ravnateljem toga kazališta.
Igor Mrduljaš u ratnim godinama obavlja niz dužnosti u državnim tijelima. U godinama 1991. i 1992. pomoćnik je ministra informiranja, zatim pomoćnik ministra kulture zadužen za informacije, načelnik Odjela za posebne oblike ratovanja Političke uprave Ministarstva obrane, te nakon rata zamjenik predstojnika Ureda za odnose s javnošću Vlade Republike Hrvatske (1997. -2001.). Potom se vraća kazalištu i postaje pomoćnikom ravnatelja Zagrebačkoga kazališta lutaka.
Kazališne kritike piše od 1968. u studentskim listovima, u "Telegramu" i na Radio Zagrebu, te u brojnim časopisima. Uređivao je kazališnu rubriku u riječkim časopisima "Riječka revija" i "Kamov", kao i Mrduljaš. Autor je brojnih dramskih tekstova i prilagodaba proznih djela. Trag je u hrvatskoj kulturi ostavio i knjigama o teatru u Varaždinu, zagrebačkom kabaretu, Teatru u gostima, u svome "Dramskom vodiču" i sjajnoj kronici o životu glumca Dubravka Dujšina i njegovu dobu. Hrvatsko ratno kazalište u devedesetima zabilježio je knjigom o Ad HOC kabaretu, 1999. objavio je nezaobilazno djelo " O hrvatskome glumištu", a potom je još u dva navrata opisao život Teatra u gostima i Relje Bašića. Član je uredništva kazališnoga časopisa "Prolog", glavni urednik "Novoga prologa", izvršni urednik Teatrologijske biblioteke Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa , a zatim i suurednik Glumišne knjižnice Prolog (AGM). Bio je također stalni suradnik Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU, glavni urednik revije za lutkarstvo, zamjenik urednika u "Hrvatskom slovu" i pisac tekstova o kazalištu u tome listu od prvoga broja sve do nedavno kada ga je svladala bolest.
U riječkom razdoblju utemeljio je i vodio Studentsku eksperimentalnu kazališnu scenu, a u osamdesetim prošloga stoljeća osnivač je (s T. Mujičićem) lutkarskoga kabareta "Manipuli". Bio je član Međunarodne udruge kazališnih kritičara.
Autor je brojnih dramskih tekstova i prilagodaba proznih djela. Trag je u hrvatskoj kulturi ostavio i knjigama o teatru u Varaždinu, zagrebačkom kabaretu, Teatru u gostima, u svome "Dramskom vodiču" i sjajnoj kronici o životu glumca Dubravka Dujšina i njegovu dobu. Hrvatsko ratno kazalište u devedesetima zabilježio je knjigom o Ad HOC kabaretu, 1999. objavio je nezaobilazno djelo " O hrvatskome glumištu", a potom je još u dva navrata opisao život Teatra u gostima i Relje Bašića.
Umro je homo teatralis, čovjek mnogostruko zaslužan za hrvatsko kazalište i hrvatsku kulturu u cjelini, iskreni domoljub, jedan od onih hrvatskih intelektualaca koji su se u teškim vremenima stavili na raspolaganje domovini i svojim znanjem pridonijeli opstanku mlade hrvatske države.
FOTO: Izvor Petra Mrduljaš
