Na cd-albumu Kemal Monteno – Dueti (u izdanju Croatia Records), objavljena je i lijepa pjesma Takva je sudbina, koju su u duetu otpjevali Kemal Monteno i zagrebački kantautor Mladen Burnać. Zanimljivu priču o nastanku dueta (na kojemu je surađivao i veliki Arsen Dedić), donosi nam "iz prve ruke" sam Mladen:
"Ovaj duet je nastao 2006. god. Godinu dana nakon mojeg dueta sa Arsenom. Povod i ideja za tu suradnju bio je Kemin nastup u zagrebačkoj dvorani Lisinski. U stvari, bio sam pozvan na koncert jednog našeg kolege, kojemu je Kemo bio gost. Nikada neću zaboraviti taj trenutak, kada je nakon tog cijelog velikog orkestra izišao Kemo i zapjevao sam uz gitaru. On, onako sitan, simpatičan, došao je na binu skromno, kao da se nekome nešto ispričava, čak mi se i gitara činila nekako prevelika u odnosu za njega. Nije niti nešto ozbiljno svirao, samo je tiho prebirao po žicama.... A glaaaas, Bože moj.. toliko takve emocije koja direktno ulazi u srce, u vene...toliko sjete, tuge i ljepote u tom glasu. Cijela dvorana se ispunila predivnom emocijom i uzbuđenjem u sekundi. Otpjevao je samo dvije pjesme, ali je nagrađen takvim ovacijama da se dvorana tresla. Palo mi je na pamet kako uzalud i orkestar sa sto ljudi – kada je "mali" Kemo, sam sa svojom gitarom, jači deset puta od toga. Bio sam pod dojmom danima i pomislio jedno jutro, kako bi taj njegov glas savršeno odgovarao u mojoj novoj pjesmi "Takva je sudbina", koju sam pisao zadnjih dana.
Njega tada nisam poznavao, pa sam zamolio Arsena da mi da njegov broj. Trebalo mi je nekoliko dana da se odlučim nazvati, imao sam tremu sasvim. Nisam ni znao, da li je uopće ikada čuo za mene. Nazvao sam ga konačno, javio se iz auta, bio je baš negdje na putu u Sloveniji. Pristojno sam mu rekao tko sam, te da imam pjesmu koju bih volio otpjevati sa njim. Bio je malo rezerviran u početku razgovora i rekao nešto kao: "Uuuh, opet netko hoće duet". Već sam pomislio da ništa od toga (nije mi niti palo na pamet, kako mu se sigurno svaki dan netko javlja sa tom idejom), skoro sam i završio razgovor... kada je odjednom rekao: "Kako si ono rekao da se zoveš?? Čekaj malo, pa jesi ti onaj koji pjeva u duetu sa Arsenom?" Ja kažem: "E, da, taj"..., a Kemo će odmah: "Eeee kralju, može onda, samo mi javi di da dođem pjevati!". Woooow! Bio sam presretan! :) :) Ja mu na to kažem, gospodine Kemo, pjesma nije još skroz gotova, hoćete je prvo čuti kada je završim? On se smije i kaže: "Ma nebitno, ako si ti napisao onu pjesmu sa mojim Arsenom, nemam ja šta tu više slušati, ne zezaj, samo zovi kad trebam doći". I to je bilo to. Ta-da!
Prije nego smo je snimili, prvo sam je odsvirao Arsenu na gitari. Svidjela se baš i njemu, samo je spomenuo da se njemu čini možda malo prekratka, da bi trebao imati još jednu strofu, te da već ima i ideju za to. Složio sam se odmah, tako da smo na kraju obojica potpisani zajedno kao autori stihova.
Naravno, izuzetna mi je čast da su takva dva velikana, sa mnom pjevali moje pjesme, ali nikada neću zaboraviti onaj osjećaj kada sjediš uz Arsena, za njegovim radnim stolom, zajedno slažete neke stihove koje trebam pjevati sa Kemalom Montenom, a Gabi Novak ti nosi kavu... Ljudi moji, to je ne-pro-cije-nji-vo! :) Da iza toga u karijeri više ništa nisam napravio, to bi bilo sasvim dovoljno.
Pjesma inače, ima neuobičajenu temu, govori na zanimljiv način o dvoje ljubavnika, kojima je taj odnos dosadio. Stihovi su pisani poetski, možda nekima i nerazumljivi baš "na prvu". Nije nikada postala tzv. "hit za široke mase". Ipak, izašla je na mnogim kompilacijama najljepših ljubavnih pjesamama, a za nju smo Kemo i ja dobili mnoge nagrade na nekoliko festivala. U znak zahvalnosti za ove suradnje, Kemalu i Arsenu sam napravio i poklonio njihove portrete."
