Ante Gavranović
Krize su plodno tlo za rast ekonomskog populizma. Fenomen populizma, koji očito buja u cijelome svijetu, opasno nagriza zdravo društveno i gospodarsko tkivo. Posebnu opasnost u sebi krije ekonomski populizam, koji je i najrasprostranjeniji. Pokazalo se da se u uvjetima krize stvara posebno plodno tlo za njegovu ekspanziju. Napose se ta opasnost krije i dolazi do izražaja u nerealnim predizbornim obećanjima političkih protivnika.
Ulazimo u sigurno žestoku i vjerojatno vrlo prljavu predizbornu kapanju. Već iz prvih naznaka potencijalnih kandidata za najviša mjesta u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti pljušte (ne)realna obećanja sa sviju strana. Najčešće takva obećanja nisu argumentirana i financijski pokrivena, pretežito su neostvariva, ali lijepo zvuče i mogu birače zavesti. To je, konačno, i cilj takvih obećanja, gdje vjerodostojnosti i odgovornosti najčešće nema mjesta.
Svakom ozbiljnom čovjeku nesumnjivo se postavlja pitanje zašto je populizam u porastu u današnjem svijetu? Nezadovoljstvo velikoga dijela svjetske populacije, zajedno s rastom globalne konkurencije i nepovoljnih naznaka neoliberalističkih tendencija, temelji su globalnog porasta populizma. Sve je više ljudi koji se osjećaju nesigurno, čak sklonih beznađu, zbog ubrzanih tehnoloških promjena, učinaka globalne ekonomije i rastuće nejednakosti te ozbiljnoga porasta siromaštva.
Populizma i populista oduvijek je bilo i bit će. Populizam se, u stvari, zasniva na pojednostavnjenoj matrici oštre podjele i sukoba između „radnog i poštenog svijeta“, s jedne strane, i „korumpirane i otuđene elite (vlasti)“, s druge strane. Za populiste važi načelo po principu „zero-sum”: tko nije s nama, taj je protiv nas. Ta matrica populizma dobra je osnova da se povećaju strah, nesigurnost i neizvjesnost u narodu i da se podignu određene tenzije između te dvije sukobljene i oštro suprotstavljene strane. To je pogodno tlo da se uz demagogiju, lažna i nerealna obećanja i trikove pojedinci ili određene skupine nametnu kao jedini pravi predstavnici naroda i borbe protiv elite (vlasti). U operativnom smislu to može označavati stil politike koji se koristi za mobilizaciju mase protiv vladajuće elite i vlasti. Da to nije isprazna priča pokazuje podatak kako je populizam u usponu i da su (za sada) populisti na vlasti u najmanje dvadeset značajnih zemalja.
Utjecaj na globalnu ekonomiju?
Rast populizma u današnjem svijetu vrlo jasno utječe na globalnu ekonomiju. Možda se on ponajviše odražava kroz utjecaj populizma na financijski status u svijetu izazvan promjenama u globalnim trgovinskim savezima i padu BDP-a na svjetskoj razini.
Klasičan, ali i poučan primjer populizma u novijoj praksi je svakako Brexit. Početkom ove godine Britanija je konačno prekinula veze s Europskom unijom. Lažnim vijestima obmanjivalo se stanovništvu, a populizam se zasnivao na strategijama kojima se uvjeravalo masu da glasaju za promjenu. „Da biste dobili bolju zdravstvenu zaštitu i niže poreze, glasajte za Brexit“ „Potrebno nam je manje migranata u zemlji kako bismo mogli zadržati više poslova u našoj zemlji“, samo su neke populističke krilatice prije referenduma o izlasku iz zajednice europskih naroda.
Brexit se i dogodio. Ali, predviđeni (i obećani) ekonomski povoljan učinak pomaknut je u drugom smjeru. Prema svim analizama, neovisno o utjecaju COVID 19, očekuje se ozbiljan pad britanskog BDP-a. Taj pad izazvan je činjenicom što se zemlja sada, nakon Brexita, mora boriti za trgovinske partnere do kojih je imala jednostavan pristup dok je bila u EU. Populizam je u ovom slučaju doveo do gubitka snage valute, gubitka prihoda i mogućeg, vrlo vjerojatnog zastoja u međunarodnoj trgovini.
Konkretno, političari koji podržavaju populizam, poput američkog predsjednika Donalda Trumpa , utječu na procese donošenja politika u njihovim zemljama. Rezultat toga je utjecaj na ekonomsko-političko okruženje svijeta. Napokon, populizam baca sjenu na poslovno okruženje nacije. Sve to umanjuje snagu svjetske ekonomije i usporava privredna kretanja. Posljedice su nesagledive, posebno kad je riječ o dugoročnim trendovima.
Oslonac na ideju o suverenitetu
Populizam kao pojam lako se koristi u javnom diskursu, ali se zbog kameleonske prirode teško raspoznaje. Može imati više pojavnih nijansi, počevši od ekonomskih, socijalnih, ideoloških do kulturoloških. Nije uvijek jasno da li je riječ o ideologiji, strategiji, stilu komunikacije s narodom, obliku javnog govora i sl. Iz tih nejasnoća proizlazi da populizam nema koherentnu političku doktrinu. Ipak, barem u formalnom smislu, on se oslanja na ideju o suverenitetu naroda u političkom procesu. U borbi za vlast oni spretno koriste medije, „gdje im tabloidi i društvene mreže služe kao megafoni za širenje demagogije“. U režiji populista narod je uvijek prije objekt nego subjekt politike. Opasnost se krije u činjenici da populisti hoće uvijek biti u pravu i imati monopol na istinu.
Populisti hoće direktnu vezu i komunikaciju s narodom, jer oni - polazno je stajalište -personificiraju cijeli pokret. Za njih demokratske političke institucije, sudstvo, institucije civilnog društva, demokratske procedure, nezavisni mediji, te vrhunski naučnici i kulturni radnici od integriteta imaju malu vrijednost. Populisti ne prihvaćaju pluralizam društvenog i političkog života, niti prepoznaju nužnu kompleksnost ekonomskih, političkih i socijalnih procesa i institucija.
Naravno, populizam nije pao sa neba. Populizam klija i živi u rascjepu velikih obećanja i nemogućnosti da se ta obećanja ispune. U stvari, uspon populizma mjera je neuspjeha nositelja vlasti.
Činjenica je da se pod pritiskom dubokih tehnoloških promjena i uspona IT sektora nužno mijenja i društveni ambijent. Osnovno je da se time mijenja tehnološka, a zatim ekonomska i socijalna struktura društva, kako na globalnom nivou (odnosi među državama), a tako i unutar svake zemlje. Na površinu izbijaju problemi suverenosti i identiteta nacija, migracija,ideološke rasprave, razlika u kulturi i slične teme.
Zbog tih tehnoloških promjena mijenjaju se profil i sadržaj rada političkih stranaka. Kako u kojoj zemlji, ali u načelu dolazi do njihovog približavanja i brisanja razlika u njihovom ponašanju. To dovodi do patologije u samom biću stranaka. Te stranke sve manje izražavaju volju i interese onih koje predstavljaju i sve se više utapaju u vladajuće strukture, što je pogodno tlo za populizam. Dakle, velike neizvjesnosti zbog naglih tehnoloških i socijalnih promjena, sve veće socijalno raslojavanje i porast nejednakosti, uzurpacija političkih i drugih institucija od strane vlasti radi bogaćenja, stoglava hidra korupcije koja uzima maha, nesigurnost i opća društvena apatija, te velika migracijska kretanja kao prijetnja domaćoj radnoj snazi i samom identitetu nacija, svakako su pogodna osnova za nicanje raznih pokreta, pa time i populizma i populista.
Nedavna velika financijska kriza stvorila je, u izvjesnom smislu, uzgajalište za trajnije promjene političke strukture. Narušeno, ponekad čak i potpuno izgubljeno povjerenje u institucije, vladu ili stranke nije se moglo vratiti, također zato što populisti namjerno uništavaju to povjerenje. Kod nas je opasnost populizma pojačana pandemijom koronavirusa i potresom u Zagrebu. Važno je stoga selektivno i odgovorno odvajati zrno od pljeve.
