U povodu otvorenja izložbe „Zaustavljeni trenutci“ u varaždinskoj Galeriji Kovačić - Macolić, razgovarali smo s akademskom slikaricom Jadrankom Fatur, jednom od najistaknutijih hrvatskih predstavnica hiperrealizma. Nakon četrdeset godina, umjetnica se vraća u Varaždin – grad umjetnosti i kulture, čije mirno ozračje i bogata tradicija nadahnjuju generacije slikara i umjetnika. U razgovoru umjetnica nam otkriva kako je razvila svoj slikarski glas, koje motive najviše voli istraživati i što za nju znači „zaustaviti trenutak“ u slici ...
- Rođeni ste 1949. u Zagrebu, a diplomirali na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1974. u klasi prof. Miljenka Stančića. Kako biste opisali svoje studentske godine – koje su Vam teme, profesori ili događaji omogućili da razvijete svoj specifičan slikarski glas?
- Za studij na Akademiji likovnih umjetnosti pripremala sam se takoreći kroz cijelo srednjoškolsko obrazovanje, koje je također bilo slikarsko, ali s naglaskom na primijenjenu umjetnost. Ne bih se mogla pohvaliti da sam znala sve što me na tom putu čekalo. Primljena sam otprve, iako sam pomišljala i na alternativni studij povijesti umjetnosti u slučaju da ne uspijem upisati slikarstvo, koje je bilo moja želja još iz osmogodišnje škole. Svi profesori bili su ugledni umjetnici i nije im se imalo što zamjeriti, osim što je program bio konzervativan. Vježbe, i ponovno crtačke vježbe, a ja sam smatrala da sam to već apsolvirala u srednjoj školi. Moje nezadovoljstvo je raslo toliko da sam skoro donijela odluku o napuštanju studija. Na kraju sam shvatila da moram početi iz početka, da je to i svrha studija, otresti se nekih naučenih šablona. Profesor Stančić u čiju sam klasu dospjela, jer me sam odabrao kao studenticu na trećoj godini, pokazao se liberalniji. Priželjkivao je nagovještaje osobnog izražavanja, onu vrstu slobode i kreativnosti kojoj su svi zapravo težili. Kada sam pokazala inicijativu u traženju vlastitog puta, podržao me je i nije komentirao ili se miješao. Shvaćao je da mogu sama dalje.
Uzroke svog načina slikanja mogu povezati sa korištenjem fotografije, jer sam se neko vrijeme bavila snimanjem crno bijelih fotografija. Učlanila sam se u Foto klub Zagreb koji je imao laboratorij u kojem sam kratko vrijeme izrađivala fotografije. Poznavala sam i voljela modernu, ali ona je već bila arhivirana, dio umjetničke povijesti. Htjela sam nešto drugo što će obuhvatiti suvremenost, moje vrijeme i moj osobni život. Znala sam za suvremene američke tendencije u umjetnosti poput pop arta i hiperrealizma. Sadržaji koje sam fotografirala pokazali su se motivacijski i ja sam ih povezala sa slikarstvom.
A onda je zazvonio „Telefon“
- U vrlo ranoj fazi Vašeg stvaralaštva primijećen je rad “Telefon” (1972-73), kojim ste najavili svoj smjer prema hiperrealizmu. Možete li se prisjetiti kako je ta slika nastajala – od ideje, skice, fotografije – do realizacije?
- Na traženje Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, gdje se slika „Telefon” već godinama nalazi, napisala sam za njihovu web stranicu dosta opsežan tekst o nastanku i historijatu te slike. Jednog zimskog dana opazila sam u zagrebačkoj telefonskoj govornici, na vrlo frekventnom mjestu, čovjeka sa psom. Bilo je za mene u tom prizoru nešto potpuno novo u smislu značenja, u vizualnom dojmu, kao simboličnost i poruka. Doživjela sam motiv kao sliku a ne samo običan događaj iz života grada. Takvih je trenutaka u svakodnevici mnogo, ali ovisi o načinu kako ih prihvaćamo, jesmo li indiferentni ili nas uzbuđuju. Nakon tog doživljaja krenula sam prikupljati vizualne podatke za sliku fotografirajući telefonske govornice u cjelini i u detaljima, i zasebno pse na gradskim livadama. Ta je slika kolaž različitih dijelova, koje slikarski postupak može spojiti u cjelinu. Dodatak je moj autoportret koji znači neku vrst potpisa, jer doslovno ja ne potpisujem svoje slike. Potpis narušava iluziju kojoj slika teži.
I format slike sugerira skoro prirodnu veličinu telefonske govornice, tako da sam mišljenja da bi dojam bio drugačiji kada bi platno bilo manje. Početna ideja bila je uključivanje promatrača slike. Zamislila sam postaviti malu platformu pred sliku kako bi gledatelj na nju stao, jer to bi bila (navodno) idealna distanca za promatranje i doživljaj što sam ja kao autorica htjela sugerirati. Žiri Zagrebačkog salona gdje se slika prvi put pojavila s tom ekstenzijom, nije imao razumijevanja za takvu ideju. Na izložbi je platforma s konopcem uredno stavljena pod sliku.
Majstorske radionice i drugi uzori
- Tijekom studija i nakon toga bili ste suradnica u majstorskoj radionici Krste Hegedušića (i potom kod Ljube Ivančića) od 1973.-77. Koji utjecaji iz tih radionica su Vam najviše ostali – tehnika, način razmišljanja o slici, motiv ili nešto drugo?
- Slikar Krsto Hegedušić već je bio u mirovini, na Akademiji likovnih umjetnosti predavao je crtanje akta, i vodio je svoju slikarsku Majstorsku radionicu. Radionica je značila zajednički i vrlo komforan ateljerski prostor za uglavnom završene slikare, gdje se usto vodio i aktivan društveni život. Bila je i značajan umjetnički punkt bivše države, a možda i šire, jer je bilo i gostiju stranaca. Posebnost Hegedušićeve pedagogije i metode sastojala se u tome da se nije nimalo miješao u način rada svojih suradnika, niti je od njih zahtijevao određenu količinu slika. Svatko se mogao razvijati tempom kojim je želio, izlagati gdje je htio i koliko je htio. Majstorska radionica pobuđivala je interes kulturne sredine i medija i time bila velika podrška mladim umjetnicima. Meni je prije svega značila prostor za rad koji kod kuće nisam imala, zatim jednu vrstu društvenosti koja se s odrastanjem izgubi, kolegijalnost, prijateljstvo, ugodan ambijent. Postojala je biblioteka, časopisi o umjetnosti domaći i strani, tribine sa istaknutim ljudima iz kulture i umjetnosti, fotografski laboratorij. Ja sam tamo pronašla sve od toga. Jedino je bio šok Hegedušićeva smrt 1975. godine. Nakon toga došao je kao voditelj slikar Ljubo Ivančić, koji mi je prije toga predavao na Akademiji, ali to je već bila nova era Majstorske. Osjećala sam da sam u tom azilu provela dovoljno vremena i u to vrijeme dobila sam stipendiju za Pariz. Tako sam napustila Majstorsku radionicu i nisam se u nju htjela više vratiti, iako je to profesor Ivančić možda očekivao.
- Imali ste i druge uzore velike umjetnike iz ranijih razdoblja i epoha.
- Moji su interesi od djetinjstva, kada se prvi puta javila želja za takvim zvanjem, obuhvaćali puno slikarskih stilova. Imala sam sreću posjedovati u kući nekoliko vrsta enciklopedija, koje su sve imale dodatke tabli u boji s reprodukcijama Rembrandta, Veronesea, Renoira, Brueghela, fra Angelica, Velasqueza, a kasnije Matissea, Picassoa, Daumiera, Van Gogha i drugih. Još se sjećam nekih čitanki iz osmogodišnje škole sa reprodukcijom Daumiera i časopisa „Radost” s Picassovom djevojčicom s golubicom. Otkriće apstrakcije dogodilo se kasnije. Moje oduševljenje izazvao je enformel, materično apstraktno slikarstvo 20. stoljeća i s takvim sam namjerama došla na studij. Mislim da se dobro mijenjati, ne prečesto, ali u formativnom razdoblju to je dobro i poželjno.
- Kritika Vas često naziva jednom od najdosljednijih predstavnica hiperrealizma u Hrvatskoj. Kako Vi gledate na pojam „hiperrealizam“ i kako ste u njemu razvijali vlastiti umjetnički „potpis“?
- Usuđujem se reći da moderno slikarstvo, kao uostalom i druga umjetnost, nije sajmišna roba koja se sezonski odijeva i svlači s dolaskom drugog godišnjeg doba. Vjerujem da je stil čovjek, da je autentičnost ono što je samom umjetniku nužno. Umjetnost je previše složena aktivnost i dio je osobnosti umjetnika da bi se svela na trenutnu funkcionalnost i vrstu konjukturne zabave. Možda sam u tim ocjenama stroga. Kao što u rukopisu raspolažemo abecedom, ali se ipak možemo izraziti na vlastiti način, tako postoji slikarska abeceda i jezik koji omogućuje naš izraz. Nadam se da je tako.
Za donekle površno gledanje mojih slika one su hiperrealistične, ili superrealistične, jer je to najbliža odrednica i paralela u modernom slikarstvu. Susrela sam se s tim nazivima još za vrijeme studija, u nekim knjigama gdje se taj novi slikarski pravac pojavio, i dobio čak svoju monografiju koju je napisao Kulterman. Slikarstvo, ali i kiparstvo, okupljeni pod tim nazivom, djelovali su senzacionalno. Mene je uzbuđivao zaokret od etablirane apstrakcije prema vrlo životnoj figuraciji, koja je dugo bila zanemarena. Sadržaji iz svakodnevnog života neposredno su se obraćali i ljudima i meni. Prethodnica hiperrealizma bio je također američki pop art, nastao možda na osnovama konzumerizma, reklame i pop kulture. Utjecaj ovih slikarskih pravaca pomalo je prodirao i kod nas. Ja sam povezala tu aktualnost sa svojim mladenačkim sklonostima realističnom slikarstvu. Razmišljajući o realizmu shvatila sam da u povijesti (umjetnosti) postoje nebrojene varijante realizama, a da je hiperrealizam samo jedna od njih, najnovija, i jer se služi fotografijom kao pomoćnim sredstvom. Na taj način slikar neće apstrahirati mnoštvo detalja ili rasvjetu, ili boje, kako bi se to neizbježno dogodilo kada bi se oslanjao samo na memoriranje. Naziv je samo okvir.
Slikarstvo kao isječak života
- Koji su Vam najčešći motivi u slikarskom radu – grad, čovjek, krajolik, objekt – i što Vas najviše privlači u njima?
- Slikarstvo doživljavam kao isječak života, ali to je komprimirana stvarnost, jer dobiva simbolički dodatak. Slika postaje poruka, a ona nikada nije dovoljna ako je samo doslovna. Moje zanimanje za život oko mene najprije se suočilo sa gradskom svakodnevicom što je vidljivo iz najstarijih slika. Ponekad je slika nekog čovjeka projekcija nas samih. Ili se podsvijest poigra tako da prikrije stvarni sadržaj motiva nečim drugim? Nisam htjela u svom slikarstvu nikada biti samo didaktična, ilustrirati jednu tezu. Moje slike imaju, nadam se, višeslojnost, odnosno višeznačnost. Ako je tako, one pokušavaju ponuditi životnu enigmu publici.
Sadržaji nisu sami po sebi dovoljni da se oblikuju u sliku ako ne posjeduju vizualnu snagu, bila to ljepota ili neka dramatičnost oblika. Sadržaji se sami izbore za motive slika ovisno o ambijentu u kojem živim i mojim preokupacijama. Gotovo svi moji motivi su autobiografski, ali su se s vremenom prilično mijenjali.
- Veliki formati, precizna izvedba, često je prizor „iz ulice“. Kako birate prikaz – tražite li neku emocionalnu dimenziju ili je riječ o čistom uprizorenju?
- Ja tražim u motivu izražajnost. Drugim riječima volim neke oblike i njihov kolorit, njihove međusobne odnose. To je način gotovo apstraktnog razmišljanja kada se bira kompozicija. Onaj prepoznatljivi dio sadržaja ima često moralno značenje za mene jer su to teme zajedničke mnogim ljudima i mogu im prenijeti svoju poruku.
Život u dvorcu u Jakovlju
- Dugi niz godina radili ste u atelijeru u dvorcu u Jakovlju (Hrvatsko Zagorje) – od 1978. do 2020. Kako je prostor dvorca i njegovo okruženje utjecalo na Vaš rad – atmosferu, motiviku, fokus - Prostor za rad u jednom dvorcu nije ono što se isprva pomisli – ekskluzivnost, elegancija, otmjenost. Bio je to najrustikalniji atelje koji se može zamisliti. Nastanjivale su ga generacije miševa uzduž i poprijeko, i golubova na tavanu, derutnost je bila jako vidljiva kao i vapijuća potreba za obnovom. Korisnici prostora bili su svi članovi umjetničkih društava, ali na nama je bilo i održavanje, čišćenje unutrašnjeg prostora i vanjskog, čak košnja trave i pranje stepenica, ili najdrastičnije, popravljanje krovišta koje je prokišnjavalo. Dvorac je parkom odvojen od sela što je omogućavalo rad u miru i tišini. Tu i tamo bi naišli turisti, ili mladi biciklisti privučeni znatiželjom, jednako kao i lokalna djeca.
Kroz prozor se moglo vidjeti zelenilo travnjaka i krošanja, čuti pjevice i bumbare, a cijela lepeza životinjskog svijeta mogla se vidjeti uključujući ćukove, jastreba, rodu, fazane, ježeve, vjeverice, divljeg zeca.
Bilo je to savršenstvo u toplijem dijelu godine kada se moglo ubrati divljih jagoda, pa i saditi vlastiti vrt iza zgrade. Zima je bila teška jer je izoliranu zgradu visokih stropova bilo teško zagrijati, a redovito se smrzavala voda i zbog toga pucale vodovodne cijevi. Ipak, blagotvorni utjecaj ateljea na moje slikanje pojavio se i u motivima „uhvaćenim” baš ondje. Tu sam promjenu dočekala ne opirući joj se, kao prirodnu i logičnu. S miševima je bilo teško izaći na kraj zbog straha da slike ne počnu smatrati hranom, kao što su mjestimice već načinjali crteže na papirima. Nisam bila sama, jer sam zbog ovog ateljea stekla supruga, kipara Ratka Petrića, koji je u dvorcu bio prvi doseljeni korisnik ateljea.
- Koje tehnike su Vam najdraže (ulje na platnu, akvarel, pastel, crtež) i zašto? Kako se one međusobno nadopunjuju u Vašem radu?
- Crtež je primarni medij. To se nametne od same ideje koju ne možete izvoditi odmah sredstvima za finaliziranje. Najprije ide crtež, može biti olovka ili pastel, kreda, tuš, ili tekuća boja s kistom ili nekim drugim alatom, čime se u grubo definira kompozicija i oblici. Prema zamišljanju odabire se tehnika koja će najbolje pomoći izraziti zamišljeni prizor ili kompozicijske odnose. Najveće izvedbene mogućnosti za sliku u mom slučaju imaju uljene boje jer njima mogu finalizirati ideju slike do krajnjih mogućnosti. Raspon tonaliteta, pokrivnost i mogućnost kolorističke saturacije i nijansiranja. Slikar sam odlučuje što mu najviše koristi. Tehnika sama po sebi je, moglo bi se reći beznačajna, ako se iz nje ne želi izdvojiti ono što slikaru treba za postizavanje željenog efekta. Svaka od tehnika odgovara stupnju zamišljanja nekog djela. Okušala sam se u svima.
O ukusu publike
- Ova izložba u Galeriji Kovačić Macolić u Varaždinu nosi naziv „Zaustavljeni trenutci“ i označava četrdeset godina od Vaše posljednje samostalne izložbe u Varaždinu. Kakav je Vaš dojam o publici u Varaždinu – mislite li da se likovni ukusi i pristupi umjetnosti promijenili u 40 godina?
- Zanimljivo je bilo vidjeti puno publike i lijepi interes za izložbu. Ugodno sam iznenađena, i to nije samo kurtoazna izjava. Ne znam kako se ukus likovne publike razvijao s vremenom, iako je razumljivo da ne može biti isti kroz tako dug period. Postavlja se i pitanje kako na edukaciju publike djeluju muzej i varaždinske galerije, mediji, školstvo. U međuvremenu od moje zadnje izložbe u palači Sermage 1985. godine dosta je novih multimedijskih i likovnih pojava steklo legitimitet suvremenog izražavanja. Obzor likovne umjetnosti danas je širi nego prije.
- Naziv „Zaustavljeni trenutci“ sugerira privremeno ili trenutak snimljen. Kako taj naziv rezonira s Vašim radom i s Vašim viđenjem slike-kadra? Postoji li neko posebno djelo u ovoj izložbi koje smatrate „ključnim“ ili osobito dragim – i zašto?
- Ovaj smo naziv zajedno odabrale kustosica Klara Macolić Kuparić i ja. Na neki način dotiče bitno u slikama, a to je vrijeme koje ostaje u njima „zarobljeno”. Slike nisu samo taj vidljivi trenutak nego i pokušaj njegovog transcendiranja u novu stvarnost koja traje. Teško je suočiti se s toliko slika iz različitih razdoblja života. Neke od njih za mene ostaju više zatvorene u svom vremenu, i komuniciram bolje s novijim slikama. Vezanost uz njih je življa i jača.
- Koji su Vam planovi i ideje za rad u narednim godinama – imate li motiv koji Vas posebno zove, neku seriju ili tehniku koju biste željeli istražiti? Kako vidite svoju ulogu danas – kao umjetnice s dugim iskustvom, kao mentora mlađim umjetnicima, kao istraživačice slike – i kakav bi bio Vaš savjet umjetniku koji upravo starta? S obzirom na to da ste i pisali prozno-esejističke knjige, kako pisanje i slikanje međusobno komuniciraju kod Vas? Je li pisanje ponekad poticaj slici ili obrnuto?
- Planova imam uvijek, bar onih koji se mogu u neposrednoj budućnosti ostvariti. To se jednako tiče slikarstva kao i pisanja koje sam odlučila učiniti ravnopravnim objavljivanjem pripovijetki i pjesama. Mislim da je zbog mojih godina došlo vrijeme za to. Osim toga nekoliko započetih slika čeka realizaciju. Ako postoji neka društvena uloga likovne umjetnosti, ona bi, što se mene osobno tiče, bila jednaka onoj u mojoj mladosti. Naime ciljevi su isti – komunikacija, svijet koji nas okružuje i u kojem živimo, i koji nas nadahnjuje. Jedan od ciljeva morala bi biti izvrsnost. U današnjoj umjetnosti kao da nedostaje vjere u umjetnost, u moć njezine poruke, ili medija. Možda se pažnja usmjeruje na neke materijalne stvari, a amaterizmu pribjegava kao terapeutskim sredstvima? Mislim da se to još može dovesti u nekakvu ravnotežu. Slikanje i pisanje, ako se teži umjetničkom izrazu, nisu različiti koliko bi se mislilo. Ja ih pomirujem u sebi jer se bavim i jednim i drugim, i jer smatram da je umjetnost jedna, samo se mediji razlikuju. Osjećajno i intelektualno se ne razlikuju uopće, a medij ima svoje zakonitosti i zamke koje treba dobro upoznati.
Biografska napomena
Jadranka Fatur rođena je 1949. u Zagrebu. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miljenka Stančića. Tijekom karijere razvila je prepoznatljiv hiperrealistički stil, u kojem preciznost susreće poetičnost i emotivnu dubinu. Radila je u majstorskim radionicama Krste Hegedušića i Ljube Ivančića, a dugi niz godina stvarala je u atelijeru u dvorcu u Jakovlju. Njezini radovi obuhvaćaju motive svakodnevnog života, urbane vedute, pejzaže i intimne trenutke, često prikazane kroz „zaustavljene trenutke“ svakodnevice. Fatur je dobitnica brojnih nagrada i priznanja, a njezina izložba u Varaždinu predstavlja povratak u grad umjetnosti i kulture nakon četrdeset godina.
