Jedan od najznačajnijih hrvatskih kipara zasigurno je akademik Kuzma Kovačić, čija su djela u nacionalnim galerijama i muzejima te u Vatikanu. Autor je iznimno velikog broja spomenika i sakralnih kiparskih djela postavljenih diljem Hrvatske, koja će ostaviti značajan trag u hrvatskoj, pa i europskoj likovnoj i umjetničkoj baštini. Pamtit ćemo ga i kao umjetnika koji je oblikovao kovani novac Republike Hrvatske – kune i lipe. S velikim uspjehom bavio se i bavi svim kiparskim vrstama i disciplinama, koristeći se brojnim kiparskim materijalima. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, a o njegovu bogatom opusu objavljena je i monografija, predstavljena i u Rimu.
Kovačić (rođen u Hvaru 1952.) ugodan je sugovornik (razgovarali smo tijekom rujna i početkom listopada), koji itekako ima što reći i poručiti.
Što se trenutno događa u vašoj majstorskoj radionici?
– Nakon nedavno dovršenih nekoliko većih kiparskih zadaća – Spomenika Gojku Šušku, koji čeka postavljanje u Zagrebu, Oltara župne crkve u Jelsi i Spomenika hrvatskim žrtvama partizanskog zločina na Jazovki – preostaje mi napraviti još nekoliko važnih kipova. Međutim, zdravstveni problemi (komunisti su mi kroz život „potrošili” kralježnicu, ali je nisu slomili) promijenit će ritam, opseg i fokus moga kiparskog djelovanja. Čini se da je došao čas srediti kiparsku ostavštinu i sabrati je u obnovljenom i proširenom izdanju moje kiparske monografije iz pera Milana Bešlića.
A što se događa s Oltarom domovine, vašim velikim, kapitalnim djelom?
– Zbivanja s Oltarom hrvatske domovine na Medvedgradu ponad Zagreba, nakon preminuća našeg predsjednika Franje Tuđmana, jednostavno ne mogu shvatiti. Ne mogu zamisliti da je moguće takvo poniženje hrvatske države. Krive su sve državne vlasti od tada, počevši od Mesića (glavnog „kuhara”) i pok. Ivice Račana, pa sve do danas.
Oltar hrvatske domovine simbol je hrvatske slobode i obnovljene državne nezavisnosti – jedini spomenik državnog značaja podignut u vrijeme slavnog Domovinskog rata, spomenik svima koji su se kroz povijest žrtvovali za Hrvatsku.
Ukidanje njegove funkcije obavili su oni političari koji su zapravo bili protiv hrvatske nezavisnosti – onoliko koliko im je trebala da spase svoje pozicije, osiguraju si bogatstvo ili golu kožu pred srpskim agresorom – ali i oni koji za Hrvatsku nisu imali dovoljno ljubavi.
Vjerujem, ipak, da će doći čas kada će Hrvatsku voditi oni kojima je Hrvatska sve, a ne tek dio „usklađenog djelovanja”. Treba živjeti za Hrvatsku, a ne za stranke. Tada će i Oltar hrvatske domovine, vjerujem, ponovno biti glavno mjesto davanja počasti Hrvatskoj i njezinim junacima te će se obnoviti u punom sjaju.
Milan Bandić dao je sagraditi „svoje” braniteljsko spomen-obilježje, u čijem je sklopu i vaš spomenik predsjedniku Tuđmanu. Koliko ste zadovoljni tim projektom?
– Pokojni Milan Bandić kao gradonačelnik Zagreba dao je 2007. obnoviti Oltar hrvatske domovine i napraviti nove staklene elemente. Iako je prema ugovoru Grad Zagreb dužan održavati taj spomenik, ipak sam mu zahvalan, budući da mnogi drugi koji su to bili dužni činiti – nisu.
Bandiću se mora zahvaliti i za podizanje spomenika Tuđmanu u Zagrebu. U času kad se tzv. detuđmanizacija još nije povukla, on je pokrenuo taj projekt. Prihvatio je i promjenu lokacije – današnja je bolja. Najvažnije je što se nije propustila prilika da se u glavnom gradu podigne spomenik osnivaču i branitelju suvremene hrvatske države.
To što je taj spomenik vezao uz tzv. Novi oltar domovine nisam odobravao, jer sam znao da to znači gašenje funkcije Oltara hrvatske domovine na Medvedgradu. No nisam protivljenjem želio dovesti u pitanje spomenik predsjedniku Tuđmanu. Bolje je braniti sagrađeni nego nesagrađeni spomenik! Spomenik predsjedniku Tuđmanu u Zagrebu trebalo bi sada obogatiti prikladnijim i višim postoljem, urediti pristup i rasvjetu te očekivati dostojniji odnos vlasti prema njemu – kao i prema Oltaru domovine.
Prvi spomenik Tuđmanu je u Škabrnji?
– Da. Ima ih četiri u javnom prostoru: u Škabrnji (2001.), Slavonskom Brodu (2006.), Velikom Trgovišću (2012.) i Zagrebu (2018.).
S kojim ste najzadovoljniji?
– Teško je reći. Onaj u Škabrnji prvi je, a zagrebački je najvažniji – to je zadnji čavao u lijesu Jugoslavije.
Smeta li vas kada vas nazivaju „državnim kiparom”?
– Smeta me kada se to izgovara s prizvukom neistine, jer se tada izjednačavam s onima koji su uživali povlastice. No, ako se tim nazivom misli na ljubav prema narodu i državi – tad cvatem.
Žalite li za kunom?
– Da, veoma žalim. To je prebolno pitanje za mene. Ne mogu razumjeti tako nerazumnu odluku. Gubitkom financijske suverenosti poljuljan je i državni suverenitet.
Novac nije samo pitanje gospodarstva, nego i kulturno, dakle duhovno pitanje. Hrvatski kovani novac bio je među najljepšima na svijetu – po ocjeni struke. Kad je „zaklana” kuna, činilo mi se da ću s njom otići i ja. Ali vjerujem da će se kuna vratiti u pravi čas!
Velika je čast biti član HAZU-a?
– Da, velika. To je priznanje mojem kiparskom djelu kojim sam nastojao pridonijeti dobru hrvatskog naroda. HAZU je u presudnim trenutcima za Hrvatsku znala jasno progovoriti i sačuvati našu kulturnu baštinu. No, upitnom mi ostaje odluka o odricanju od financijske samostalnosti Akademije.
Hrvatski suvremeni kipari gotovo nisu poznati u svijetu?
– Nažalost, tako je. Razlog nije u manjoj vrijednosti djela, nego u izostanku sustavnog predstavljanja, što bi trebala biti dužnost Ministarstva kulture i diplomacije. U doba Meštrovića, Frangeša i Kršinića svijet je poznavao naše kiparstvo, iako tada nismo imali državu. Danas, kada je imamo – kao da se skrivamo.
A što kažete o današnjoj kulturnoj i političkoj klimi?
– Čini se da se pojavljuje zraka svjetlosti, ali i mrak na obzoru. Naša šutnja tomu pridonosi. Trebamo glasno govoriti o presudnim pitanjima naše prošlosti i budućnosti. Kultura je duša naroda – bez duhovnog temelja ona se okreće protiv čovjeka.
Treba promijeniti odnos prema vjeri, jeziku, povijesti, odgoju i životu. Pozdrav „Za dom spremni”, na koji vjerojatno mislite, kulturno je pitanje jer podrazumijeva spremnost na obranu doma i domovine. Samo nespremni za junaštvo obrane protive se tim plemenitim riječima.
