Grad srebra u pustinji Tombstone smješten u američkoj saveznoj državi Arizoni, u okrugu Cochise, nedaleko od meksičke granice osnovao je tragač za rudama (kolokvijalno kamenjem) Ed Schieffelin 1879. godine nakon što je pronašao bogata nalazišta srebra. Prijatelji su ga tada upozoravali da će jedini kamen koji će ondje naći biti nadgrobna ploča (engl. tombstone), zbog čestih sukoba s Apache Indijancima. Schieffelin je svejedno grad nazvao Tombstone, a zle slutnje se nisu ostvarile, jer je otkriveno srebro u ogromnim količinama.
Tijekom 1880-ih, lokalni rudnici proizvodili su ga u vrijednosti između 40 i 85 milijuna dolara, čime je Tombstone postao najveći proizvođač u Arizoni. Od početnih 100 stanovnika u 40 baraka, grad je u manje od sedam godina narastao na 14.000 duša. Prema popisu iz 2020. danas ih ondje živi tek 1.308. U svom zlatnom dobu, Tombstone je imao stotinjak saloona, nekoliko kazališta, 14 kockarnica, plesnjake i bordele. Novine The Nugget pokrenute su 1879., a zatim i The Tombstone Epitaph, najdugovječnije novine u Arizoni koje i danas izlaze u kontinuitetu.
Bird Cage Theatre – ‘’najdivljiji“ na Divljem zapadu
Grad nije bio samo utočište rudara i kauboja. Postojali su i luksuzni restorani, četiri crkve i Schieffelin Hall – dvorana za operu i kulturna događanja. No rudari i kauboji najradije su se okupljali u Bird Cage Theatreu, koji je tadašnji New York Times opisao kao ‘’najdivljiji“u gradu. Radio je bez prestanka, 24 sata na dan, svih 365 dana u godini, sve dok 1889. nije bio zatvoren.
Sačuvan je gotovo u izvornom obliku i danas je pretvoren u muzej. Povijesni zapisi govore o šesnaest ubojstava u njegovim prostorijama, a posjetitelji i danas mogu vidjeti rupe od metaka. U podrumu se održavala i najduža partija pokera u povijesti koja je uz stalnu izmjenu igrača trajala osam godina, pet mjeseci i tri dana, isto koliko i samo kazalište. Od zamišljene glazbene dvorane i kazališta,
Bird Cage Theatre pretvorio se u saloon, kockarnicu, plesnjak, kupleraj i pozornicu – sve u jednom.
Grad sukoba i požara
Društveni život bio je oštro podijeljen. Fine gospođe šetale su sjevernom stranom Allen Streeta, dok su prostitutke radile u saloonima na jugoistoku, što dalje od obiteljskih kuća. U rudnicima su bili zaposleni uglavnom doseljenici iz Europe, Kinezi su se bavili pranjem rublja, a kauboji izvan grada često su krali stoku s meksičkih hacijendi.
Tombstone je pretrpio dva velika požara (1881. i 1882.), a zatim i katastrofalnu poplavu. U rudnicima se probila podzemna voda na dubini od 200 metara, što je potopilo okna i zaustavilo proizvodnju. Istodobno, vrijednost srebra pala je na tržištu, pa je većina stanovnika napustila grad.
Unatoč svemu, Tombstone je opstao. Tijekom 20. stoljeća lokalni novinari počeli su ga nazivati ‘’Gradom koji odbija umrijeti“ (The Town Too Tough to Die), što je s s vremenom postao njegov službeni moto.
Legendarni obračun kod OK korala
Sudbonosni 26. listopada 1881. ušao je u povijest Divljeg zapada. U uličici pokraj fotografskog studija Fly’s, odigrao se obračun u blizini ograđenog prostora za konje, Old Kindersley korala (skraćeno OK koral) u vlasništvu Johna Montgomeryja.
Tombstone je tada bio poprište političkih i gospodarskih sukoba vezanih za kontrolu nad kockarnicama, trgovinu alkoholom, stočarskim poslovima i izborima za šerifa. Povećavao se broj pljački kočija koje su prevozile srebrne poluge, a vozači su često ubijani. Virgil Earp, zamjenik šerifa, s braćom Morganom i Wyattom Earpom te zubarom i revolverašem Docom Hollidayem,progonio je kauboje koji su vladali okolnim područjem.Sukob je izbio s kaubojima, braćom McLaury i Clanton. Pucnjava je trajala tridesetak sekundi, trojica kauboja su bila ubijena, Morgan i Virgil Earp ranjeni.
Iako su Earpovi bili na strani zakona, novine su događaj pretvorile u senzaciju. Posljedice su bile dalekosežne: europski investitori su se povukli, a planirana željeznica nije prošla kroz Tombstone, što je grad dodatno izoliralo.
Zanimljivo je da je u velikom požaru, koji je izbio nedugo nakon obračuna, izgorio gotovo cijeli grad ali ne i tabla na kojoj piše ‘’OK Corral’’ koja se očuvala do danas.
Hrvati u Tombstoneu u vrijeme obračuna
Krajem 19. stoljeća Arizona je postala privlačna i Hrvatima. Nalazimo ih u rudarskim središtima poput Bisbeeja, gdje su desetci Hrvata upisani u popise na lokalnom groblju, te u Globeu, tristotinjak kilometara sjevernije. Nekolicina ih se zatekla i u Tombstoneu u vrijeme obračuna kod OK korala. Među najranije upisanima u biračke spiskove tako zvanog Great Registera okruga Cochise bili su: rudar Stephen Crstovich (Stjepo Krstović) iz Tivta, evidentiran 2. kolovoza 1880. godine i Milnaranin Cristopher Bonacich (Krsto Bonačić), tridesetčetverogodišnji rudar evidentiran 1881. godine, obojica s prebivalištem u Tombstoneu.
Spominju se i John Bogovich (Ivan Bogović), naturaliziran 1872. u San Franciscu, koji je registriran kao kuhar u Tombstoneu 1884. godine, te Spiro Covacevich (Špiro Kovačević), dvadesetšestogodišnji rudar iz Staroga Grada, naturaliziran 1882. u Sierra Nevadi, također registriran u Tombstoneu 1884. godine. Za ovu dvojicu nije jasno jesu li već bili ondje u vrijeme pucnjave, no moguće je, jer se izbori, prema kojima su popisi sastavljeni, nisu često održavali. Svima je u dokumentima navedena austrijska narodnost, budući da je i tadašnja Boka kotorska bila dio Dalmacije, a obje su bile u sastavu Austro-Ugarske.
Obitelj Berčić – najtrajniji trag
Najviše podataka ostalo je o obitelji Berčić, o čemu je Alison Bunting 6. lipnja 2025. objavila članak u Patagonia Regional Timesu pod naslovom Glimpses Into Our Past: The Bercich Family (Pogledi u našu prošlost: obitelj Berčić). Njihova priča započinje prije znamenitog obračuna, dolaskom rudara Nikole Ante Berčića (Nicholas Anthony Bercich, 1838.–1899.) i supruge mu Katarine (Kate, djevojački Bonačić, 1854.–1939.) u Tombstone 1880. godine. Nikola je bio naturaliziran u Nevadi 1874., a s njima je stigao i Ivan (John) Berčić, naturaliziran također u Nevadi, ali 1876. godine.
Obitelj je 1884. kupila Bercich Ranch u dolini San Rafael, gdje su se bavili stočarstvom, voćarstvom i poljoprivredom, opskrbljujući rudarske logore i vojnu postaju Fort Huachuca. Susjedni farmer Colin Cameron pokušao im je nasilno oduzeti zemlju, pa je čak i lažno optužio Nikolu za krađu prozora. Sud u Tucsonu ga je oslobodio i oštro osudio Camerona, što je zabilježio Arizona Daily Star 17. ožujka 1898.Nikola je preminuo 1889., a Kate je nastavila voditi ranč i podizati šestero djece: Marthu (1879.–1973.), Mary (1883.–1893.), Tininu (1888.–1966.), Katherine (1894.–1982.), Nicholasa Jr. (1897.–1939.) i Georgea (1899.–1982.). Kćeri Martha i Mary udale su se za lokalne rančere, a njihovi su posjedi s s vremenom postali dio Bercich Rancha. Sinovi Nicholas i George preuzeli su vođenje imanja.
Nicholas se oženio učiteljicom Maude McCorkindale, a osim na ranču radio je i u tvrtki Greene Cattle Company te kasnije u graničnoj službi, gdje je postao upravitelj postaje u Nogalesu. George se oženio Maudeinom sestrom Bessie McCorkindale, imao dvoje djece i vodio i Bercich Ranch i susjedni Lone Mountain Ranch. Čak je početkom 1940-ih obnašao dužnost upravitelja okruga Santa Cruz. Georgeov sin Bud Bercich (1937.) školovao se u mjestima Parker Canyon, Lochiel i Patagonia, a zatim je studirao na Sveučilištu Arizona, gdje je zbog vještina u bacanju lasa ponio titulu All Around Cowboy. Natjecao se u Profesionalnom rodeo savezu kauboja, radio u cestogradnji, a 1976. vratio se na ranč pomoći roditeljima. Danas, mada u poodmaklim godinama, ga vodi zajedno sa suprugom Carrol Bercich.
Hrvati u legendi Divljeg zapada
Premda je obračun kod OK korala ušao u svjetsku povijest i mitologiju Divljeg zapada, u njegovoj su sjeni ostali i naši ljudi. Neki su od njih ostavili dubok trag, poput obitelji Berčić čiji ranč traje već 141 godinu. Drugi su zabilježeni samo u ponekom dokumentu – u biračkim popisima ili tragovima naturalizacije. Kuriozitet je, međutim, da su se baš u trenutku kada je Tombstone ušao u
legendu, ondje nalazili i Hrvati. Time se i naša povijest, makar i u tragovima, upisala u kroniku najpoznatijeg obračuna Divljeg zapada.
Patagonia u Arizoni
Ranije spomenuti list Patagonia Regional Times u prvi me mah zbunio svojim nazivom, jer sam, prema vlastitim spoznajama, pojam Patagonije povezivala isključivo s područjem u južnoj Americi koje obuhvaća dijelove Čilea i Argentine. Međutim, u saveznoj državi Arizoni doista postoji gradić imena Patagonia, u kojem je, prema popisu stanovništva iz 2024. godine, zabilježeno svega 796 stanovnika, većinom latinoameričkog, zatim europskog podrijetla, dok Afroamerikanaca ima tek 0,2 posto. Drugim riječima, nije se moglo vidjeti niti jednoga, što je čudno kada se nalaziš u Americi.
Postoji više teorija o tome kako je mjesto dobilo svoje neobično ime, no sve su više nalik legendama nego povijesno utemeljenim činjenicama. Meni je najbliža ona prema kojoj su u obližnje rudnike nekada davno pristigli radnici iz južnoameričke Patagonije, koji su, čeznući za svojim dalekim zavičajem, novo naselje nazvali upravo po njemu, u spomen na kraj iz kojeg su potekli. Mjesto ima školu, malo kazalište, na čijem je plakatu najavljen Bachov koncert, te muzej u kojem su, među ostalim, zastupljeni i Berčići. Muzej je smješten u staroj školskoj zgradi, ispred koje stoji ploča s natpisom da je u saveznoj državi Arizoni 1912. godine donesen zakon kojim je ženama priznato pravo glasa. Prvi izbori održani su 1915. godine upravo u prostorijama te škole, kada su po prvi put na izborima glasale dvije žene. Bile su to Mary Kane i Amalia Valenzuela. Društveni se život ovoga mjesta odvija u stražnjem dvorištu malenog bara, omiljenog okupljališta svih naraštaja, gdje i psi imaju svoje stalno mjesto. Vikendom se ondje može uživati u živoj glazbi, pa sam tako imala priliku poslušati nastup skupine Dust iz Tucsona, koja vješto spaja honky-tonk soul s modernim prizvukom.
Nadahnuti glazbenim legendama i suvremenim zvijezdama, izvode vedre, ritmične pjesme pune energije, zvuka prerije i bezvremenskog pustinjskog duha. Zanimljiva je podudarnost da se pjevač zove Chris Kabisch (Kabić). Iako sam nije siguran odakle potječe, rekla bih da bi njegovi korijeni mogli biti iz Knina. Bend izvodi solidan western country, a druženje je trajalo od 18 do 20 sati dok djecu i pse nije trebalo odvesti kući. Nakon toga je ostalo samo nekoliko starijih mještana nastaviti razgovor uz pivo.
Moji su domaćini bili vremešni bračni par Mary Jane Pottebaum i Tom Bartholomeaux, vlasnici pansiona Spirit Tree Inn B&B, smještenog na slikovitoj farmi prepunoj detalja. Svako jutro pripremaju domaći doručak, nakon što nahrane stoku, među kojom je i konj star čak 31 godinu. S osobitim ponosom pokazuju staju sagrađenu 1830. godine, dakle prije početka Američkog građanskog rata. Noću sam, nakon dugo vremena, ponovno vidjela zvjezdano nebo.
Upozorenja iz Los Angelesa o navodnim hordama izbjeglica iz Meksika i nesigurnosti pograničnog područja pokazala su se neutemeljenima. Takvih prizora nije bilo nigdje, iako je granica doista u neposrednoj blizini. Kad sam u Patagoniji spomenula da iz Tucsona letim za Los Angeles, svi su samo odmahnuli rukom: „Previše ljudi.“ I doista, iako volim Kaliforniju, mala me Patagonia osvojila svojom jednostavnošću, zajedništvom i sporijim ritmom života, mjesto gdje se dolazi promatrati ptice i nakratko osjetiti mir koji se u većim gradovima odavno izgubio.
Hrvati u sjeni obračuna kod OK korala
