Milan Bošnjak kroz prizmu intelektualnog kontinuiteta (Bit ću žrtvom svako doba – imenu ti i slobodi)
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicist
Ne prilazim dr. sc. Milanu Bošnjaku s distance biografskih podataka, nego iz uvjerenja da je njegov životni i profesionalni put već sam po sebi jasno oblikovan stav. Milan Bošnjak rođen je 1974. godine u Gospiću. Osnovnu školu pohađao je u Kosinju, srednju u Gospiću i Zagrebu. Taj rani životni put, od zavičajnog prostora do urbanoga obrazovnog centra, oblikovao je njegov kasniji profesionalni i kulturni horizont. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij filozofije i komparativne književnosti 1998. godine. Akademski put nastavio je na poslijediplomskom doktorskom studiju kroatistike, gdje je 25. siječnja 2019. obranio temu „Književne prakse hrvatskih pisaca u Njemačkoj 1990.–2013.“ Već se u tom izboru teme nazire jasna linija interesa – književnost nastala izvan domovine i pitanje identiteta u rasutom prostoru.
Njegov profesionalni angažman započeo je u Ministarstvu znanosti i obrazovanja. Najprije je radio kao učitelj i koordinator hrvatske nastave u Baden-Württembergu u Njemačkoj. To razdoblje, uz rad u obrazovanju, predstavljalo je neposredan i snažan susret sa zajednicom koja čuva jezik i kulturu izvan matične države. Nakon toga preuzeo je stručne i rukovodeće poslove u području hrvatske nastave u inozemstvu i međunarodne suradnje. Od 2014. godine do danas zaposlen je u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske kao savjetnik s posebnim statusom za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu. Ta pozicija podrazumijeva kontinuirani rad s manjinskim zajednicama, institucionalnu komunikaciju i koordinaciju u području obrazovanja i kulture.
Od 2007. godine član je bilateralnih stručnih tijela s državama njemačkoga govornog područja. U razdoblju od 2008. do 2013. bio je član, a od 2014. do danas zamjenik kopredsjedatelja međuvladinih mješovitih odbora za zaštitu nacionalnih manjina koje Republika Hrvatska ima s Crnom Gorom, Mađarskom, Republikom Sjevernom Makedonijom i Republikom Srbijom. U tim se tijelima razmatraju pitanja prava, obrazovanja i kulturnog položaja manjina. Njegovo djelovanje odvija se na spoju administracije, kulture i politike, ali s jasnim fokusom na jezik i obrazovanje. Član je Vijeća za učenje i poučavanje hrvatskoga kao drugoga, stranoga i nasljednog jezika, kao i brojnih međuresornih tijela, stručnih povjerenstava i prosudbenih skupina. Član je Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika te predsjednik Znanstvenog i kulturnog društva Kosinj. U tom spoju institucije i književnosti prepoznaje se njegov dvostruki angažman: administrativni i autorski.
Organizira i sudjeluje u kulturnim događanjima te održava predavanja u zemlji i inozemstvu: u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, Italiji, Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Australiji. Godinama savjetuje učitelje hrvatske nastave, osmišljava, organizira i provodi stručna usavršavanja u europskim i prekomorskim državama. Od 2018. godine predaje na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih i europskih poslova na temu hrvatske nacionalne manjine u dvanaest europskih država. Od akademske godine 2021./2022. izvodi kolegij „Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske“ na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, gdje je od lipnja 2023. naslovni docent.
Godine 2020. pokrenuo je inicijativu za osnivanje Hrvatskoga kulturnog instituta Marulić, institucije zamišljene kao sustavni okvir promicanja hrvatskoga jezika i kulture u svijetu. Ta inicijativa potvrđuje njegov interes za dugoročna institucionalna rješenja, a ne za kratkoročne projekte.
Njegov književni rad započeo je još u mladosti objavama u dječjim časopisima i časopisima „Dodiri“ i „Usponi“. Bio je najmlađi član uredništva časopisa za suvremenu poeziju „Dodiri“ (1989.–1991.) i najmlađa osoba koja je s autorskom predstavom nastupila na završnoj večeri Saveza kazališnih amatera Zagreba 1992. godine. Objavio je tri pjesničke zbirke: „Neuki letači“, „Zelenoplavo“ i „Tragom ljepote i sjaja“. Dobitnik je prve nagrade za poeziju „Dubravko Horvatić“ za poetski ciklus „Sve što dolazi primam sa zahvalnošću“.
U stručnom radu objavio je šest knjiga: „Hrvatska nastava u inozemstvu: priručnik za učiteljice i učitelje“ (s Antom Beženom), „Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske – aktivnosti i postignuća svibanj 2012. – svibanj 2015.“ (sa Žanom Ćorić i Ivankom Kunštić), „Hrvatska književnost nastala u Njemačkoj 1990. – 2013.“, „Hrvatski kulturni institut Marulić: nacrt projekta“, „Hrvatska nacionalna manjina – status i perspektiva“ i „Središnji državni arhiv za Hrvate izvan Republike Hrvatske: osam godina rasta i razvoja“ (sa Žanom Ćorić, Croatijanom Gregurić i Vedranom Iskrom), kao i edukacijsko-ekološki vodič „Kosinjska dolina“.
Posebno mjesto zauzimaju knjige „Suvremena hrvatska književnost nastala izvan Hrvatske“ i „Hrvatska nacionalna manjina – status i perspektiva“, objavljene 2024. godine u izdanju Matice hrvatske i Hrvatske matice iseljenika.
Doprinos Hrvatima Crne Gore
U odnosu prema Hrvatima Crne Gore njegovo djelovanje dobiva dodatnu konkretnost. Kao zamjenik kopredsjedatelja mješovitog odbora između Republike Hrvatske i Crne Gore, kao i savjetnik s posebnim statusom za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu, uključen je u institucionalni dijalog. Dolazi u Tivat i Kotor, sudjeluje u kulturnim susretima, održava predavanja i razgovara s predstavnicima zajednice. Njegova prisutnost nije simbolična, nego radna.
U Boki kotorskoj dr. sc. Milan Bošnjak rado je viđen gost, istraživač i suradnik koji dolazi kako bi sudjelovao. Podržava sve kulturne i kulturološke projekte Hrvata u Boki kotorskoj, bez obzira na to je li riječ o književnoj večeri, promociji knjige, izložbi, znanstvenom skupu ili manjinskoj manifestaciji. Često sudjeluje na promocijama i izložbama, piše osvrte, analizira, bilježi, istražuje. Neumorno istražuje i afirmira stvaralaštvo zajednice. Ne prilazi mu s visine funkcije, nego s ozbiljnošću autora koji razumije koliko je važno da se svaka knjiga, svaka izložba i svaka inicijativa upišu u kontinuitet kulturnoga trajanja. Podržava, ohrabruje, povezuje ljude i institucije. Njegova je skromnost bezvremenska, kao što je i njegova intelektualna oštroumnost svevremenska. Upravo u toj ravnoteži leži snaga njegove dosljednosti i jasnoće.
Hrvatima Crne Gore njegova podrška znači kontinuitet dijaloga. Ona znači stalnu vezu s matičnom državom, ali i s vlastitom tradicijom. Ona znači podsjećanje da je jezik temelj identiteta i da je obrazovanje pitanje opstanka kulture. U razgovorima, predavanjima i tekstovima ne koristi patos – koristi argument. Ne potiče emociju radi emocije; potiče svijest. Autorskim knjigama i javnim nastupima nastoji probuditi svijest kod „usnulih Hrvata“, ali kroz primjer, rad i činjenice.
Njegova trenutna pozicija zaposlenika u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske dodatno osnažuje tu vezu. On je istodobno predstavnik institucije i autor. To važno i dragocjeno mjesto nosi odgovornost i otvara prostor za konkretno djelovanje. Institucionalna funkcija i književni rad kod njega nisu suprotstavljeni – oni se međusobno nadopunjuju. Funkcija mu omogućuje razumjeti sustav, a autorstvo razumjeti čovjeka i zajednicu. U tom spoju preciznosti i književne sintagme prepoznaje se njegova posebnost. Kada govori o manjini, govori iz iskustva rada u međuvladinim odborima. Kada piše o književnosti nastaloj izvan Hrvatske, govori iz znanstvenoga i terenskog uvida. Kada dođe među Hrvate Boke, dolazi kao netko tko poznaje njihove izazove i potencijale. Hrvatska kroz svoje institucije pokazuje da cijeni stvaraoce i intelektualce koji djeluju izvan domovine. Međutim, ti stvaraoci nisu samo korisnici institucionalne podrške – oni su njezin sadržaj. Oni su intelektualni okvir zajednice. Bošnjakova riječ i njegov rad potvrđuju da kultura nije „prateći element politike“, nego njezina osnova. Bez jezika, bez knjige, bez obrazovanja nema ni dugoročne stabilnosti zajednice. Zato je njegova podrška Hrvatima Crne Gore odavno prepoznata. Ona je dio šireg koncepta u kojem se manjina promatra kao živa zajednica s pravom na jezik, školu, knjigu i javni prostor. On tu zajednicu ne romantizira – on je potiče da bude svjesna sebe. Na kraju ostaje jasna slika: djelovanje dr. sc. Milana Bošnjaka među Hrvatima izvan domovine, a posebno među Hrvatima Crne Gore, pokazuje dosljednost, odgovornost i trajnost.
U tom kontekstu stihovi Silvija Strahimira Kranjčevića: „Bit ću žrtvom svako doba / Imenu ti i slobodi!“ mogu se čitati kao misaoni okvir posvećenosti. Također, Preradovićeve riječi „Zovi samo, zovi…“ podsjećaju na vezu koja nadilazi vremenske okvire. Kod Bošnjaka ta veza dobiva oblik kroz knjigu, nastavu i institucionalni rad.
