Nakon povratka s Frankfurtskog sajma knjiga, najvećeg svjetskog književnog okupljanja, razgovarali smo s poznatim novinarom, urednikom i književnikom Draženom Stjepandićem. Iza njega je intenzivno razdoblje. Nedavno je u Zadru primio prestižnu književnu nagradu „Zoranić“ za roman godine „Biserna dagnja“, opsežno djelo na kojem je radio punih sedam godina, a odmah potom svoj je rad predstavio i međunarodnoj publici u Frankfurtu. U otvorenom razgovoru Stjepandić bez dlake na jeziku komentira trenutačno stanje na Frankfurtskom sajmu knjiga (Buchmesse), otkriva kako se mala književnost poput hrvatske snalazi u toj golemoj kulturnoj košnici te objašnjava tanku granicu između novinarstva, čiste fikcije i autofikcije u vlastitom stvaralaštvu.
S kakvim ste očekivanjima krenuli na Frankfurtski sajam knjiga, što vas je tamo dočekalo u prvim danima nakon otvaranja i kakav je osjećaj predstavljati svoj rad u takvom globalnom književnom epicentru? – pitamo Stjepandića.
– Na put u Frankfurt krenuo sam s iskustvom stečenim tijekom brojnih ranijih odlazaka na taj najveći sajam knjiga na svijetu. Realno, sajam je u opadanju. Nekada je za vrijeme sajma vozio sajamski autobus koji je imao nekoliko stanica unutar sajamskog prostora. Broj paviljona tijekom godina se smanjio, a što sam stariji i imam više problema s hodom, to mi više odgovara.
Ipak, uz Sajam automobila, Buchmesse je ostao glavna manifestacija ispod Messeturma, najviše zgrade u Frankfurtu, gradu koji zbog brojnih nebodera nazivaju Mainhattanom Europe. Kao i na Interliberu, vidio sam brojne učenike. Djeca su masovno pohrlila u paviljon s videoigrama i sličnim sadržajima. Taj paviljon nije bio samo krcat nego su se stvarali dugi redovi za ulazak. Paralelno s redovima za videoigre vidio sam i duge redove za hamburgere, sendviče i pomfrit, koji Nijemci zovu Pommes. Sendviči i hamburgeri nisu se mogli pronaći po cijeni nižoj od 12 eura, a pomfrit je stajao najmanje pet eura. Kiša koja je padala u petak djeci nije bila nikakav problem dok su čekala u dugim redovima.
U subotu je velika posjećenost zabilježena u paviljonu s njemačkim izdavačima. I za ulazak u prostor s knjigama na njemačkom jeziku čekalo se u dugim redovima, a posjetitelji su ondje mogli vidjeti i računalne i videoizložbene sadržaje. Hrvatski nacionalni štand već se godinama nalazi u paviljonu 3, na prvom katu. Od susjednih zemalja posljednjih je godina svoj štand zadržala još jedino Slovenija. Frankfurtski sajam knjiga ima neka svoja neumoljiva pravila. Jedno od njih odnosi se na raspored i grupiranje štandova prema jezicima, odnosno istim ili sličnim jezičnim skupinama. Tako se nekada uz štand bivše države nalazio i štand s emigrantskim izdanjima, a uz štand Turske bio je i štand Kurda. Unatoč diplomatskim pritiscima i brojnim incidentima, vodstvo sajma nikada nije popustilo.
Još prije desetak godina uz nacionalni štand Republike Hrvatske nalazili su se štandovi Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i drugih država. Ostali su samo hrvatski i slovenski. Hrvatski štand već nekoliko godina ima odličnu poziciju i lako je uočljiv. S obzirom na veličinu Lijepe Naše te utjecaj hrvatskog jezika i kulture u svijetu, bilo je dosta posjetitelja sajma koji su se na engleskom jeziku raspitivali o našim izdanjima. Nekada, dok je štandom upravljalo Ministarstvo kulture, postojali su izbornici i izbornice koji su odabirali istaknuta književna imena, a ona su o trošku države odlazila u Frankfurt i ondje predstavljala svoj rad. U domaćoj se javnosti to prikazivalo kao nastup uglednih hrvatskih književnika, gotovo kao da sudjeluju na svjetskom prvenstvu ili Olimpijskim igrama u književnosti, što nimalo ne odgovara stvarnom interesu posjetitelja sajma.
Hrvatski štand važna je sastavnica našeg predstavljanja tijekom sajamskih dana u Frankfurtu. Pridonosi ugledu i kulturnoj prezentaciji države u izdavačkom i stvaralačkom segmentu, ali objektivno teško može dosegnuti mnogo više od toga. Koliko je hrvatski jezik važan u svijetu, toliko je važan i hrvatski štand. Naravno, postojale su i postojat će iznimke.
Posljednjih nekoliko godina hrvatskim štandom upravlja Hrvatska gospodarska komora, koja organizira i prateća događanja. U organizaciji predstavljanja Hrvatske u svijetu znatno je uspješnija od Ministarstva kulture. Odgovorne osobe su Nikica Micevski i Antonjela Bonačić Novosel. Svi vodeći domaći nakladnici šalju svoja izdanja koja predstavljaju našu književnu produkciju na štandu. Nakladnici su jasno navedeni i istaknuti. Autori zainteresirani za predstavljanje u sklopu Frankfurtskog sajma knjiga sada to mogu lakše ostvariti. Obično nas rasporede u subotu, kada se okupimo i međusobno podržavamo svojom prisutnošću na štandu. Nareže se kulen, posluži sir, ponude čvarci, a kava se uvijek može dobiti. Dođu i predstavnici Konzulata Republike Hrvatske u Frankfurtu, kao i drugi posjetitelji. Hrvati i ostali građani Lijepe Naše nemaju se čega stidjeti.
Hrvatska se sa svojim štandom i običajima na Buchmesseu diskretno dobro nosi i, za razliku od brojnih drugih država, uspjela se održati. Buchmesse je veliko ime, ali zapravo je to više nakladnički epicentar i središte tiskarske industrije nego književnosti. Organizatori ističu da je riječ o sajmu knjiga koje se prodaju ili bi se mogle prodavati. Ako je riječ o beletristici, dobro, ali u ponudi je i mnoštvo drugih knjiga.
Štandovi uglednijih izdavača iz Njemačke, Francuske, Italije i Španjolske višestruko su veći od nacionalnog štanda Republike Hrvatske. Koliko sam uspio primijetiti, u susjedstvu hrvatskog štanda, uz brojne države sa španjolskog govornog područja, posebno se isticao štand Ukrajine, koji je pojedinačno bio najveći po površini. Posebno agilna bila je Grčka. S brojnih predstavljanja na njezinu štandu neprestano se čuo pljesak.
Kako iz perspektive autora izgleda ta golema kulturna košnica i koliko je teško piscu iz male jezične sredine poput Hrvatske privući pozornost inozemnih izdavača i publike?
– Kao što sam već napomenuo, godinama obilazim Frankfurtski sajam knjiga. Prije svega kao novinar, a četiri puta nastupio sam kao autor i predstavljač. Odavno me imaju u arhivi pa mi, na temelju podnesenog zahtjeva, akreditaciju izdaju istoga dana. Mislim da sam prilično dobro upoznat s pravilima igre. Poslovni sastanci preko književnih agenata dogovaraju se prije sajma. Za bilo kakav ozbiljniji pokušaj objavljivanja u inozemstvu morate imati odličan prijevod barem na engleski jezik. U poseban prostor u kojem djeluju agenti teško je ući. Moraju vas pozvati književni zastupnici ili trebate poznavati nekoga našeg tko ondje dugo radi kao konobar pa vas može dočekati na ulazu i uvesti u taj, za pisce željne međunarodne reputacije, najvažniji prostor najvećeg sajma knjiga.
Sve ostalo što se govori i piše često su vlastite mistifikacije nekih naših autora, ali i nakladnika. Nekada su najpoznatiji domaći pisci u Frankfurtu bili gosti svojih nakladnika. Od toga se odavno odustalo. Ako danas dođu, onda je to u dogovoru s njihovim stranim nakladnicima i u njihovoj organizaciji. Kada budem imao prijevod na engleski ili njemački, znat ću što trebam napraviti na Frankfurtskom sajmu knjiga.
Nedavno ste u Zadru primili prestižnu književnu nagradu „Zoranić“ za roman godine. Koliko vam ta potvrda struke u domovini daje vjetar u leđa upravo sada, nakon velikog inozemnog predstavljanja u Frankfurtu?
– Svakako je lijepo kada vas netko prepozna. To je jedina nagrada koju u Hrvatskoj ne dodjeljuju ljevičari. Postoji i nagrada nazvana po Benjaminu Toliću, ali nju dobivaju mahom istaknuti članovi DHK-a. Preciznije, jedni drugima dodjeljuju nagrade. Svaka nagrada dobro dođe jer autoru i knjizi donosi određenu pozornost. Mislim da nagrada „Zoranić“ ima lijepu perspektivu u budućnosti.
Što je bio glavni emocionalni ili društveni poticaj za pisanje romana „Biserna dagnja“ i koje ste najveće autorske bitke vodili sami sa sobom tijekom sedam godina rada na tom opsežnom rukopisu? „Biserna dagnja“ u javnosti je najavljena kao specifičan „neromantični roman za muškarce“. Kome je prvenstveno namijenjeno ovo djelo i kakvog čitatelja imate na umu dok pišete?
– Dok sam pisao ovaj roman, nisam previše razmišljao ni o sebi, a još manje o čitateljima. Pripadao sam samo literaturi i bio u njezinoj službi. Tek na kraju zapitao sam se: što ako ovo budu čitala moja djeca? U romanu sam se na razne načine toliko samorazorno razodjenuo. Srećom, moja djeca zasad nisu pokazala poseban interes da zavire u tu knjigu ili se samo tako ponašaju. S obzirom na tu intimnu situaciju, nije lako biti Erica Jong ili Bukowski.Kod nas vole etikete. Dok sam pisao ovaj roman, nisam imao zadanu etiketu i to mi je poslije, pri slanju rukopisa izdavačima, bio najveći problem jer je roman, prema njihovu mišljenju, bio iščašen. Moji prvi čitatelji rukopisa davali su mu različite etikete, a ja sam gotovo svaku prihvatio jer može biti tako, ali nije baš posve tako.
Kaže se da pisac u svakom svojem djelu ostavi dio autobiografije. Koliko u protagonistu romana „Biserna dagnja“ ima Dražena Stjepandića, a gdje prestaje stvarni život i počinje čista fikcija?
– Ludwig Bauer, autor predgovora i, na prijedlog pokojnog Tonka Maroevića, hrvatski kandidat za Nobelovu nagradu, jednom mi je rekao: „Nije književnost ako samo pišeš istinu, a kod tebe je sve istina.“ Drugi su, nakon što su pročitali roman, komentirali da ništa nije istina i da sam sve izmislio. Naravno, ima i jednoga i drugoga. Novinarski rečeno, nisam se ustručavao dosoliti i pustiti mašti da raširi krila i poleti.Taj se postupak u beletristici naziva autofikcijom. O tome me poučio i moj zemljak Bekim Sejranović. Uostalom, čak i kada se trudite biti što istinitiji, to je samo vaš subjektivni pogled i vaše viđenje teme. Moj život samo je okvir i pozornica na kojoj se odvija roman. Ako neki motivi ne pripadaju mojem vlastitom iskustvu, to ne znači da ne postoje.
Najviše primjedbi zbog izmišljanja, kao da ono nije dio književnog stvaralaštva, dobio sam za poglavlje „I u Bruxellesu prodaju djecu“. U to mi najmanje vjeruju i misle da je riječ o mojim izmišljotinama. Nažalost, nije tako. Surogat-majke brojnim, prije svega homoseksualnim parovima, za visoke naknade iznajmljuju svoje maternice, a nakon poroda prepuštaju im djecu koju su rodile.
Dugi niz godina djelujete kao novinar i urednik, a izjavili ste da su i novinarstvo i književnost vaš način života. Kako te dvije profesije danas surađuju u vašem kreativnom procesu i pomaže li vam novinarsko oko za detalje u izgradnji književnih likova?
– Novinarstvo i književnost u mojem slučaju pomažu jedno drugome. Zahvaljujući novinarstvu, kažu da imam izbrušenu rečenicu. Pomoću književnosti bolji sam u pisanom novinarstvu. Svojedobno, kada me pokojni Ivo Pukanić zapošljavao za stalno u novinarstvu, rekao mi je: „Dat ću ti veću plaću nego što si ikada imao, imat ćeš i dvostruke dnevnice za putovanja, ali imam jedan uvjet. Trebaš prestati snimati svoje glupe pjesme.“ Budući da je shvatio da sam spreman odbiti ponudu, počeo mi je objašnjavati: „Ozbiljni novinari to ne rade.“ To je možda bila jedina situacija u kojoj mi je nešto govorio, a da nije bio u pravu. Upravo su mi ti odlasci u studio pomogli da postanem mnogo informiraniji u području estrade. U početku nisam bio novinar svaštar, kako danas pišu o meni, a glazbenički krugovi bolje su me prihvatili.
Ne možete me uspoređivati, primjerice, s nekim tko zna sve o nogometu, a kada zaigramo na dva mala gola, vidi se da ne zna ni šutnuti loptu, a kamoli nešto više. Mislim da me novinarska praksa zanatski izbrusila. Čvrsto se držim davno utvrđenih novinarskih formi i ne glumim Tolstoja. Za razliku od mnogih pisaca, mogu napraviti dobar intervju, napisati priču s citatima, komentar ili reportažu. Većina pisaca mahom piše o sebi u trećem licu. Mislim da je za novinare dobro ako se bave i nečim drugim. Uostalom, povijest hrvatske književnosti pokazuje da su u njoj važnu ulogu imali službenici, prosvjetari i novinari. U suprotnom ih je čekala glad.
U novinarstvu se traže brzina i izravnost, dok književnost zahtijeva strpljenje i kontemplaciju. Kako uspijevate balansirati između ta dva potpuno različita načina pisanja i prebacivati fokus s jednoga na drugi?
– Uvijek mogu napisati suvislu karticu teksta za pola sata, a da to ne budu samo citati. Kažu da je to pristojna novinarska norma. Odavno me ne pritišću redakcijski rokovi pa ni u novinarstvu ne žurim. S druge strane, ako pišete feljton ili publicističko djelo, bez obzira na to što je napisano reporterskim stilom, zbog činjenica i ostalih podataka nužno je više puta vraćati se na napisano. Brzina može biti i izazov jer se tada aktiviraju neka druga osjetila. U mojem slučaju ponekad sam se, nakon povratka s puta, našao u situaciji da u najviše dva sata moram napisati šest kartica teksta, što je u starom Nacionalu, čak i kada bi se povećale fotografije, bio najkraći tekst. Zanimljivo je da su ti članci često dobivali velike pohvale. Pri prelasku na književnost nikada nisam bio u Balzacovoj situaciji da unaprijed naplatim dva ili tri romana godišnje. Čak i kada me krene i uhvatim dobar tempo pisanja, obvezno povučem ručnu, pustim da tekst odleži i da se, poput tijesta, digne.
Mnogi danas govore o krizi čitanja i dominaciji ekrana. Osjećate li na najvećem svjetskom sajmu knjiga optimizam da će tiskana knjiga ipak preživjeti sve digitalne izazove i što nakon svega viđenog i doživljenog slijedi nakon Frankfurta?
– Nažalost, ne postoji samo kriza čitanja. Čak se i audiovizualni sadržaji, ako žele privući širu publiku, nastoje skratiti. Iskustvo TikToka pokazuje da mlađe generacije nemaju strpljenja pratiti videozapise dulje od petnaestak sekundi. Istodobno podcasti postaju sve dulji i dulji te su odbacili sve dosadašnje televizijske standarde. No pitanje je koliko se tih sadržaja doista pogleda i posluša, a koliko ih se prati ubrzano.
Moj roman „Biserna dagnja“ ima sitnija slova ne zato što smo štedjeli na papiru, nego zato što su moderni tiskarski strojevi proizvedeni tako da kroz njih ne može proći i izaći knjiga od gotovo tisuću stranica. Dakle, već je pri izradi tih uređaja za umnožavanje, jer su to prije uređaji za umnožavanje nego klasični tiskarski strojevi, netko predvidio da knjigu od više od petsto stranica nitko neće čitati ili će je čitati tek rijetki, pa će se nakladnici tome prilagoditi. Moje je mišljenje potpuno suprotno. Koliko stranica imaju „Odiseja“, „Ilijada“ ili „Rat i mir“? Nešto ne može biti predugo, nego samo nekome zanimljivo ili nezanimljivo. Tvrdim da mnogo više ljudi voli čitati nego što se pretpostavlja, ali pod uvjetom da im se ponudi ono što ih zanima.
Nakon Frankfurta slijedi moj povratak krimićima. Pišem roman radnog naslova „Frankfurtski gangster“. Nadam se da će biti objavljen do sljedećeg Frankfurtskog sajma knjiga.
Razgovarao: Mladen Pavković
