Ante Gavranović
Piše Ante Gavranović
U svim ovim godinama samostalnosti i suverenosti Hrvatska nikada nije imala dugoročnu viziju i strategiju cjelokupnog razvoja. Zakonom o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Hrvatske prvi se put na cjeloviti način pokušalo urediti sustav, koji nam očito nedostaje na gotovo svim područjima. Sustav strateškog planiranja svakako je pogodan alat za donošenje političkih odluka utemeljenih na konkretnim pokazateljima i učinku te će omogućiti dirigirano usmjeravanje resursa na najvažnije ciljeve i mjere koje će polučiti pozitivan gospodarski učinak na rast, zapošljavanje i razvoj za dobrobit i budućnost bolje i jače Hrvatske. Strategija nacionalnog razvoja konkretizirala je ciljeve, postavila određene okvire djelovanja, ali i rokove realizacije. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj ćemo mjeri tu strategiju zaista iskoristiti za ambiciozno postavljene ciljeve.
Praksa svakim danom potvrđuje surovost stvarnosti, života pojedinca i ekonosmo-socijalnih politika. Jednostavno se moramo prilagoditi ozbiljnim promjenama i započeti s pripremama za život u sve težim uvjetima. Mnogi odnosi su u vrijeme pandemija, ali i kasnije, ozbiljno poremećeni. Promjene u ekonomskoj politici postaju neophodne.
Najveća se opasnost, međutim, krije u činjenici da je budućnost potpuno otvorena prazna knjiga i da nitko u ovom trenutku nije u stanju realno prognozirati naredna kretanja. Svijet vapi za povratkom u kakvu-takvu normalu. U nas se vapi i za nužnim promjenama. Povratka na staro zasigurno nema. Najbolji način predviđanja budućnosti je ako je sami kreiramo. Smatramo da je upravo sad trenutak da Hrvatska kreira svoju. Nikada nije imala u tako kratkom vremenu toliko raspoloživih sredstava. Nikad se, zahvaljujući tim sredstvima, nije toliko ulagalo u infrastrukturu. Ostaje da konačno skrenemo pozornost i prema proizvodnji. Posebno industrijskoj i poljoprivredno- prehrambenoj. Skupimo stoga glave i pamet!
To podrazumijeva da se Vlada, banke, fondovi i poduzetnici, uz svesrdnu podršku akademske zajednice, okupe i prilagode razvojne koncepcije tim novim kretanjima, dajući uvijek prednost izvrsnosti. Bez izvrsnosti nema pomaka. U tu kategoriju pripada i ono što nazivamo OPEN MIND, otvorenost za kritička promišljanja budućnosti. To nama nedostaje u velikoj mjeri. Praksa pritom jasno pokazuje da se administracija u svim sredinama dosta grčevito opire promjenama, a one su nužne ako se želimo razvijati i uhvatiti korak prema razvijenim društvima. Potreban je u svemu tome i dašak optimizma te povratak povjerenja u institucije!
Reformski kapaciteti Hrvatske
Pažljiviji analitičari vanjskotrgovinskih odnosa Hrvatske sa svijetom ukazuju na najveću mrlju ekonomske politike: nedovoljno učešće industrijske proizvodnje i osjetno zaostajanje izvoza za uvozom. Recimo, izvoz je u 2021. Iznosio 18,4 milijarde eura, da bi u 2022. dosegao vrijednost od 24,1 milijardu eura. U isto vrijeme je uvoz iznosio 41,84 milijarde eura. Opasnost se krije u činjenici da je izvoz rastao 30, 4 posto, dok je uvoz rastao po znatno višim stopama – 46,6 posto. Analiza uvoza pokazala bi da taj ogroman raskorak nije znatnije utjecao na razinu industrijske proizvodnje (što bi trebao biti osnovni cilj) i da tu ima mnogo prostora za uključivanje vlastitih kapaciteta za supstituciju (nepotrebnog) uvoza.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, vanjskotrgovinska razmjena u 2024. pokazuje da je izvoz iznosio 23.9 milijardi, a uvoz 41,8 milijardi eura. To znači da se nismo pomakli u izvozu, a nešto smo smanjili uvoz. I tu se javlja paradoks: kako zapravo poslujemo s inozemnim patrtnerima? Jesu li priče oporastu izvoza samo „šminkeraj“?
Kao kriterij za ocjenu gospodarskih odnosa s inozemstvom uzima se pretežito omjer vrijednosti izvoza odnosno uvoza prema ostvarenom BDP-u. Podaci pokazuju da RH u tom pogledu ozbiljno kaska: u zemljama EU, čak i onim tranzitnim, gdje je taj postotak dvostruko veći. Uzmimo samo odnos Hrvatske i Slovenije.Vrijednost izvoza po, stanovniku Hrvatske iznosila je u 2022. godini 6216 eura, dok je to kod susjedne Slovenije bilo 20.971 eura. Slovenija ima gotovo ujednačen odnos izvoza i uvoza, dok je Hrvatska samo prošle godine ostvarila deficit od 17,6 milijardi eura.
Presudan odnos prema industriji
Takva drastična razlika proizlazi iz trajno potpuno neadekvatne ekonommske politike, posebno prema prema izvoznicima. Raskorak izvoza i uvoza zapravo je trajna nepovoljna konstanta hrvatskoga gospodarstva. Presudan je upravo odnos prema indutriji, koji je godinama stavljen na marginu.Nekome se neće svidjeti podatak, ali on je statistički potvrđen: u 1989. u hrvatskoj prerađivačkoj industriji bilo je zaposleno 560.000 radnika. Danas ih je upola manje.
Hrvatskoj su danas, kao nikada u njenoj povijesti, potrebni rast i razvoj. Kako u tome pronaći vlastiti prostor, prepoznati vlastite šanse, temeljno je umijeće, ali i velika odgovornost onih koji kreiraju ekonomsku politiku ove zemlje.Zapravo, kao da nam nedostaje jasna vizija kakvu industriju želimo i možemo izgraditi odnosno čime želimo izaći na svjetska izvozna tržišta.
Sve počinje od ideje
U sada već zaboravljenim obećanjima i najavama snažnog novog investicijskog ciklusa (kojeg bez sredstava EU ne bi bilo) mnogo se govorilo o gospodarskom programu usmjerenom na „PET i“. To su: investicije, industrija, izvoz, integracija i inovacije. Time se, na određeni način, preuzelo misli uvaženog njemačkog teoretičara i kritičara suvremenih društvenih kretanja dr. Hansa Kuenga, koji je u svojoj knjizi „Svjetski ethos za svjetsko gospodarstvo“ također postavio svojih 'PET i'. Zanimljivo je da ih je on poredao, ne slučajno, nešto drugim redoslijedom: Kueng na prvo mjesto stavlja ideju.
Razlike se osjećaju u praktičnoj primjeni tih postavljenih ciljeva.Kreatori hrvatske ekonomske politike i strategije u svojoj poslovnoj filozofiji polaze od brzih rješenja, traže prečace. Dr. Kueng traži ponajprije viziju, obilježene idejama i impulsima, što je svakako teži, ali i dugoročnije realniji pristup. Mi tražimo i pribjegavamo, uvijek iznova, improvizacijama; svijet teži trajnijim rješenjima. Pogledamo li kako realizacije postavljenih ciljeva zaista izgleda u domaćoj gospodarskoj praksi, vidimo da je ona bez jasne vizije, bez novih ideja i zapravo reciklaža nekih starih rješenja. To znači da smo potpuno nepripremljeni ušli u ciklus obnove industrijalizacije.
Veliki je paradoks i stanje u hrvatskoj prerađivačkoj industriji. Već smo spomenuli da je broj zaposlenihu prerađivačkoj industriji prepolovljen, a bio je godinama joši manji, Razlog:nestala su brojna industrijska poduzeća, prihvatili smo logiku da se u nas ne isplati ništa proizvoditi, što se pokazalo kobnim za ukupnu našu ekonomiju. Hrvatska je u svibnju ove godine predvodila skupinu zemalja EU-a s najvećim padom industrijske proizvodnje, u raskoraku s oporavkom na razini eurozone i Europske unije, pokazali su najnoviji podaci europskog statističkog ureda.
U eurozoni je sezonski prilagođena industrijska proizvodnja porasla u svibnju za 1,7 posto u odnosu na travanj kada je, prema revidiranim podacima, smanjena za 2,2 posto, objavio je Eurostat. Na razini EU‑a uvećana je za 1,5posto nakon što je u travnju bila pala za revidiranih 1,6 posto. Podaci su tako pokazali stabilizaciju europske industrijske proizvodnje u svibnju. Daleko najveći rast industrijske proizvodnje na mjesečnoj razini zabilježila je u svibnju Irska, za 12,4 posto. Slijede Malta i Njemačka sa skromnijim rastom od 3,4, odnosno 2,2 posto.
Hrvatska je pak u svibnju zabilježila najveći pad industrijske proizvodnje na mjesečnoj razini, za 2,9 posto. U travnju bila je porasla za 2,5 posto.
Pitanje viših stopa rasta nameće se samo po sebi: Kako bez jasne strategije odrediti pravce obnove industrijalizacije? Cilj je, na koji se svi zaklinjemo, otvoriti što više novih radnih mjesta. Mogu li nove tehnologije - ako ih i bude - odgovoriti tom zahtjevu? Istodobno, zapostavljamo ono što ljude najviše zanima i koji s pravom postavljaju temeljno pitanje: kad će standard biti naša strateška odrednica?
Slabosti i zamke ekonomske politike
Hrvatska se, kao i većina tranzicijskih zemalja, liberalizacijom izložila nepripremljena, puno pripremljenijoj i snažnijoj konkurenciji razvijenih zemalja. Hrvatska je također prihvatila „ideologiju“ makroekonomske stabilnosti a sve ostalo je trebala riješiti „nevidljiva ruka” (tržište). Takva politika je, radi neznanja i komoditeta političkih elita, usvojena i ona se provodi bez obzira na već svima jasno vidljive negativne posljedice. Nekritički je prihvaćen neoliberalistički koncept.
„Dugoročno razvijenije zemlje fakturiraju svoje troškove manje razvijenim zemljama, to je u prirodi funkcioniranja ekonomije. Bio sam protiv ulaska Hrvatske u eurozonu ne zato što je euro loša valuta, već zato što je Hrvatska ispodprosječno razvijena. Kada zemlja koja je ispodprosječno razvijena uđe na zajedničko tržište, prirodno i spontano postaje kolonija više razvijenih zemalja, ako nije izgradila mehanizme zaštite i razvoja” naglašava naš istaknuti ekonomski analitičaar Ljubo Jurčić.
Nepripremljena, Hrvatska se otvorila svijetu, bez strukturiranja poduzeća i bez reorganiziranja ekonomske uloge države u skladu s novim okruženjem. Tako neorganizirana i nepripremljena nacionalna ekonomija izložila se svjetskoj konkurenciji koja je jednostavno „pomela“ hrvatsku proizvodnju. U svakom slučaju, lošiju perspektivu imaju zemlje koje su se razvijale na staroj infrastrukturi, a nisu u dovoljnoj mjeri uspostavile novu. Hrvatska se, nažalost, nalazi u toj skupini zemalja.
Ne možemo dalje bez strategije industrijskog razvoja
Hrvatska očito treba izlazak iz krize i daljnji razvoj gospodarstva i društva bazirati u suvremenoj industrijalizaciji države. Na razvoj suvremene industrije utječe se industrijskom politikom. Industrijskom politikom ujedno se odgovara na temeljna pitanja ekonomije: što, kako i za koga proizvoditi. ŠTO proizvoditi određeno je raspoloživim resursima i onima koji se pod optimalnim uvjetima mogu pribaviti. KAKO proizvoditi, određuje tehnologija proizvodnje, obrazovanje i organizacija proizvodnje. ZA KOGA proizvoditi određeno je strukturom tržišta. Potpora ostvarivanju industrijske politike nalazi se u institucionalnoj infrastrukturi specijaliziranih instituta, agencija, zavoda, direkcija u okviru koji se poboljšavaju postojeći i stvaraju novi proizvodi i djelatnosti. Teško je očekivati razvoj i kompatibilnost mnoštva različitih inputa spontano zbog čega se industrijskom politikom određuju smjerovi i standardi, osnivaju potporne institucije i osiguravaju financijske potpore djelatnostima koje će činiti buduću strukturu gospodarstva.
Slijedeći razlog je proces globalizacija koja pojačava konkurencijsku utakmicu sa sve više sudionika. Na globalnom tržištu ne konkuriraju samo proizvodi, usluge i poduzeća, nego i industrije, regije, države i kontinenti. Svatko se u svom prostoru organizira kako bi bio efikasniji na globalnom tržištu. Onaj tko se ne organizira taj nema šanse za uspjeh i razvoj.
Kako iskoristiti komparativne prednosti?
Hrvatska je mala zemlja. Njen udio u svjetskoj ili europskoj proizvodnji je daleko ispod jedan posto. Samo iskorištavanjem prirodnih resursa i položajne rente ne može se osigurati pristojan standard građanima. Apsolutne prednosti su premale da bi Hrvatska mogla živjeti od njih. Komparativne prednosti kao osnova konkurentskih prednosti na svjetskom tržištu tek treba steći. Komparativne prednosti u uvjetima globalizacije mogu se steći obrazovanjem, suvremenim tehnologijama i organizacijom države s jasnim ciljevima što, kako i za koga proizvoditi u narednih pedesetak godina. To je sadržaj industrijske politike koje Hrvatska još nema.
Primjenom odgovarajuće industrijske i regionalne politike proizvodnja u postojećim djelatnostima u Hrvatskoj mogla bi se kroz dugi niz godina povećavati stopama većim od 5% godišnje. Osnova za takvo povećanje su neiskorišteni raspoloživi resursi, počevši od zemlje, šuma, mineralnog i rudnog bogatstva do neiskorištenih industrijskih kapaciteta, a prije svega ogromnog broja radno sposobnih a nezaposlenih ljudi. Uz to treba imati na umu da naša fizička infrastruktura može podržati već sada dvostruko veći bruto domaći proizvod nego šta ga Hrvatska stvara.
Pokazatelji ekonomskih kretanja u razdoblju od posljednjih 30 godina u Hrvatskoj, naime, govore jasno da nikad nismo ranijih godina zabilježili takvo relativno zaostajanje za razvijenijim zemljama, napose u Europi. Pokazalo se, također, da postavljeni model ekonomske politike, kojeg su se držale sve dosadašnje Vlade ne daje više rezultate. Imamo li snage, prije svega političke, ali i stručne da taj model prilagodimo novim tržišnim uvjetima?
U mnoštvu preporuka što činiti nekako prevladava mišljenje da je za bilo kakav pogled u budućnost potrebna politička volja za ozbiljnim promjenama u uspostavljanju učinkovitih sustava, bilo da je riječ o ustroju uprave, ekonomiji ili socijali. Maštovitost, jasno vodstvo i djelić inspiracije bit će potrebni za pronalaženje pravih politika za 21. stoljeće. Ono što je sada potrebno jest predanost uvođenju promjena i ulaganja koja će stvoriti budućnost širokog prosperiteta.
