Varaždinska sinagoga ponovno dobiva bakrene tornjeve

Varaždinska sinagoga izgrađena je na Južnom grabištu, odmah do nekadašnjeg obrambenog kanala uz vanjske zidine grada. Gradnja sinagoge počela je 1858. godine, a kada je dovršena bila je lijepa historicistička građevina s dva tornja s kupolama i ograđena ukrasnom metalnom ogradom i lampionima. Sinagoga – bogomolja varaždinskih Židova – oštećena je 1941. godine kada je preuređena u Hrvatski radnički savez, a poslije Drugog svjetskog rata u njoj je bila kinodvorana. Svoju prvu, malu sinagogu, Židovi su sagradili 1812. godine u Dravskoj ulici, današnjoj Kukuljevićevoj, zapisao je novinar Boris Ratković. S obzirom na potpuni nestanak židovske zajednice nakon Drugog svjetskog rata nikad joj nije vraćena prvobitna namjena.

Njezina najnovija obnova počela je krajem 2019. godine, a danas je u fazi vanjskog uređenja i vraćanja bakrenih tornjeva kupola. Iako dugo godina vrlo ruiniranana, te s tek diijelom obnovljenih pročelja ona je od 1990. do danas  poslužila za mnoštvo kulturnih događanja, od koncerata, izložbi i performancea. Sličnu namjenu trebala bi i zadržati nakon unutrašnjeg uređenja, koje će nadamo se uslijediti odmah po zvršetku obnove pročelja. Na fotografijama vidimo kako je izgledala u vrijeme kada je korištena kao židovska bogomolja te prije početka obnove. 

Naslovna fotografija: Sandra Malenica fb

Video performance "Whispering Walls" ili "Šaptajući zidovi" -  Ivan Mesek, u sinagogi, simbolično se u ime Varaždinaca posipa pepelom, a o projektu kaže:

Radi se o projektu koji smo nazvali "Whispering Walls" ili "Šaptajući zidovi" koji je posvećen prostoru bivše sinagoge, ali ne samo prostoru kao prostoru već tužnoj sudbini židova u Varaždinu. Malo je danas onih koji znaju da je židovska zajednica nekad bila vrlo bitna za naš grad ali je 1941. godine nestala. Iskorijenjena je, preživjelo ih je nekoliko, a kao zajednica su prestali postojati. Sinagoga je nakon toga također doživjela drugačiju sudbinu, prvo kao radnički dom i kino, da bi zadnjih 25 godina stajala prazna i bez sadržaja, prepuštena na milost i nemilost vremenu. Pročelje je obnovljeno s tri strane, ali ne i s ulične, pa upravo u tom svom jadnom stanju iznimno zorno priča o egzodusu židova. A budući da sam ja konkretno zadnjih desetak godina unutra organizirao razne projekte, od koncerata klasične glazbe do video projekcija, izložbi, performancea taj me prostor i dalje zaokuplja. Kada se zamisli nad sudbinom te zajednice na poseban način utječe na čovjeka, kao da duše koje su se tamo molile iz tih zidova progovaraju, to je bilo i nekakav početni impuls da krenemo napraviti jedan eksperimentalni art film, ne igrani nego jedan drugačiji, otvoreniji eksperimentalni pristup kojim ćemo pokušati prenijeti taj svoj dojam iz prošlosti židova.