S profesorom emeritusom dr. sc. Andrijom Hebrangom uvijek je zanimljivo razgovarati. Znamo se još i prije Domovinskoga rata, kad sam relativno često bio gost kod njegove majke, hrvatske mučenice Olge Hebrang. Prije svega, po mojem mišljenju, ovaj se čovjek ponaša odgovorno, a i otvoren je prema svima. Govori stručno i edukativno, što je važno i ulijeva povjerenje. Iza njega je bogato iskustvo u zdravstvu, njegovoj prvoj i velikoj ljubavi, a i u politici je ostvario zapažene rezultate. Bio je ministar u čak četiri vlade, potpredsjednik Vlade, zastupnik u Hrvatskom saboru… Nositelj je brojnih odličja, a i pričuvni je general Hrvatske vojske…
S obzirom na to da je u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata bio na čelu zdravstvenih djelatnika, da je naše zdravstvo u tim i takvim okolnostima, dobrim dijelom i zahvaljujući njemu i njegovim suradnicima, ostvarilo zapažene rezultate, molili smo ga na početku razgovora da se malo prisjeti uloge i značaja ovog važnog sektora u vrijeme agresije…
- A kako se u to vrijeme zbrinjavalo ranjenike, poglavito na prvim crtama obrane – pitamo dalje, a dr. Hebrang kaže:
- Na prvim crtama ranjenici su dobivali najvišu stručnu pomoć, jer je čak u 60 posto ranjavanja prvu pomoć davao liječnik. To je bila velika razlika u odnosu na prijašnji JNA sustav, gdje je prvu pomoć na bojišnici davao priučeni bolničar. Tako organiziran prvi ešalon spasio je brojne živote, a nakon takve prve pomoći ranjenici su mogli dulje vremena čekati transport u sljedeće ešalone. Na ponos i diku imali smo uvijek dovoljno dragovoljaca liječnika, medicinskih sestara i tehničara na prvim crtama. Ukupno ih je u prvom ešalonu sudjelovalo 12.000.
Podsjetimo se sada sramotne izjave dezertera Milanovića, koji tvrdi da je Hrvatsku bojišnicu, dugačku tisuću kilometara, branila šaka dragovoljaca!? Samo za Oluju mobilizirali smo 200.000 novih branitelja, sve redom dragovoljaca. Sa svojim netočnim tvrdnjama on je tipičan primjer kompleksa čovjeka koji je izbjegao zov Domovine, za što su ga hrvatski birači nagrađivali na izborima.
- Međutim, nismo i nećemo zaboraviti da su u to ratno vrijeme mnoge hrvatske bolnice i zdravstvene ustanove bile srušene, poput bolnice u Vukovaru…
Srbi su granatiranjem i bombardiranjem srušili 14 bolnica, među njima potpuno bolnice u Vukovaru, Pakracu, Slavonskom Brodu. U njima je u podrumu funkcionirala ratna kirurška služba do kraja rata, zahvaljujući hrabrom osoblju i redovitoj opskrbi. Nikada nitko nije odgovarao za ratne zločine nad hrvatskim bolnicama, jer hrvatsko pravosuđe nije procesuiralo zločince. Nekoliko kaznenih prijava podnijeli smo mi u Udruzi liječnika dragovoljaca, ali tužbe nikada nisu prihvaćene niti su zločinci procesuirani.
Odnos naših snaga prema neprijateljskim bolnicama bio je krajnje korektan i u skladu s međunarodnim poveljama. Najbolje to pokazuju snimke kninske bolnice, koje sam napravio odmah po ulasku u Knin, u Oluji. One pokazuju da bolnica, unatoč žestokom granatiranju grada, nema ni jedno jedino oštećenje. Zapovijed je bila da se poštede civili i bolesnici. S time smo prekinuli povijesnu tradiciju partizana i kasnije Srba u agresiji na Hrvatsku – da se ubijaju bolesnici.
Veliki doprinos medicinskih sestara
- No, poštovani doktore, ne smijemo zaboraviti da su, pored liječnika i drugih, veliki obol u to vrijeme dale i medicinske sestre. Međutim, njih, nažalost, danas malo tko i spominje, a čak, ako se ne varamo, nemaju ni statuse hrvatskih braniteljica…
- Imate pravo. Medicinske sestre i tehničari dali su nemjerljiv doprinos u konačnoj pobjedi nad srpsko-crnogorskim agresorom. Nikada nam nije nedostajalo dragovoljaca iz njihovih redova, a svojim domoljubljem i stručnošću zaslužili su najveća priznanja. Međutim, sadašnje, ali i prijašnje vlade su ih marginalizirale, kao uostalom i cijeli sanitet. Prvenstveno zato jer je Sanitetski stožer bio prva organizirana obrambena jedinica i zato jer je sanitet dr. Tuđman uvijek s ponosom hvalio. Međutim, nositelji saniteta nikada nisu doživjeli odgovarajući tretman, jer hrvatski birači nikada za predsjednika države ili Vlade nisu birali branitelja.
- No, je li, po Vama, među zdravstvenim osobljem, a poglavito liječnicima, bilo i dezertera?
- Da, nažalost, bilo je liječnika dezertera koji su napuštali Hrvatsku u doba srpsko-crnogorske agresije. Takav kukavički postupak nije samo sramota za liječničku profesiju, već predstavlja i dezerterstvo. Dvojica od njih, Dragan Primorac i Milivoj Kujundžić, tužili su me sudu jer ih zovem dezerterima. Tužbe su im odbijene jer sam dokazao da po Kljajiću i u Hrvatskom leksikonu postoji i civilno značenje dezerter – za one civile koji odbiju ili izbjegnu obnašati svoju dužnost.
Obojica su kasnije nagrađena ministarskim mandatima, od dezertera izabranih na izborima na kojima ih je birao hrvatski narod. Jednog od njih, Dragana Primorca, čak je Plenković uzeo za predsjedničkog kandidata HDZ-a, zbog čega sam nakon 26 godina napustio stranku s kojom sam u Tuđmanovo doba stvarao i branio Hrvatsku. Isticanjem dezertera za kandidata stranke koja je vodila hrvatski narod u najsjajnije pobjede u povijesti, definitivno je uništen HDZ kao hrvatska stranka. Povijest će ovu kandidaturu bilježiti kao najveći udarac moralu, domoljublju i poštenju.
O sistematskim pregledima za branitelje
- Ministarstvo hrvatskih branitelja već godinama organizira i sistematske preglede za ljude koji su bili sudionici rata. O tome ste, ako se ne varamo, imali negativno mišljenje…
- Gledajte, sistematski pregledi za hrvatske branitelje, tvrdim i dalje, vode se nestručno, manjkavo i protuzakonito. Sva je sreća da po zakonskoj obvezi Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavljuje godišnja izvješća o tim pregledima pa ostaje arhiva temeljem koje će jednoga dana netko analizirati propuste koji nepotrebno odnose živote dijela branitelja. Oni umiru od srčanih bolesti i tumora koji bi se mogli na vrijeme dijagnosticirati i liječiti. O tome svake godine obavještavam najodgovornije – Plenkovića, Medveda i Jandrokovića – tražeći neovisni stručni tim koji će ispitati kvalitetu tih pregleda. Nijedan mi nikada nije odgovorio, a Medved je odredio nekoliko egzistencijalno ovisnih službenika njegova Ministarstva branitelja da odbiju moje prijedloge. Evo ukratko o čemu se radi.
- Recite, o čemu?
- Branitelji trebaju imati sistematski pregled svake druge godine, prema relevantnim podacima iz svjetske literature (proslijedio sam navedenim dužnosnicima). Za preživjelih 400.000 branitelja to je 200.000 pregleda godišnje, a Tomo Medved, prema izvješćima Zavoda za javno zdravstvo, organizira samo 10.000 pregleda godišnje! Tako je u 8 poratnih godina, umjesto 1.600.000 pregleda, izvedeno samo 94.951 pregled! Uz to, ti se pregledi obavljaju u bolnicama, iako po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, čl. 30., takve preglede mogu voditi isključivo liječnici obiteljske medicine, jer su, za razliku od bolnica, povezani u sustav praćenja bolesnika.
- Koje su, po Vama, posljedice ovakvih navodno teških propusta?
- U navedenim godišnjim izvješćima nema podataka o srčanoj frekvenciji za prosječno 40 posto branitelja, o ergometriji za 90 posto, PSA značajnom za otkrivanje karcinoma prostate nema ni za jednog branitelja itd. Posljedica toga je da dnevno umire 17,8 branitelja, a kod nekih od njih bolesti su se mogle dijagnosticirati na vrijeme. Hrvatski zavod za javno zdravstvo objavio je da je prosječna dob umiranja za 2023. bila 73,7 godina, a u branitelja za istu godinu 66,4 godine. Nažalost, ni Hrvatska liječnička komora ne potiče istraživanje o sistematskim pregledima branitelja, a glavna urednica Liječničkih novina prof. dr. Lada Zibar odbila mi je rad u kojemu sam o tome pisao. Na statističke pokazatelje na koje je upozoravam svake godine uopće ne odgovara.
Postali smo država u kojoj strah za pozicije i egzistenciju upravlja javnom politikom, a upravo smo zbog toga rušili prethodnu državu. Nažalost, ni braniteljske udruge nisu inzistirale na provjeri podataka koje iznosim. Neću odustati od redovitih analiza navedenih podataka, jer sam veliki dio života posvetio čuvanju života naših branitelja koji su svoje zdravlje žrtvovali za našu Hrvatsku.
- Ipak, i dalje se osjeća nepovjerenje prema liječnicima. Neki se žale da zbog dugih lista čekanja ima i nepotrebnih gubitaka života...
Nažalost, to je točno. Hrvatsko zdravstvo vodi se nestručno, a posljedice su svakodnevni nepotrebni gubici života. To se vidi i po listama čekanja, koje su sramota svake države. Pacijent kojemu se na vrijeme ne otkrije bolest ili kojemu se odgodi pregled i liječenje – taj pacijent nepotrebno gubi život. Nedavno je javnost saznala da se na mamografiju čeka mjesecima. Slična je situacija i za ultrazvuk srca, CT, MR i brojne druge dijagnostičke pretrage. Sve to pokazuje da sustav ne funkcionira i da je odgovornost na vrhu – u Ministarstvu zdravstva i Vladi.
Hebrang kao političar
- Mnogi govore da je u Vaše vrijeme zdravstvo bilo bolje organizirano. Kako to komentirate?
- U moje vrijeme na čelu Ministarstva zdravstva sustav je funkcionirao znatno bolje, ali tada smo imali jasnu strategiju i političku volju. Zaustavili smo korupciju u nabavi lijekova, uveli red u bolnicama i jasno definirali prava pacijenata. Danas vidimo da se sve to urušava. Upravljanje zdravstvom povjereno je ljudima koji nemaju ni stručnosti ni vizije. Kad nemate strategiju, kad vas vode osobni interesi i politička trgovina, onda rezultat mora biti kolaps.
- Osvrnimo se i na Vašu političku karijeru. Bili ste ministar u čak četiri vlade, potpredsjednik Vlade, saborski zastupnik… Kako danas gledate na to razdoblje?
- S ponosom gledam na to razdoblje. Dao sam sve od sebe da služim narodu i državi. U Tuđmanovo vrijeme osjećala se velika energija, zajedništvo i povjerenje. Kasnije je politika počela sve više služiti sama sebi, a sve manje narodu.Nikada nisam žalio što sam se povukao iz politike. Čistog obraza mogu hodati ulicom, a to mi je važnije od bilo koje funkcije.
- I za kraj, što biste poručili mladima koji danas odlaze iz Hrvatske?
- Poručio bih im da ne zaborave da Hrvatska nije stvorena slučajno. Za nju je prolivena krv, za nju su ginuli najbolji među nama. Hrvatska ima budućnost, ali samo ako ostane u rukama onih koji je vole. Mladi moraju znati da je Domovina vrijednija od bilo koje plaće u inozemstvu. Ako svi odu, Hrvatska neće opstati. Neka ostanu, bore se i grade društvo koje će biti bolje od današnjeg. Na njima je odgovornost, ali i budućnost.
