Posljednji ovogodišnji zajednički projekt Gradskog muzeja Varaždin i Galerije Zlati ajngel intrigantna je samostalna izložba Tomislava Brajnovića, koja se još može razgledati u te dvije varaždinske galerije. Ona je ujedno i dio projekta predstavljanja suvremenih autora iz Rijeke, grada koji ove godine nosi titulu Europske prijestolnice kulture. A projekt je, naravno, kao što i priliči ovom autoru, za onu, duhovno osvješteniju publiku iako u svojim radovima Brajnović koristi tek riječ, ali svjesno je koristeći kao "najubojitije" sredstvo, sredstvo komunikacije u umjetnosti propitkujući pritom ne samo estetske već i filozofske pojmove sve do biti slobode i odnosa dobra i zla te biti i samog ljudskog postojanja.
Tomislav Brajnović (r. 1965.) djeluje u Rovinju i Rijeci, gdje i predaje na Akademiji za primijenjene umjetnosti. Područje njegova interesa u posljednje vrijeme usmjereno je prema propitivanju različitih aspekata tzv. tehnološke revolucije: ako nju ne prati moralna i duhovna revolucija – upozorava Brajnović – blizu smo ukidanju slobodne volje, kritičkog mišljenja i slobode. Sve ove postavke autor interpretira kroz svoje video radove, instalacije i performanse koji imaju oblik slobodne i otvorene rasprave. O njegovom aktivističkom umjetničkom radu u Varaždinu je govorio likovni kritičar Marijan Špoljar, a evo što nam je autor rekao u ekskluzivnom intervjuu za portal HIA.
- Kako ste koncipirali izložbu, zašto uz filmove i tko su osobe koje u videu govore o svjetonazorskim pitanjima današnjice?
- Koncepcija izložbe je proizašla iz razgovora s gospodinom Marijanom Špoljarom i izborom radova koji su nužni za prezentaciju pozicije koja je osvijestila svoj izlazak iz klasično (ili suvremeno) shvaćenog područja umjetnosti i formulacije sinteze koja zadire u sva područja ljudske misli i aktualnog trenutka.
Film ili video je u tom smislu medij koji omogućava vrlo direktno obraćanje, ali i manipulaciju medijem što je očito u oba izložena video rada, War is Not the Natural Condition of Mankind (Rat nije prirodno stanje čovječanstava i Duhovna revolucija).
U prvom videu, izloženom u Gradskom muzeju, razgovaraju David Horowitz, Julian Assange i Slavoj Žižek. Dotiču se velikih pitanja današnjice koja nisu nikad bila aktualnija iako se radi o razgovoru iz 2012. Horowitz je američki desničar, Žižek zastupa ljevicu, a Assange je poznat kao novinar i borac za objavu istine. Pokrivaju zapravo cijeli politički spektar i unutar njega traže rješenje. Dotiču se i religije koja se na čuđenje mnogih ponovno pojavljuje u fokusu i polemiziraju o njezinoj funkciji i značenju. Naslov rada proizlazi iz tvrdnje Horowitza (kojoj se nitko - osim mene, nije suprotstavio) da je rat prirodno stanje čovječanstva i da je mir moguć samo postojanjem sile, tj. ravnoteže sila koje će ga održavati, a on tu vidi jedino SAD kao kandidata. Medijskom manipulacijom ubacio sam se u razgovor (jer drugog načina sudjelovanja u tako bitnom razgovoru nisam imao) i izrekao stav da rat nije prirodno stanje čovječanstva nego izraz pobune protiv prirode stvari, Božjih savršenih zakona.
- Kako vi gledate na sintagme o kraju humanosti, kraju umjetnosti itd.
- Kraj humanosti je vrlo izgledan i vidljiv, jer ako humanost objasnimo unutrašnjim Ja, subjektivnošću, kritičkom misli, slobodnom voljom, onda je brisanje te granice koja odvaja naš unutrašnji prostor (humanost) od realnog prostora vani (digitalni oblak, 'mašina'), gubitak humanosti, ukidanje intimnog prostora u kojem čovjek može gajiti kakav takav otpor i imati prostor za molitvu. Taj proces je vrlo snažno osviješten u akademskoj, znanstvenoj i filozofskoj zajednici i nije uopće upitno hoće li se desiti, nego kada. Tog novog čovjeka smatraju novom vrstom, opisuju ga pojmovima transhumanost, posthumanost, kiborg, itd.
Iz procesa gubitka humanosti proizlazi i proces smrti umjetnosti jer umjetna inteligencija kroz algoritam hakira mozak, anticipira i mijenja ulaznu informaciju time utječući na percepciju i postupanje, djela.
To se dešava već sada dok smo još u fazi analitike, čitanja digitalnih tragova onoga što čovjek namjerno ili nenamjerno ostavlja u tom oblaku.
Na izložbi u prvom prostoru prisutan je rad 'Smrt publike', manifest kojeg sam napisao prije nekoliko godina i u kojem tvrdim da nestaje pozicija pasivne publike, gledatelja koji promatra tuđe izvođenje.
Sad smo svi unutra, u mediju, svi izvodimo, svačiji život je u pitanju, svi smo 'umjetnici', svatko je odgovoran za svoje riječi i djela i svakome predstoje procesi o kojima pišem.
- U jednom videu vi govorite sa samim sobom, što je poruka?
- Ideja za video je nastala dosta prije ove korona krize, ali realizirao sam ga za vrijeme 'lockdowna', u 5. mjesecu. Razgovaram sam sa sobom jer nemam sugovornika koji bi dijelio moje stavove bez prevelike polemike, zapravo, ljudi u suštini ne vjeruju u Boga, čak i oni koji se kao takvi deklariraju, ne vjeruju da je On stvarnost i da predstoji sve ono što je prorečeno u Pismu. Razgovaram sam sa sobom s time da su prisutne dvije 'uloge', jedna umjetnika, a druga proroka, proroka u smislu nekoga tko govori o onome što predstoji. U tom videu izgovaram bitne stavove koji nisu umjetnička 'furka' nego stvarni svjetonazor. Direktnost izgovorenog je ono što smeta umjetničkoj kritici jer se odmičem od suvremeno-umjetničke paradigme nejasnog, postavljanja pitanja. Dajem odgovore, propovijedam, ukazujem, didaktički objašnjavam, takav govor se doživljava i kao patetičan, predirektan, naglašen, no smatram da je danas vrijeme za odgovore jer čovjek je pred radikalnim promjenama, objektivnom optimizacijom, vladavinom tehnokracije, ekspertize stručnjaka i znanstvenika.
- Umjetnost je uvijek "razgovor s božanskim u nama" kako vi gledate na religije, odnos čovjeka s Bogom i odnos dobra i zla?
- Tvrdnja 'Umjetnost je uvijek razgovor s božanskim u nama' prilično je široka i kompleksna i osobno se upravo s tom problematikom bavim, prvo pitanjem što je to umjetnost, a drugo što je to božansko, pogotovo što bi to bilo božansko u nama. Smatram da je čovjek kroz povijest bio izuzetno neposlušan Božjoj zabrani predstavljanja duhovnog prostora slikom ili kipom (2. Mojsijeva, 10 zapovijedi), ne samo da je predstavljao nego se je klanjao i klanja se tim 'artefaktima' dan danas, predmetima od drva, gline ili kamena, kojima je dao neko sveto značenje. Smatram da je to ključ propasti civilizacije koja se poziva na svoje kršćanske temelje za koje tvrdim da nisu kršćanski, nego poganski. Radi se o religiji koja je stala uz vlast i naciju, postala država, postala vlast, učinila je ono zbog čega je Krist ubijen. On se odrekao svjetskog kraljevstva i borbe za vlast jer njegovo Kraljevstvo nije odavde, nebesko je i tek treba doći (molitva Oče naš). Slike, kipovi, relikvije i predmeti postali su ogromna prepreka direktnom obraćanju Bogu, čak se je i ateizam razvio na tom odbijanju ikone, ikonoklazmu koji je svoje manifestacije imao i ranije, ali svakako u Francuskoj revoluciji nakon koje se formulira modernizam, prosvjetiteljstvo, 'Smrt Boga'. Čitava suvremenost, filozofija, znanost, umjetnost i književnost je odbacila pojam Boga vezujući ga uz sliku, ikonu. Ikonoklazmom su mislili da su se riješili i Boga jer su ga religije i crkve vezale uz 'sakralne' objekte, nisu se obraćale Bogu u duhu i istini nego su ljudima u ruke stavljale prepreke u obliku 'umjetničkih' predmeta. Zato kao 'čovjek s iskustvom umjetnika' radim na čišćenju Božjeg imena, mnogima se to neće dopasti, ali približavamo se trenutku u kojem će morati izabrati između kršćanstva i svojih nametnutih identiteta, običaja i nacije.
- O Bibliji i kršćanstvu imate svoje mišljenje, ali govorite i o kraju svijeta, znakovima ili predznacima za ponovni dolazak Spasitelja, kamo to čovjek srlja i je li taj ponovni dolazak Spasitelja po vama blizu?
- Da, zanima me čisto, izvorno kršćanstvo, jer nema te institucije koje bi mogla stati pred Krista i reći: mi smo ti, izvršavali smo tvoje upute, nema je!
Sveto pismo govori o kraju ovog sistema stvari, ne čovjeka i života na planetu Zemlji. To ljudima promiče. Radi se o ratu Boga protiv Sotone i onih koji su u njegovoj službi, a mnogi su, čak misleći da nisu. Problem sa znakovima je što se oni postepeno manifestiraju, akumuliraju i postaju normalnost tako da ispada da je uvijek bilo tako, ljudi se naviknu, a zapravo je u tijeku dramatičan i vrlo brz proces koji neminovno ukazuje na radikalni rasplet. Čak su i ateisti, suvremena inteligencija, svjesni toga, nadaju se nekom ljudskom obratu, zaustavljanja procesa iz kojeg i sami vide da nema izlaza.
Uvjeren sam da do takvog obrata neće doći, nema naznaka neke alternative niti postoji neki autoritet koji bi razvijao fino etičko mjerilo koje bi uvelo pravednu ravnotežu u ovaj svijet. Proces je obrnut, pojačavaju se ona djelovanja koja su nas ovdje i dovela.
- Što vam govori pojava pandemije i je li ona nekakav predznak budućnosti u globaliziranom svijetu kojim je ovladala tehnologija. Boje li se političke elite više te nesavladive sile od običnog čovjeka i kako je riječ ovladala svijetom?
- Pandemija je katalizator stanja. Bila ona izazvana ili prirodni fenomen svakako ubrzava sve potencijale (zla) koji su postojali i prije ove krize. Ljudi prizivaju to stanje 'stare normalnosti', iako je upravo ta normalnost bila ta koja je generirala krizu i užase koji predstoje, a čovječanstvo još nije vidjelo.
Zanimljivo je i da velik broj ljudi ne vjeruje da virus uopće postoji, misle da se dešava neka plitka zavjera, na razini prodaje cjepiva ili čipiranja. Ne uzimaju u obzir da bi taj netko tko planira zavjeru pustio pravu prijetnju, a ne medijski konstruiranu.
Mediji i politika se naprosto ponašaju prema predispozicijama ili potencijalu kojeg već dugo imaju. Nemogućnost dokazivanja postojanja virusa onima koji ne žele vjerovati je na neki način analogno nemogućnosti dokazivanja postojanja Boga, iako smo uronjeni u dokaz. Zato Bog ni nije išao linijom dokazivanja svojeg postojanja na vulgaran način, da nam stoji kao neki teret nad glavom, nego se njegovo postojanje trebalo naprosto podrazumijevati, kao što bi i vjera trebala biti logična i utemeljena na razumu.
Svjedočimo sukobu ideje globalizma i suverenizma koji misli da može zadržati sva postignuta blagostanja i privilegije, ali zatvoriti se bodljikavom žicom u vlastiti identitet. Obje opcije su nemoguće jer je problem natpolitički, tehnokratski. I jedni i drugi posežu za tehnološkim mogućnostima kontrole, nikad ranije u povijesti dostignutoj razini, s perspektivom direktnog spajanja ljudskog mozga na sigurnosni sistem. U tijeku je objektivna optimizacija svijeta po kriterijima stručnjaka, eksperata i znanstvenika koji će zamijeniti rizično subjektivno mišljenje onim objektivnim, sistemskom istinom kojoj je cilj održavanje statusa quo.
Završetak tog procesa zove se gubitak humanosti. Vjerujem i nadam se da je to presudan znak kraja, točka u kojoj će se manifestirati Bog, kroz Armagedon, jer nema dalje od toga, ako sistem (Sotona) uspije ukinuti slobodnu volju čovjeka, onda je pobijedio, dokazao je da čovjek može bez Boga i da ga nema više tko prizvati, jer ukidanjem slobodne volje ukida mogućnost izbora, otpora, molitve.
.
https://hia.com.hr/izdvojeno/intervjui/item/17615-tomislav-brajnovic-kao-covjek-s-iskustvom-umjetnika-radim-na-ciscenju-bozjeg-imena#sigProId99b8fbd40a
