Ni manje ni više. Kako kažu u Bijeloj kući, strpljenje SAD-a zbog „predugog rata u Ukrajini“ je na izmaku. Pri tome ne kažu što su to učinkovito postigli da se taj nemilosrdni rat privede kraju. Što znači zapisano i izgovoreno u diktatu iz Bijele kuće: „da Ukrajina i Rusija moraju prihvatiti realnost na terenu“? Možda zvuči dvosmisleno, ali to znači da Ukrajina mora prihvatiti postojeću ili postignutu crtu bojišnice — odnosno agresiju ili prodor širokih razmjera ruske vojske na teritorij međunarodno priznate, susjedne države Ukrajine. Zamislite kakva je to «ravnopravnost», kad „Donald Trump razgovara tri sata s Putinom, a sljedećega dana isto toliko vremena s Zelenskim“!? I kakav je bio rezultat ili poruka SAD-a zaraćenim stranama? Kako kaže službena predstavnica u kabinetu Trumpa, tajnica Karoline Leavitt: „Bio je to oštar poziv SAD-a da se zaustavi rat duž trenutačnih crta bojišnice.“ I to je rečeno poslije više od tri godine ruske agresije, koja bi tako bila nagrađena cementiranom, dostignutom crtom snaga na ratnom terenu. Zelenski je i američkoj i ruskoj strani nebrojeno puta naglasio da Ustav Ukrajine ne dozvoljava bilo kakvo priključenje njezina teritorija drugim državama.
Nelogično zvuči izjava iz kabineta Trumpa da „SAD postaju sve umornije i site od ovoga rata“, ali pri tome ni riječi o tome tko je počeo rat i koja strana je u tom ratu žrtva i svakako umornija od SAD-a, koja očito jednako gleda na agresora i na žrtvu te agresije. Vrlo čudan je zahtjev SAD-a da „dvije zemlje moraju raditi na postizanju mira“, a ni riječi o tome da se agresor mora povući s teritorija druge države, kao da agresor ima pravo osvajati tuđi teritorij. Na kraju te izjave Leavitt je naglasila da „će predsjednik Trump nastaviti raditi na miru između Rusije i Ukrajine“, a za sve što je u prvoj godini mandata učinio u tom smjeru nema baš ništa za pokazati, pa je krajnje vrijeme da za stanje mira i rata u Europi svoju ulogu odlučnije preuzmu europske države, odnosno EU i Velika Britanija.
Od ovih „ravnopravnih teza“, u vrlo neugodnoj situaciji pod pritiskom Putina i Trumpa, ukrajinski predsjednik Zelenski, iako kroz zube, dovoljno jasno kaže što je ostalo od njegova glavnog pitanja — obrane teritorija od agresije: „Američki predsjednik Donald Trump još nije pristao isporučiti rakete Tomahawk. Lider Kremlja je navodno zabrinut zbog takve odluke.“ Sa uzdahom neizvjesnosti, Zelenski izražava svoju nelagodu i nekako više za sebe izgovara nadu u koju više očito ne vjeruje ni u hipotetičkom smislu: „Dobro je što predsjednik Trump nije rekao 'ne', ali danas nije rekao ni 'da'.“ To se za Zelenskog odnosi na potpunu neizvjesnost ili sasvim sigurno Trumpovo odbacivanje svake američke isporuke bilo kojih dalekometnih raketa, iako Putin ne skriva strah od takvog poteza; pa je s takvim ponašanjem i reakcijama Trump (opet) stao na stranu Putina. Skriva li se u tome pokušaj Trumpa da nekakvim rješenjem privremenog mira popravi slabije stanje od očekivanog u sukobu Hamasa i Izraela?
Razumljivo, susjedna Poljska izražava veliku podršku Ukrajini. Kako je nakon mučnog ručka Zelenskog i Trumpa rekao poljski premijer Donald Tusk: „Nakon jučerašnjih razgovora predsjednika Zelenskog u Bijeloj kući i s europskim liderima, jedno je apsolutno jasno: europska solidarnost s Ukrajinom protiv ruske agresije danas je važnija nego ikad prije.“
U tome je njemački kancelar Friedrich Merz još konkretniji: „Ukrajini treba jasan mirovni plan!“ On navodi da postoje pripremljeni „planovi za povećanje pritiska na Moskvu putem sankcija i zamrzavanja ruske imovine. Zelenski uživa punu podršku Njemačke i naših europskih prijatelja na putu mira“, rekao je Merz neposredno poslije razgovora sa Zelenskim.
Iz izjava Trumpa u njegovomu komentiranju razgovora s Putinom i dan poslije, sa Zelenskim, znakovita je njegova izjava da „Washington planira okončati rat bez prebacivanja dalekometnih raketa Ukrajini“, uz ponavljanje „savjeta“ Putinu i Zelenskom da je najpotrebnije „prekinuti neprijateljstva duž trenutne linije fronta“, a ni riječi o povlačenju ruskog agresora. Koliko je Trumpu stalo do toga da pomogne Zelenskomu kao žrtvi agresije govori podatak o namjeri Trumpa da i sljedeći sastanak s Putinom, koji bi mogao biti „za dvije sedmice“ u Budimpešti, bude bez nazočnosti Zelenskog.
Glavno pitanje koje se ovdje nameće jest: zašto bi EU trebala biti u čekaonici za susret dviju voditeljica vojno najmoćnijih država svijeta — i kada je riječ o Europi? Dobro su uočili premijeri Njemačke i Velike Britanije te francuski predsjednik da je danas za Ukrajinu najpotrebniji mirovni plan i o tome se te države zajedno s Ukrajinom dogovaraju bez nazočnosti SAD-a i Rusije, a za sada se o sadržaju tog plana mira ne govori javno. Očito je u tome potrebno više, ali brze diplomatske pripreme te sve jače i još bolje povezane organizacije odlučne obrane i sigurnosti. Bilo bi jako dobro da neki odlučniji signal s te strane dođe i prije neizvjesnoga sastanka u Budimpešti, koji će zasigurno opet biti samo sastanak za novi vremenski prostor — za sada dvije sedmice — za bespoštedno napadanje Rusije na Ukrajinu.
