Piše: Božidar Proročić, književnik i publicist
Ako ne znaš što je bilo... onda znaj da transparent postavljen u noći 13. siječnja u Tivtu nije bio ni slučajan ni bezazlen. Bio je to svjestan politički čin, upućen Hrvatima Boke, i to upravo na Dan hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Poruka je bila jasna i opasna: prisvajanje prostora, osporavanje prava na pripadnost te pokušaj zastrašivanja, podcjenjivanja i osporavanja prava hrvatske zajednice na identitet, ime i katoličku vjeru.
Ako ne znaš što je bilo... moraš znati da se povijest ne brani nacionalističkim transparentima, ali se tim činom pokazala vrlo opasna namjera. Namjera da se Hrvatima u Boki poruči kako su „nečiji“, „suvišni“ ili „stranci“. Upravo zato poruka je postavljena u Tivtu – gradu u kojem Hrvati žive stoljećima i čine snažan dio identiteta prostora. Ovo nije „klasična“ provokacija; ovo je opasna poruka upućena hrvatskoj zajednici. A Hrvati Boke imaju što pamtiti.
Ako ne znaš što je bilo... podsjetit ćemo te.
Ako ne znaš što je bilo... onda te povijest Balkana mora naučiti osnovnoj lekciji: ništa ne počinje logorom. Sve počinje riječima, parolama, transparentima i prebrojavanjem. Oduzimanjem prava da se zoveš svojim imenom, da čuvaš i spominješ svoje mrtve i da stojiš na zemlji svojih predaka. Zato treba jasno reći: oni koji danas relativiziraju ili ismijavaju hrvatsku bol oslanjaju se na to da će se Hrvati umoriti, zašutjeti i zaboraviti. A zaborav i poništavanje imena i identiteta bili su najkrvavija valuta devedesetih.
Ako ne znaš što je bilo... pitaj Vukovar.
Ako ne znaš što je bilo... pitaj Vukovar. Tijekom tromjesečne opsade 1991. godine grad je sustavno razaran od JNA i srpskih paravojnih formacija, uz logističku i političku potporu tadašnjih centara moći. Nakon pada grada uslijedila su masovna ubojstva hrvatskih civila i zarobljenih branitelja, deportacije u logore u Srbiji, torture i likvidacije. Masakr na Ovčari ostao je trajni i fašistički simbol te politike. To nisu bili individualni zločini, već ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, potvrđeni sudskim presudama. Vukovar je razaran kako bi se uništio hrvatski identitet prostora – bila je to politika etničkog čišćenja, a ne vojna nužnost.
Ako ne znaš što je bilo... pitaj Omarsku, Keraterm i Trnopolje.
Ako ne znaš što je bilo... pitaj Omarsku. U ljeto 1992. godine, u okolici Prijedora, uspostavljena je mreža koncentracijskih logora pod kontrolom snaga bosanskih Srba. Kroz Omarsku je prošlo više od 7.000 ljudi, među njima i Hrvati, a stotine su ubijene ili su umrle od posljedica mučenja, izgladnjivanja i sustavnog nasilja. Fotografije iz Omarske – izmučena tijela iza bodljikave žice – obišle su svijet i razotkrile suštinu politike koja je stajala iza logora: istrebljenje nesrpskog stanovništva. To su činjenice potvrđene međunarodnim sudovima. Hrvati u Bosni i Hercegovini bili su, zajedno s Bošnjacima, žrtve istog projekta koji je negirao pravo na postojanje, identitet, jezik i naciju.
Ako ne znaš što je bilo... ne preskači ideologiju.
Ako ne znaš što je bilo... moraš znati i ovo: ratovi devedesetih nisu vođeni samo oružjem, već i ideologijom. U tom kontekstu, militantni krugovi unutar Srpske pravoslavne crkve dali su moralno i simboličko pokriće ratnoj mašineriji i politici, blagoslivljajući jedinice, zastave i narative koji su nasilje predstavljali kao „sveto“, „obrambeno“ ili „povijesno nužno“. Ovdje nije riječ o vjeri niti o svim vjernicima, već o konkretnoj ulozi pojedinih crkvenih struktura i javnih istupa koji su legitimirali etničko čišćenje i ratno „oslobađanje“ – ne od ideologija, već od života. Kada se nasilje predstavi kao sveta dužnost, zločin postaje lakši i prihvatljiviji onima koji traže opravdanje.
Ako ne znaš što je bilo... pogledaj Dubrovnik.
Sjeti se Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, pod velikosrpskim, ali i crnogorskim nišanom, u kojem se svakodnevica mjerila zvukom eksplozija granata. Ne kao priče o ljepoti, nego kao prostoru na koji je padala „sveta vatra pročišćenja“ – planski i uporno. Dubrovnik je bio meta punih 240 dana. Grad je bio opkoljen, odsječen, izgladnjivan i sustavno granatiran. Najteži dan, 6. prosinca 1991., donio je više od 2.000 granata ispaljenih na Stari grad – na kuće, crkve, muzeje, knjižnice i ljude. Napad na Dubrovnik nije ostao u domeni tumačenja: dokumentiran je, snimljen, analiziran i presuđen. Svijet je gledao kako gori grad i kako se pokušava slomiti identitet koji nije bio dio velikosrpske dogme.
Ako ne znaš što je bilo... pitaj Morinj.
Ako ne znaš što je bilo... pitaj Morinj. Ne kao metaforu, nego kao stvarni, ograđeni prostor u kojem su ljudi sustavno evidentirani, nadzirani i zlostavljani. U vojnom objektu Morinj, tijekom 1991. i 1992. godine, bilo je zatočeno 292 hrvatska civila i branitelja s dubrovačkog ratišta. Ljudi s imenima i prezimenima, čija je jedina „krivnja“ bila hrvatska nacionalna pripadnost. Bili su izloženi sustavnom psihičkom i fizičkom zlostavljanju. Najmanje osam ljudi nije preživjelo posljedice torture. Sudski postupci u Crnoj Gori potvrdili su istinu: Morinj je bio zločin nad Hrvatima.
Ako ne znaš što je bilo... zapamti ime Mladena – Maca Proročića.
Morinj je i priča o čojstvu. U svjedočanstvima preživjelih spominje se Mladen – Maco Proročić, Crnogorac koji je pomagao hrvatskim zatočenicima, donosio vodu, hranu i lijekove te ublažavao njihovu patnju. Njegovo ime nije alibi za zločin; ono je dokaz da se i u tami ideologije može izabrati časna strana.
Ako ne znaš što je bilo... pogledaj Boku.
Ako ne znaš što je bilo... onda moraš znati tko su Hrvati Boke. Autohton narod ovog prostora, upisan u katedrale, zvonike, književnost, more, jezik, vjeru i kulturu. Hrvatsko ime u Boki nije novo niti nametnuto – ono je duboko ukorijenjeno i potvrđeno stoljećima.
Ako ne znaš što je bilo... zapamti ovo:
Boka Kotorska nije ničija „Zenica oka“.
Boka je hrvatska, crnogorska, multikulturna i mediteranska.
I svaki pokušaj njezina prisvajanja kroz velikosrpsku ideologiju nailazi na bedem koji je stoljećima odolijevao osvajačima.
Jer Boka bez Hrvata nije cjelina.
A istina, koliko god potiskivana, uvijek na kraju pobijedi.
