Zašto smo morali odlaziti braniti Slavoniju - Sjećanje na branitelje varaždinskog kraja, Domovinski rat 1991.

„Galerija junaka Varaždinaca i Varaždinske županije“ - Sjećanje na branitelje varaždinskog kraja  - Domovinski rat 1991.

“Čovjek opstaje samo jednu generaciju, ali o njegovoj časti govori se generacijama nakon njegove smrti”.

Nastavljamo kolumnu “Galerija junaka Varaždinaca i varaždinske županije”, kako bi širu javnost, a naročito mlađe generacije podsjetili na teško vrijeme Domovinskoga rata 1991. kada se Hrvatska uspjela obraniti od velikosrpske agresije te sačuvati svoju opstojnost i neovisnost. Gledajući varaždinsku televiziju, priloge o Varaždinskim danima rata, o odlasku mobiliziranih branitelja na bojišta, 16-godišnja rođakinja Lucija pita me: “Zar je to tako bilo teško vrijeme, pa mi ništ’ ne znamo o tome, zašto je tako puno ljudi moralo ići u rat u Slavoniju, zašto...?

Danas nam se Domovinski rat čini dalekim i već zaboravljenim, prošle su trideset i dvije godine od njegovog početka i odlaska mnogih Varaždinaca na bojišta širom naše domovine. Kao što se danas Ukrajina bori za svoj opstanak, nezavisnost i cjelovitost, tako se i Hrvatska u Domovinskom ratu borila za svoju opstojnost, cjelovitost i neovisnost. U tim teškim trenucima doprinos u obrani zapadne Slavonije dali su i varaždinskih branitelji. Mi nikako ne smijemo zaboraviti to vrijeme teških i sudbonosnih događaja za naš narod i borbe za opstanak Hrvatske. Ne smijemo dopustiti da se protokom vremena zaboravi sve što se dešavalo; da utonu u zaborav ljudi koji su svojom hrabrošću, svojim srcima, svojim zdravljem i svojim životima oblikovali povijest.

Upravo zbog ovih ljudi i zbog brojnih pitanja mladih ljudi koji se gotovo nigdje tijekom obrazovanja ne susreću s ovom tematikom potrebno je istraživati, dokumentirati i objavljivati.  Radi vjerodostojnosti, a i da bih možda potaknuo daljnja istraživanja, uvijek u fusnotama navodim svoje izvore.

U presudnim trenucima za obranu Hrvatske u jesen 1991., mnogi ljudi iz varaždinskog kraja dobrovoljno su oružjem odlazili braniti novoostvarenu slobodu u druge krajeve domovine gdje su se odvijale neposredne borbe.  Pri tome nisu marili za vlastitu sigurnost i materijalne dobitke. Mi smo tada bili mladi, sanjali i živjeli svoje snove koji su nam bili prekinuti. Budućnost nam se tada činila teškom i neizvjesnom, tjeskobna pitanja su mi se rojila po glavi: Hoćemo li se uspjeti izboriti za slobodu i obraniti našu domovinu? Hoćemo li uspjeti osigurati sebi i djeci bolju budućnost? Ili će se povijest ponoviti, a mi, kao mnogi naši očevi i djedovi, završiti u jamama ili dugim povorkama “križnih puteva” smrti o kojima su nam govorili stariji ljudi koji su preživjeli golgotu nakon završetka drugog svjetskog rata.

Srbijanski režim s predsjednikom Miloševićem 1991. odlučio je ratom stvoriti novu državu Veliku Srbiju. Srbijansko političko vodstvo uz pomoć tada već srpske jugoslavenske vojske željeljelo je na teritoriju bivše jugoslavenske države odrediti nove granice srpske države u kojoj bi bili okupljeni svi Srbi, prisvojiti si djelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a nesrpsko stanovništvo pokoriti ili protjerati.

Jugoslavenska narodna armija (JNA), planirala je pregaziti Hrvatsku za desetak dana. Plan je bio ispresjecati Hrvatsku na nekoliko mjesta, poraziti hrvatske snage i prisiliti vladu na pregovore i kapitulaciju. U pohodu na Hrvatsku 1991. glavni napor jugoslavenska vojska usmjerila je na Slavoniju. Plan JNA bio je napasti iz Srbije:

„s najjačim oklopno-mehaniziranim snagama radi oslobađanja Istočne Slavonije, a zatim brzo nastaviti napade na zapad, spojiti se sa snagama u zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije”[1].

Iz smjera Bosne 5. korpus (banjalučki) JNA uz potporu lokalnih srbočetničkih snaga planira napasti zapadnu Slavoniju pravcem Gradiška - Pakrac – Virovitica, kako bi presjekli Hrvatsku, odnosno odvojili Slavoniju od središnje Hrvatske i ubrzali prodor glavnim snagama JNA u napadu iz Srbije kroz Slavoniju (slika 1). Za napad na istočnu Slavoniju JNA je uz tisuću tenkova, oklopnih transportera i raznih topničko - raketnih sustava za podršku, okupila oko 80.000 vojnika s četničkim dobrovoljačkim postrojbama. Vojni vrh JNA je procijenio da je došlo vrijeme za konačni obračun i odlučio napasti Hrvatsku. Napad na istočnu Hrvatsku započeo je 19. rujna 1991^[2]:

„Odlučio sam: završiti sa mobilizacijom, dovesti jedinice i energično preći u napad glavnim snagama u međurečju r. Drava – r. Sava, a pomoćnim (5. k) Okučani–Pakrac–Virovitica i Okučani – Kutina, sa zadatkom: uz avio i art. podršku i sadejstvo sa jedinicama TO okružiti i razbiti snage Republike Hrvatske u Slavoniji, deblokirati jedinice i vojne objekte, izbiti na liniju Našice – Slavonski Brod i biti u gotovosti za produženje napada ka Koprivnici i Okučanima“. (Direktiva komandanta 1. vojne oblasti JNA za operaciju u Slavoniji, br. 5/89 od 19. rujna1991.)

Slika 1. Grafički prikaz plana napada 1. Vojne oblasti JNA na Slavoniju

Na samom početku napadne operacije na istočnu Slavoniji došlo je do potpunog kolapsa i propasti planiranog napada glavnih snaga JNA prema Varaždinu i Zagrebu. Umesto planirane „vojničke parade“ po Hrvatskoj, JNA se suočila sa jakim otporom hrvatskih snaga koji je bio potpuno neočekivan.

Na komunikaciji Šid – Vinkovci, na glavnom pravcu napada, JNA je nagomilala velike snage za napad. U području Tovarnika postrojbe JNA naišle su na žilav otpor hrvatske obrane i bile prisljene na taktički razvoj. Bez izviđanja i detaljnog planiranja počele su se u borbu uvoditi vojne snage što je dovelo do miješanja jedinica u području operacije i pucanja po vlastitim snagama. Tako je, primjerice, ratno zrakoplovstvo JNA greškom 21. rujna 1991. bombardiralo 2. proletersku gardijsku mehaniziranu brigadu kod Opatovca[3]. Nakon što se pročulo kako su kod Tovarnika avioni JNA bombardirali vlastite jedinice, rezervisti su počeli masovno napuštati svoje položaje i otišli kući. S područja Šida „kompletne su pobjegle i neke druge postrojbe JNA prije no što su uopće imale borbeni kontakt s hrvatskim snagama. Slično se desilo i Novosadskom korpusu, jer su se u istočnoj Slavoniji razbježale vojvođanske brigade[4]. Nastalo je rasulo u glavnoj udarnoj snazi JNA, 1. gardijskoj diviziji što je utjecalo na provođenje Kadijevićevog ambicioznog plana o slamanju Hrvatske za deset dana.

Unatoč velikoj vojnoj nadmoći, srbočetnička vojska nije postigla što je planirala. Na bojnome polju ta se vojska opremljena s mnoštvo tenkova, borbenih vozila i oklopnih transportera, raketnim bacačima, avionima i helikopterima i dr., pokazala krutom, s lošom koordinacijom snaga, inertnom s neinventivnim i s nesposobnim zapovjednim kadrom[5]. Planirani “Blitzkrieg” jugoslavenske vojske s brzim napredovanjem prema Varaždinu i Zagrebu bio je zaustavljen. Veliku ulogu u tome imala je golema vlastita nesposobnost i kriva prosudba najvišeg vrha JNA, ali i nedovoljan odaziv mobilizaciji vojnih obveznika kod kojih su se ipak probila mnoga pitanja o prirodi sukoba koji se vodio u Hrvatskoj što je nužno dovelo do pada morala. Ipak, najveću ulogu u slomu ratnih planova JNA u jesen 1991. imao je neočekivani srčani otpor stanovništva Hrvatske.

JNA je tada odustala od prodora po cijeloj Hrvatskoj i nakon deset dana težište borbenog djelovanja usmjerila je na širenje i zaokruživanje okupiranih područja, odnosno naglasak stavila ma etničko čišćenje Hrvata i drugih ne-Srba iz područja za koje Srbi smatrali da su “srpske zemlje” i pripadaju budućoj velikoj Srbiji. Glavni cilj u istočnoj Slavoniji postao je Vukovar koji se našao u pozadini borbenog rasporeda JNA, a kojeg se moralo osvojiti radi postizanja kompaktnosti osvojenog područja. Nakon dva mjeseca opsade JNA je u suradnji s paravojnim četničkim postrojbama osvojila Vukovar. Međutim, dugotrajna i mučna opsada grada i njegov herojski otpor bili su i prekretnica u ratu za opstanak. Herojska obrana Vukovara omogućila je Hrvatskoj da ekonomizira snage za obranu na drugim bojištima, odnosno da se obrani na ostalim smjerovima napada JNA.

Bitka za Vukovar poprimila je istu simboliku kao i opsada Sigeta 1566. Nadmoćni neprijatelj nakon junačkog otpora hrvatskih branitelja slavio je Pirovu pobjedu. „Gardijska divizija je bila praktički uništena, novosadski korpus iscrpljen, a tuzlanski pretrpio gubitke od koji se nije nikada oporavio. Nakon okupacije Vukovara JNA više nije imala snage za prodor između Vinkovaca i Osijeka preko đakovačke grede na zapad, što je bio glavni cilj JNA“[6]. Bitka za Vukovar generacijama Hrvata ostat će u kolektivnom sjećanju kao i bitka kod Sigeta.

Nakon kolapsa i propasti planiranog napada glavnih snaga JNA na samom početku napadne operacije u istočnu Slavoniji, bitka za Slavoniju doživjela je svoju kulminaciju u zapadnoj Slavoniji. Vojni vrh JNA procijenio je: „situacija povoljna za ofanzivna dejstva preko Okučana i Pakraca, gde bi se Slavonija presekla na dva dela“[7]. Najvažniju ulogu tada u napadu na Hrvatsku dobiva 5. (banjalučki) korpus JNA, sa zadaćom napasti i presjeći Hrvatsku iz sjeverne Bosne, pravcem: Gradiška - Pakrac – Virovitica, prekinuti logističku potporu hrvatskim snagama u istočnoj i središnjoj Slavoniji, a vojsci JNA olakšati borbe u istočnoj Slavoniji. Toj odluci je pridonjela i srpska pobuna na području zapadne Slavonije koje je u ljeto 1991. zaista poprimila masovne razmjere i eskalirala u otvoreni rat protiv hrvatske države.

Prema Direktivi od 19. rujna 1991. o pokretanju napadne operacije na Slavoniju, Nikola Uzelac komandant 5. korpusa JNA u Banja Luci, 20. rujna 1991. donosi slijedeću odluku:

„Po završenom dovođenju i razvoju jedinica u sadejstvo sa snagama 1. Pgmd, 12 K, Ok ŠTO Banja Luka i Op ŠTO Okučani obezbeđuju se sa lijevog boka iz pravca Novske uz snažnu avio i artiljerijsku podršku energično pređe u napad grupirajućih glavne snage na pravcu: Okučani-Pakrac-Daruvar-Velika Trnova, a pomoćne snage na pravcu: Okučani-Kutina i Okučani-Nova Gradiška, sa ciljem okružiti, razbiti i razoružati snage Republike Hrvatske do linije: Veliki Grđevac -Kovačica Slavonska - Mala Činovica – Kostanjevac Berečki - Petkovača - M. Bršljanica - Kutinske Čaire - Kutina, gdje na dostignutoj liniji prijeći u odbranu i biti u gotovosti za daljnja dejstva. Operaciju izvesti u dvije etape u trajanju od 4-6 dana“.[8]

Nikola Uzelac, zapovjednik 5. korpusa (banjalučkog) JNA

https://youtu.be/Df6K36o1Eig

Slika 3. Ključni ljudi u hijerharhiji ratnog zrakoplovstva JNA

S lijeva: major Ivan Baralić, zapovjednik 238. eskadrile, general major Zvonko Jurjević zapovjednik zrakoplovstva JNA, pukovnik Ljubomir Bajić, i iza Jurjevića u maskirnoj kapi na glavi general major Nikola Uzelac zapovjednik 5. korpusa (banjalučkog) JNA (Ljeto, 1991.)

Izvor: Aleksandar Radić, The Yugoslav Air Force, Helion & Company, 2020. str.47.

 Snage 5. korpusa JNA uz potporu zrakoplovstva JNA napale su zapadnu Slavoniju: napad 5. korpusa na glavnom smjeru: Okučani-Pakrac -Daruvar-Velika Trnova, prema Virovitici, predvodila je 343. motorizirana brigada (mtbr), na pravcu: Okučani-Kutina, napadala je 16. proleterska brigada, a na pravcu: Okučani-Nova Gradiška napadala je 329. oklopna brigada.

Napadi 5. (banjalučkog) korpusa JNA na glavnom smjeru napada zaustavile su hrvatske snage na području Lipika i Pakraca.

Za obranu zapadne Slavonije vođene su iscrpljujuće borbe i trajale su sve do potpisivanja primirja u Sarajevu 3. sječnja 1992. Zapadno-slavonsko bojište postalo je jedno od najtežih bojišta na hrvatskom ratištu[9] na kojemu se slomila velikosrpska ideja.

Što bi značilo odvojiti Slavoniju od središnje Hrvatske pojasnio je A. Hebrang, tadašnji ministar zdravstva u vladi Hrvatske kada je po odluci predsjednika RH Tuđmana morao putovati u Osijek: „Pitao sam predsjednika Tuđmana, što ako srbočetničke snage izađu na Viroviticu i presjeku Hrvatsku“? Onda smo izgubili rat, rekao mi je predsjednik Tuđman. Onda se preko Mađarske vrati u Zagreb, idemo zajedno poginuti na bojišnicu, Hrvati neće imati svoju državu, imati će još jednog Zrinskog“. I dodao kako je „očuvanje zapadne Slavonije bio preduvjet za priznanje Hrvatske od međunarodne zajednice“.

Glavni stožer hrvatske vojske planirao je poslati varaždinsku 104. brigadu ZNG u obranu istočne Slavonije, ali zbog nadiranja 5. (banjalučkog) korpusa JNA i srbočetničkih snaga, 104. brigada ZNG  razmjestila se u zapadnoj Slavoniji, na pakračko - lipičkoj bojišnici. (Slike 4.)

Slike 4: Odlazak pripadnika 104. brigade ZNG na bojište u zapadnu Slavoniju

Povratkom branitelja iz zapadno-slavonskog bojišta, dana 6. srpnja 1992. završeno je jedno izuzetno razdoblje za 104. brigadu HV i varaždinske branitelje. Kroz varaždinsku brigadu je do tada „prošlo 7 tisuća ljudi iz Varaždina i okolnih općina, 80 ih je lakše ili teže ranjeno, a 23 su poginula. (Varazdinske vijesti broj 29 od 1992.). Svi su ti ratnici prošli teške ratne dane, borbe sa srbočetničkim agresorom, proživjeli tešku i studenu ratnu zimu, nadjačali proljetno blato i kiše i bili na prvoj crti obrane. Brojevi govore o surovim okršajima kroz koje je 104. brigada prošla, ali i o tome kako je velika cijena plaćena za hrvatski slobodu i kako je s posebnim poštovanjem baš zbog toga treba čuvati“. Sa zapadno-slavonskog bojišta nisu se kući vratila 22 pripadnika 104. brigade. Njih 14 bili su branitelji iz 1.Varaždinske bojne zajedno sa svojim zapovjednikom pukovnikom Ivanom Sokačem. Položili su živote za slobodu i neovisnost naše domovine.

U mnogim mjestima varaždinskog kraja i sjeverozapadnog dijela Hrvatske, na mjesnim grobljima nalaze se spomenici poginulim braniteljima. Novim generacijama se mora govoriti o hrabrosti i odlučnosti tih ljudi koji su odlazili na druga bojišta diljem Hrvatske braniti je od velikosrpske agresije. Na njihovoj hrabrosti, odlučnosti, borbenom moralu i žrtvi utemeljena je naša domovina. Dužnost nam je danas prisjetiti se naših očeva, rođaka i znanaca, koji su ostavljali svoj dom, zavičaj i relativnu sigurnost i odlazili na bojišta u druge krajeve naše domovine. O tim teškim i sudbonosnim danima sad već daleke 1991. godine objavit ćemo istinite priče o vojnicima i zapovjednicima 1. bojne 104. varaždinske brigade Hrvatske vojske. Ovim prikazima želimo opisati surovu stvarnost rata koju su proživjeli naši sugrađani u kasnu jesen 1991. godine pri dolasku na lipičko - pakračko bojište, suprotstavili se srpsko – četničkim napadima i time doprinijeli ukupnim naporima branitelja iz zapadne Slavonije u sprječavanju neprijatelja da presiječe teritorij Hrvatske i dođe do granice Mađarske.

[1] Kadijević, V. Moje viđenje raspada: Vojska bez države. (1993) Beograd, Politika. str 108. 

[2] Zlatko Virc; 109. brigada na vratima Hrvatske (1991.-1992.), Zagreb-Vinkovci, 2011. str 26.

[3] D. Marijan, Zamisao i propast napadne operacije Jugoslavenske  narodne armije na Hrvatsku u rujnu 1991.

U napadu jugoslavenskog zrakoplovstva na 2. pgmbr poginulo je najmanje pet, a ranjeno više desetaka vojnika, što je imalo poražavajuće djelovanje na moral gotovo cijele brigade.

[4] Rat u Hrvatskoj, Dokumenta, Predsedništva SFRJ,Tom III (avgust–oktobar 1991), Beograd 2018. str. 16 - 17.

[5] Izvješće CIA: sumnja se u sposobnost JNA u provođenju složenih napadnih operacija. Kopnenoj vojsci nedostaje moderno oružje i oprema, a ograničene su joj logističke i komunikacijske sposobnosti. (https://www.cia.gov/readingroom/docs/1991-03-01.pdf)

[6] Tus, The War in Croatia and Bosnia-Herzegovina 1991-1995. str. 60.

[7] Dokumenti ICTY u Den Haagu, Izjava na osnovu pravila 89 (F), broj 90. (B. Jović, Dnevnik od 20. rujna 1991.)

[8] Izvod iz Odluke komadanta 5. korpusa, Monografiji prijedorskih ratnih jedinica u odbrambenom - otađbinskom rati (1991.1995), Prijedor, 2022.

[9] Balkan Battlegrounds, Volume II str. 218.

“Pakrački kraj u Domovinskom ratu”, uzoran je primjer udžbenika zavičajne povijest koji kao dopunsko štivo učenici 8. razreda koriste za proučavanju Domovinskog rata u Zapadnoj Slavoniji. Pitanje se postavlja, iz čega će učiti mlade generacije varaždinskog kraja o doprinosu naših ljudi u Domovinskom ratu? Što ćemo im mi ostaviti? Kakvu sliku ćemo o našemu kraju i našim ljudima u Domovinskom ratu ostaviti budućim naraštajima? Hoće li djeca koja odrastaju u mlade ljude pronaći uzore u osjećajima koji su nas vodili - hrabrost u bezizlaznoj situaciji, beskompromisnost, poštenje i čast, ljubav prema domovini i nadasve težnja za slobodom?

Poruke i vrijednosti iz Domovinskog rata i danas su aktualne, razumljive i moraju se prenositi na mlađe generacije. Naši građani moraju razumijeti što je bio smisao rata, imati osjećaj poštovanja i zahvalnosti za one ljude koji su odlazili na bojište i omogućili mir koji sada imamo u našoj domovini. Danas kada uživamo blagodati Hrvatske države moramo imati na umu koliko je znoja, suza i krvi proliveno za današnju slobodu. Moramo znati cijeniti žrtve branitelja koje su date za obranu naše domovine. Oni nisu umrli uzalud.

Nadamo se da će postavljanjem Spomen ploče na zgradi Studenskog centra u Varaždinu pridonjeti sjećanju na branitelje varaždinske bojne koji su s tog mjesta odlazili na bojišta diljem Hrvatske, a mladim generacijama da znaju cijeniti žrtvu isto tako mlade generacije koja je tada obranila Hrvatsku i biti inspiracija budućim naraštajima varaždinskog kraja kako braniti i čuvati našu hrvatsku domovinu.

Pripremio: mr. sc. Marijan Kostanjevac, pred. (pukovnik u mirovini) - pukovnik u mirovini od 2021. g. sudionik i jedan od zapovjednika postrojbe koja je osvajala varaždinske vojarne, sudjelovao na zapadnoslavonskom i bosansko-posavskom bojištu; danas živi u Zagrebu. Nakon Domovinskog rata na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr Franjo Tuđman“ predavao je dočasnicima i časnicima na temeljnoj, naprednoj i zapovjedno-stožernoj školi te vojnim kadetima na vojnim sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Zadru.