Ako je suditi po dragovoljnom ulasku Hrvoja Petrača u zatvor Remetinec, onda se s pravom može reći da pojedini ljudi koji su optuženi za teški kriminal, odlaze i vraćaju se iz ovog zatvora, kao iz „Dubaia“, ili s odmora na Jadranu.
Obično s lisicama na rukama i u pratnji stražara, novinari ih snimaju, pretežno s osmjehom na licu, obučene u skupe majice ili još skuplja odjela, kao da poručuju – nećemo ovdje biti dugo. I stvarno, od tih navodnih teških kriminalaca i kriminalki, malo se tko duže zadrži u Remetincu, tim više što nam njihovi odvjetnici putem medija daju na znanje da će manje-više svatko od njih, ako treba, osigurati jamčevinu (koliko košta da košta) i branit će se sa slobode.
Uz to, poglavito u zadnje vrijeme „popularni“ su i dogovori, osobito s DORH-om ili Uskokom, pa i s „crnim vragom“. Te i takve „kapitalce“ najmanje brinu financijska sredstva. Ako treba nešto će i vratiti, i svi će mahom biti zadovoljni. Pojedincima se sudi, kao primjerice, optuženima u aferi Bankomat čak i nešto manje od 10 godina, kad na kraju, baš u ovom predmetu, – svi su oslobođeni, a država će namiriti milijunske troškove ovog spora, o kojem se na početku pisalo u nastavcima, a po oslobađajućoj presudi tek tu i tamo.
Najteže prolaze „mali lopovi“. S njima se nitko ne dogovara, nemaju skupe odvjetnike, a žive u nenormalnim uvjetima u zatvorima, koji su pretrpani, poglavito oni u kojima su smješteni ljudi o kojima se vode istrage. Za razliku od tzv. „ozbiljnih kriminalaca“ onima koje sude i osude za razne mobinge nije do smijeha. U Križevcima je jedan profesor pet godina dokazivao na sudu da nije „nepodobno“ gledao učenice, (baš tako), a u Bakovčicama je također jedan profesor, ravnatelj škole čak i proveo izvjesno vrijeme u zatvoru zbog sličnog skandala, koji se već vuče po sudovima pet i više godina. Nije do smijeha ni onom muškarcu koji je na zagrebačkom sudu osuđen na godinu i osam mjeseci zatvora, jer je prijetnjama prisiljavao svoju suprugu na neželjeni spolni odnos. Oni pak koji su u zadnje vrijeme prijavljeni zbog javnog pjevanja pjesama u kojima se spominje jedan HOS-ovski poklič također nemaju razloga za smijeh, tim više što teško mogu platiti i tzv. „običnog“ odvjetnika.
Nu, u zadnje vrijeme iznimno je „popularno“ tužiti i novinare i urednike, tiskanih medija, ali još više portala. Većina novinara je dosad uglavnom gubila sporove, ali oni o tim svojim kaznama rijetko pišu, iako je osuda-osuda.
Ima i slučajeva da i bivši ministri završe iza rešetaka, ali ti i takvi, kao Vili Beroš, i unatoč toga nastavljaju primati debele plaće i niz drugih pogodnosti. Među onima kojima nije do smijeha i o kojima pojedini člankopisci s radošću pišu i rade reportaže su optuženi i osuđeni – hrvatski branitelji, od kojih se jedan dio goni i po tzv. zapovjednoj odgovornosti.
Međutim, kad smo već dotakli ovu temu i dalje je neshvatljivo kako i od koga pojedine redakcije i pojedini novinari dobivaju informacije da će „tog jutra“ nekog ići uhititi, pa se i oni u pravo vrijeme i na pravom mjestu nađu tamo!?
Dakle, sve u svemu, da se malo našalimo, ne isplati se krasti na malo, jer te uglavnom odmah uhvate i brzo osude, dok jednom Todoriću će trebati najmanje još jedan život, ako će htjeti dočekati presudu za „Agrokor“.
A oni koji su uništili brojne tvrtke, poput Varteksa, Borova i slične, ne trebaju se bojati, i mogu i dalje mirno spavati, baš kao i brojni srpski i ini ratni zločinci, koji se rijetko pojavljuju na našim sudovima.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
