Sjećanje na rujan 1991. „Varaždinski dani rata“ - Slava koja ne blijedi. „Galerija junaka Varaždinaca i varaždinske županije“- piše Marijan Kostanjevac.
Trideset dvije godie su prošle od varaždinskih dana rata 22. rujna 1991. kada su se predali vojnici i oficiri 32. korpusa JNA na varaždinskom području, osvojene vojarne i skladišta opreme i oružje korpusa.
U povijesti Domovinskog rata ovo je bila manja bitka, ali učinak te pobjede za Hrvatsku i njezin opstanak je ogroman. Hrvatska je tada bila u velikoj opasnosti od strane srbočetničkih snaga i jugoslavenske armije da bude poražena i prisiljena na kapitulaciju i pregovore. Varaždinska pobjeda spriječila je i snage 32. korpusa jugoslavenske vojske da se angažira u napadu na Hrvatsku.
Nesmijemo zaboraviti da je srbijanski predsjednik Milošević s vojnim vrhom jugoslavenske armije planirao minimalno jednu trećinu Hrvatske s velikim dijelom jadranske obale, uključujući područje Dubrovnika, sve do granice sa Crnom Gorom uključiti u sastav velike Srbije.
U vrijeme “slovenskog rata” (od 27. lipnja do 6. srpnja 1991.), bivše jugoslavenske vojske je narodu našeg kraja pokazla i svoj karakter. Tenkovska kolona 27. lipnja 1991. vođena pukovnikom Berislavom Popovim krenula je iz Varaždina glavnom cestom prema Ormožu, a vojni avioni letjeli su prema Sloveniji i čule su se glasne eksplozije iz smjera Ormoža. Osobno sam otišao do ormoškog mosta i vidio da je prolaz mostom zaprijećen teretnim kamionima prepunim šljunka. Tenkovi stoje ispred mosta, ne mogu proći i pucaju u kamione, a vojska zauzima borbene položaje na prilazu mostu. Okupilo nas se oko dvije stotine, ljudi viču vojnicima što to radi, neka prestanu pucati i vrate se u vojarne te bacaju kamenje na njih. Nakoliko se vojnih transportera okreće prema nama i prilazi nam; spremni su za paljbu. U tom kaosu čuje se pucnjava i od slovenske strane preko rijeke Drave, što nas je ponukalo da potražimo zaklone. Tu sam sreo novinara Zlatka Mehuna i prenio mu sve što sam vidio, radi što neposrednijeg izvješćivanja javnosti putem radia i televizije. Kasnije smo saznali da je na međimurskoj strani bila ista situacija. Ljudi su blokirali ceste i sprječavali prolaz tenkovima prema gradu Ormožu. (slika 1)
Teško je i opisati ove strašne slike koje su navjestile buduće događaje i borbu protiv JNA, protiv koje ćemo se uskoro morati boriti radi osvajanja skladišta oružja i opreme nužne za našu obranu. U toj situaciji čovjek shvati što znači biti nemoćan, bez oružja, bez mogućnosti naoružati se i braniti. I što je najgore od svega i nama u tom trenu jako teško za shvatiti i prihvatiti, to nam rade ljudi koji su s nama živjeli, s kojima smo provodili vojne vježbe, družili se. Isti nam sada uništavaju ceste i drugu infrastrukturu, pucaju po našim susjedima Slovencima, a nas gledaju iza strojnice na tenkovima i oklopnim transporima.
Nakon nekoliko dana tenkovska kolona se istom cestom vraća u vojarne u Varaždin. Na mnogim kućama bile su izvješene hrvatske zastave i gledam kako tenk skreće s ceste i kod jedne kuće iskače oficir JNA, skida hrvatsku zastavu, baca je na cestu kako bi je tenkovska kolona mogla gaziti. Moj nećak Dražen uzIma teglu s cvijećem, koja mu se našla pri ruci i želi je baciti na dotičnoga „junaka“. Gledam kako tenk okreće oružje prema nama, uhvatim ga za ruku i kažem mu: „Nemoj, pucat će na nas“
Događaji koji je potresao naš kraj
Izvješća medija u ljeto 1991. puna su bila opisa dramatičnih situacija, incidenata i zločina diljem Hrvatske što su ih počinile srbočetničke jedinice u zavjetrini bivše vojske. U razgovorima s mještanima vidio se strah od rata, ali i odlučnost za borbu za neovisnost naše mlade države. Iz našeg mjesta Sračinec u Vukovar je otišlo sedam policajaca. U nama je sve više jačala spremnost za borbu da JNA potjeramo iz Varaždina i osvojimo njihova skladišta, kako bi se naoružala i obranila Hrvatska. Znali smo što sve 32. korpus JNA posjeduje i što se sve nalazi u skladištima.
Varaždinska pobjeda je bila moguća zbog složnosti naroda našega kraja, želje, hrabrosti i nesebičnosti običnih građana, požrtvovnosti velikog broja znanih i neznanih stanovnika koji su preko noći postali vojnici, kao i odlučnost, posvećenost i vodstvo zapovjednika da izvrše dodjeljene zadaće temelji su uspjeha u predaji 32. Korpusa JNA.
Kao sudionik tih odlučujućih događaja i zapovjednik postrojbe u odredu Narodne zaštite Sračinec te protuoklopne skupine Zbora narodne garde koje su sudjelovale u osvajanju vojarni, opisati ću tijek događanja i doprinos naših postrojbi pobjedi koja je spasila Hrvatsku i omogućila daljnju obranu. Osvojeno oružje, streljivo i oprema 32. korpusa JNA imali su presudni utjecaj za obranu Hrvatske.
Odred Narodne zaštite Sračinec blokira vojarnu „Kalnički partizani“ 1991.
Slika 2. Izvod iz orginala tajnika Mjesna zajednica Sračinec Dragana Flegara od 13. 9. 1991.
Po dobivenoj zapovijedi koja je stigla u Mjesnu zajednicu Sračinec (krajem srpnja 1991.), počinju pripreme za ustrojavanje Odreda Narodne zaštite[1]. Odred su činila tri voda. Za zapovjednika je od strane Mjesne zajednice Sračinec imenovan umirovljeni major JNA Stjepan Drožđek, zapovjednik 1. voda Dejan Crnčec, zapovjednikom 2. voda Josip Šoković, a za zapovjednika 3. voda Marijan Kostanjevac.(izvor iz orginala). Svi zapovjednici vodova završili su škole za rezervne vojne časnike u bivšoj vojsci, a zapovjednici desetina koji su imenovani na zapovjedne dužnosti posjedovali su vojno znanje i iskustvo koje su stekli na školovanju i vojnim vježbama u bivšoj JNA. Sve su to bili poznati i cjenjeni pojednici u vlastitim sredinama. Slijedilo je prvo postrojavanje vojno sposobnih obveznika krajem kolovoza 1991. na igralištu nogometnog kluba iz Sračinca. Velik je to bio odaziv; došli su gotovo svi pozvani, oko 400 ljudi. To je bio jasan znak da su ljudi bili odlučni i spremni da sudjeluju i daju svoj doprinos u obrani Republike Hrvatske od velikosrpske agresije.
Nakon odluke o blokadi varaždinskih vojarni donešene 13. rujna 1991. slijedio je poziv za ponovno okupljanje pripadnika Odreda radi formiranja vodova i podjele oružja na nekoliko utvrđenih mobilizacijskih mjesta. Međutim, te smo lokacije morali mijenjati, jer je nekoliko ispaljenih topničkih granata iz vojarne JNA u Optujskoj ulici , palo na mjesta mobilizacijskog okupljanja, primjerice u području zvanom „Vukovica“ u samom Sračincu.
Pripadnici Odreda koji nisu bili u borbenom dijelu, pružali su nam logističku potporu koju je u suradnji sa svojim mještankama i mještanima osigurala Mjesna zajednica Sračinec. S pripadnicima civilne zaštite iz okolnih naselja prikupljali su namirnice za pučku kuhinju, kako bi pripadnici odreda koji su provodili blokadu dobili dva topla obroka hrane dnevno.
U noći, 17/18. rujna 1991. godine čekali smo oružje. Dio nas bio je na jednom od mobilizacijskih zborišta kod današnjeg dječjeg vrtića u Dravskoj ulici u Sračincu. Te noći čule su se eksplozije i zvižduci metaka preko naših glava. Mi smo čekali oružje i željeli smo u borbu.
Nakon što su svi objekti JNA u Međimurskoj županiji, tada općini Čakovec zauzeti od hrvatskih snaga, veći dio oružja i streljiva upućen je u Varaždin u noći 17. na 18. rujna 1991. To je oružje Odredima narodne zaštite dijelio Ivan Sokač. U Mjesnu zajednicu Sračinec oružje je kamionom dovezao Alojz Markač, (saborski zastupnik u 1. sazivu Hrvatskog sabora). U knjizi Domovinski rat u Međimurju, Josip Šimunko navodi kako je „oko 900 kompleta pješačkog oružja i protuoklopnih sredstava koje je zarobljeno u objektima JNA u Čakovcu s većom količinom streljiva prenjeto u Varaždin. Za tu operaciju korišten je željeznički most. To oružje znatno je pridonjelo povećanju borbene moći varaždinskih branitelja.“[2]
Dugo očekivano oružje, streljivo i oprema stiglo je ujutro kamionom 18. rujna 1991., u 6 sati kod stare škole, danas sjedište općine Sračinec. U kamionu se nalazilo: 14 komada automatskih pušaka, 38 poluautmatskih pušaka, 24 puškostrojnice te 20 ručnih bacača M57. Oružje i streljivo je podjeljeno prema spisku pripadnicima Odreda narodne zaštite MZ Sračinec, prema načelu - s kojim oružjem najbolje znaš rukovati. Zatim su uz zvukove sirena za opću i zračnu opasnost zapovjednici svoje vodove poveli na položaje prema utvrđenom rasporedu.
Nisu svi bili odlučni i spremni poći u blokadu i osvajanje vojarne „Kalnički partizani“. Dvojica, danas uglednih građana, izjasnili su se kako bi oni ostali ovdje na raskržju prema selu Svibovec, regulirali bi promet i provjeravali nepoznate osobe. Jedan uvaženi mještanin (oženjen) došao mi je s idejom da bi bilo dobro da prvo u napad krenu ljudi koji nisu oženjeni, kao biti će manje štete za zajednicu ako poginu, pa tek onda ostali. Mislim da sam mu odgovorio kako bitku ne dobivaju oženjeni ili neoženjeni, već srca junačka. I još je bilo raznih izgovora samo da se ne ide na prvu crtu blokade vojarne.
Zadaća Odreda / vodova bila je blokirati vojarnu „Kalnički partizani“, između odvodnog kanala HE Varaždin te glavnu komunikaciju Varaždin - Sračinec ispred naselja Hraščica. Na položajima je Odred ostao do nedjelje 22. rujna 1991. godine.
Preko noći postali smo vojnici. I tu za nas počinje nova organizacija života i rada. Iako sam imao iskustva kroz vojne vježbe i taborovanja, situacija nije bila nimalo laka. Pripadnicima Odreda NZ podijelili smo pravo streljivo, rakete, mine i bombe. Ovo više nije bila vježba koja se izvodila s manevarskim streljivom i imitacijama eksplozija. Dojučerašnji kolege i poznanici, s kojima sam bio blizak, ljudi u dobi od 20 do 40 godina postali su moji vojnici. Kod svojih kuća ostavili su familije, odlučili uzeti oružje iz skladišta i bili spremni za borbu, za obranu našeg grada i Domovine.
Biti zapovjednik nije lako biti ni u miru, a kamoli u ratu. U ovom slučaju još zapovijedate postrojbom sastavljenom od svojih mještana i odgovoran ste za izvršenje dodjeljene zadaće. I drugo, odgovorni ste da vaših vojnici budu spremni za borbu, za njihovu obuku, za zdravlje, dobrobit, moral i disciplinu podređenih. Ponavljati kako se pravilno rukuje oružjem, je li oružje zakočeno, provjeriti je li metak u cijevi, ne okrenuti oružje u svoga kolegu suborca, pratiti je li se provode mjere zaštite, uvježbavati taktiku ..., postale su moje i njihove svakodnevne obveze. Morali ste sa svakim razgovarati, hrabriti ih, procjenjivati spremnost za borbu pojedinca i postrojbe u cjelini, obilaziti njihove položaje te misliti na njihovu djecu i obitelji. Bila je to vrlo specifična i teška situacija. Nije bilo dočasnika kao danas, da vam bude desna ruka u potpori zapovijedanja. Oslanjali ste se na podređene zapovjednike. Bio je to klasični ustroj: zapovjednik satnije, voda i desetine.
Iako su nam domovi bili udaljeni svega tri kilometra, sve dane i noći provodili smo na položajima. Ali i tisuće drugih bilo je u istoj situaciji na položajima oko vojarni. Zbog takvog pristupa nije bilo nesretnih slučajeva i nitko se nije povrijedio. Zbog takvog pristupa zapovjedanju borbeni moral i međusobno povjerenje bilo je visoko.
Koje su bile naše odore i oznake? Nikako nije dolazilo u obzir nositi odore iz bivše vojske. Izuzev vojnih čizama. Osobno sam nosio treperice i sivo-zelenu „komandosicu“, automatsku pušku Ap M 70 (kalašnjikov), s okvirima za streljivo. Naših vojnih odora još tada nije bilo dovoljno za sve pripadnike Odreda. Na rijetkim snimkama možemo uočiti naše bojovnike kako nose crne trake oko glave. U tom civilno-lovačkom šarenilu, oko glave vezali smo si crne trake s krunicom oko vrata. Crna traka značila nam je odlučnost i spremnost za borbu, a s krunicom oko vrata tražili smo božju pomoć i zaštitu kako bismo se hrabro suprostavili i pobjedili zlu silu. To su bili simboli našeg borbenog duha. Evo, tako smo se pripremali za nadolazeću bitku, poput one između Davida i Golijata. Ja još čuvam svoju traku i krunicu kao simbole naše pobjede. (slike)
S3 Prve oznake i grbovi Republike Hrvatske koje smo dobili početkom 1991. g.
Nova zapovijed - oformiti protuoklopnu skupinu
Zapovjednik obrane grada Varaždina, zapovjednik 104. br. ZNG, Ivan Rukljić navečer 18. rujna 1991. pozvao me u Stožer i izdao mi zapovijed da formiram protuoklopnu skupinu[3], koja će imati zadaću djelovati prema utvrđenim ciljevima i tenkovima JNA unutar kruga kasarne u Optujskoj, iz koje su pucali na vinariju "Varaždinke", mobilizacijska mjesta u Sračincu i Novoj Vesi te paljbom štitili područje oko skladišta JNA tzv."Barutane". Isto tako, ukoliko tenkovi krenu u razbijanje naše blokade oko vojarne, trebalo ih je zaustaviti, odnosno raketnom paljbom djelovati po njima. To je značilo i moj prelazak iz Odreda narodne zaštite u rezervni sastav Zbora narodne garde 104. brigade.
U suradnji s vojnim odsjekom u općini Varaždin, pronašli smo najbolje operatere koji su znali upravljati s raketnim sustavima, a zadaću za opremanjem skupine dobio je Vlado Leskovar. Protuoklopnu skupinu formirali smo s ljudima koje smo poznavali i koji su stekli iskustva u protuoklopnoj borbi kroz vojne vježbe.
Po dolasku na predviđene položaje morali smo provjeriti stanje i ispravnost oružja i opreme, a zatim provoditi i obuku, odnosno uvježbavati se za stvarnu borbenu situaciju. S podređenim zapovjednicima uvježbavali smo protuoklopnu borbu posebno s timovima ručnih bacača, procjenjivali najbolje položaje koje treba zaposjesti za paljbu na oklopna vozila. Isto tako ponavljali smo obuku za netrzajne topove. Međutim, ujutro 19. rujna 1991. god., primjetili smo da nam nedostaju akomulatori za lansere protivoklopnih raketa „ Maljutke“. Vladimir Leskovar, hitno odlazi u skladište karaule bivše JNA u Goričan po akomulatore, jer bez njih je nemoguće ispaliti rakete. Treba naglasiti da su se pripadnici JNA navedene karaule predali samo dan prije pripadnicima MUP-a RH.
Moja postrojba se bila razmjestila na prvu crtu napada između odvodnog kanla i ceste Varaždin – Sračinec. Glavne snage skupine bile su razmještene u području Hrašćice[4]. Bilo je tu nekoliko netrzajnih topova od 82 mm, dva protuoklopnih raketnih sustava Polo 9K11 „Maljutka“[5] te desetina ručnih bacača. Manji dio snage, dva netrzajna topa te dva para ručnih bacača M57, bilo je razmješteno u području odvodnog kanala HE Varaždin i mogućih putova nailaska oklopnih vozila u području Velike Preloge. Ranije je jedna posada (4 člana) s netrzajnim topom bila raspoređena sa lijeve strane odvodnog kanala, ali je kasnije vraćena kada su na te položaje pristigle naše snage iz Međimurja.
Položaji za protuoklopne rakete Maljutka nalazili su se ispred nedovršenih kuća u Hrašćici. Radi preglednosti operateri su se nalazili na gornjem dijelu nedovršenih kuća (bez krovova), kako bi mogli djelovati prema utvrđenim ciljevima i tenkovima JNA unutar kruga vojarne u Optujskoj.
Postrojba je s vremenom narasla na oko 40 ljudi, a pored osobnog naoružanja u sastavu smo imali ručne bacače M57, netrzajne topove 82 mm te protuoklopne raketne sustave POLO 9K11 „Maljutka“.
Slika 4. Osnovno oružje protuoklopne skupine
Dolazeći u večernjim satima na sastanke u Zapovjedništvo obrane grada Varaždina, koje se nalazilo u podrumu ulice Augusta Šenoe, a kako bi informirali stožer o situaciji na svom području i primili daljnje zadaće, vidio sam užas razaranja koje su izazvale granate ispaljene iz vojarni pod kontrolom JNA. Pomisao što sve može zadesiti grad ukoliko se protivnik ne preda ili ne bude brzo uništen, u nama samo je jačala odlučnost za borbu.
Kako su se pregovori o predaji vojarne odugovlačili, mi smo se počeli pripremati za napad i zauzimanje vojarne. Tako su počela moja izviđanja položaja protivnika oko vojarne, jer mi je od strane zapovjednika obrane grada sugerirano da ćemo mi prvi započeti paljbu i s protuoklopnim oružjem morati prvo uništiti tenkove te ostale utvrđene vatrene točke protivnika[6].
Dakle, imat ću čast prvi zapovjediti neposrednu paljbu po tenkovima kojima zapovjeda pukovnik Popov. Morao sam dobro izvidjeti položaje neprijatelja, njegov raspored i sustav obrane, kako bismo u tom početnom trenutku bili što učinkovitiji i omogućili našim ostalim snagama brzi ulaz u vojarnu. Velika je to bila odgovornost i izazovna zadaća; znali smo da o njenom učinku ovise životi naših ljudi.
Slika 5. Pogođena Vinarija i mjesto našeg osmatranja
(Varaždinske vijesti 0d 24.9 1991.)
U jednom od izviđanja terena, zajedno sa Vladimirom Leskovarom iz zapovjedništva 104. brigade, koji je bio zadužen za korekciju minobacačke vatre po položajima unutar kruga vojarne u Optujskoj ulici , popeo sam se na kat zgrade Vinarije, koja je već bila pogođena tenkovskim granatama. Velika soba za sastanke izgledala je zastrašujuće: sve spaljeno, razbacan namještaj, sve u prašini i komadima cigle i betona. Kroz rupu promjera 2- 3 metra jasno se vidjelo nekoliko maskiranih tenkova okrenutih prema nama. To su bili naših ciljevi. Isto tako, obišao sam Optujsku te Fabijansku ulicu gdje se još dimilo iz izgorjelih kuća. Odredili smo položaje protivnika i pripremili plan aktivnosti. Ostalo nam je samo čekati jer su pregovori o predaji sa zapovjednikom 32. korpusa JNA generalom VladimiromTrifunovićem i dalje trajali. Tijekom blokade vojarne u nekoliko navrata dobili smo signal da se pripremimo za napadaj jer se protivnik ne želi predati. Kao zapovjednik morate stati ispred svojih vojnika, sokoliti ih, ponoviti još jednom njihove zadaće i krenuti prema neprijatelju. No, u zadnji čas napadaj je bio zaustavljen, jer pregovori ipak još nisu završili.
Iz Ratnog dnevnika 5. korpusa JNA, Banja Luka, vidimo da je zapovjedništvo 32. korpusa JNA (oznaka- Kozara) željelo s našom vladom odugovlačiti pregovore i izbjeći predaju ili da se jačim avionskim napadima prisile hrvatske snage na povlaćenje.
Slika 6: Ratni dnevnik 5. korpusa JNA, od 18. rujna 1991.
Nakon zauzimanja svih vojnih objekata od strane hrvatski snaga, pod nadzorom JNA ostala je još samo vojarna u Optujskoj ulici pod zapovjedanjem pukovnika B. Popova. U slučaju da zapovjednik 32. oklopno mehanizirane brigade 32. korpusa JNA, Berislav Popov odbije predaju naš plan za osvajanje je bio:
„Napad na kasarnu „Kalnički partizani“ i vojni poligon „Macinka“ trebao je otpočeti u 06. 00 sati ujutro 22. 9. 1991. god., topničkom pripremom u trajanju od 30 min., sa ciljem dezorganizacije obrane, sprečavanjem otvaranja vatre minobacača iz vojarne, oštećenje vitalnih objekata, izazivanjem požara, posebno na benzinskoj crpki, odvajanjem ljudstva od tehnike i dezorganizacija rukovođenja i komandovanja u izvođenju obrane vojarne. Nakon prestanka vatrene pripreme, ponovo bi se uputio poziv za predaju u roku od 15 minuta. Ako se jedinice ne predaju ponoveo se provode topnički udri po vojarni u trajanju od 60 minuta, s ciljem uništavanja žive sile i oklopnih borbenih sredstava. Po završetku topničke pripreme u vojarnu se ubacuju jedinice za posebne namjene policije iz Varaždina, pod zapovjedništvom Danka Bunića i jedinice iz zaštitnog bataljuna Glavnog stožera Republike Hrvatske. Ove dvije postrojbe s većim ratnim iskustvom posebno obučene imale su zadatak da provedu čišćenje vojarne i zarobljavanje pojedinačno i po grupama vojnike i oficire. Istovremeno postrojba Zbora narodne garde iz Čakovca napada poligon „Macinka i provodi čišćenje vojnog poligona i ekonomije. Jedna postrojba MUP-a iz Varaždina imala je zadatak da vatrenim prepadom i brzim upadom u objekte zauzme zapovjedništvo 32. korpusa.
Ostale, manje snage uz pomoć građana dobrovoljaca sa pripadnicima Narodne zaštite angažirane su za blokadu vojarne i prilaznih putova“ [7]
Dana 22. rujna 1991., uz sirene o zračnoj opasnosti, saznali smo da je u tijeku predaja vojarne te da pripadnici JNA ulaze u autobuse (500 pripadnika) i odvoze ih u pravcu Srbije. Nastaje opće veselje među braniteljima, čuje se i pucnjava u zrak, slavi se pobjeda.
Dok se pripadnici Odreda iz Sračinca u slavi pobjede vraćaju kućama i koračaju glavnom Varaždinskom ulicom Sračinca s hrvatskom zastavom na čelu ljudi izlaze na ulicu i pozdravljaju pobjednike.Za mene, za našu postrojbu stiže nova zapovijed: „Spremite protuoklopnu skupinu za Bjelovar!“, tamo vojarna još nije bila osvojena. Čekajući zapovijed za polazak, pred pokret stiže vijest da je vojarna osvojena, ali i da je veliko skladište streljiva eksplodiralo, a u njemu su poginuli naši gardisti.
Rat za Hrvatsku počeo je s novim zamahom.
Zašto smo pobijedili
Na početku Domovinskog rata, u presudnom trenutku, ova pobjeda ostvarena je zato što su ljudi varaždinskog kraja, Međimurja i Sjeverozapadne Hrvatske odlučili uzeti oružje u ruke i obraniti svoju domovinu. U povijesti Domovinskog rata ovo je bila manja bitka, ali učinak te pobjede za Hrvatsku i njezin opstanak je ogroman. Pregovori o predaji snaga 32. korpusa JNA bili su mogući zato što je tisuće ljudi, na organiziran i profesionalan način, okružile vojarne i bilo odlučno milom ili silom uništiti tu silu. Složnost naroda našeg kraja, nesebičnost građana / vojnika, odlučnost i posvećenost zapovjednika koji su ih neposredno vodili u pobjedu, temelji su uspjeha u predaji Varaždinskog korpusa.
Kako prolazi vrijeme, a sudionici od ovog događaja odlaze, s njima mnogo toga odlazi u zaborav. Mlađim će generacijama ovaj prikaz govoriti o hrabrosti i odlučnosti tih ljudi koji su neposredno s oružjem bdjeli nad vojarnama i bili svi spremni na vlastitu žrtvu, bez obzira na pregovore, uništiti vojsku koja je razarala grad i domoći se oružja radi obrane domovine.
Novim naraštajima treba govoriti o važnosti ove pobjede, o slozi naroda našeg kraja koja se stvorila u tom teškom i presudnom trenutku borbe za opstanak. Treba im govoriti o borbenom moralu branitelja koji su spasili grad od razaranja. I još nešto, ne zaboravite na crnu traku oko glave i krunicu oka vrata, simbolima s kojima smo pobjedili.
S ovom pričom nastavljamo kolumnu “Galerija junaka Varaždinaca i varaždinske županije”, kako bi se šira javnost, a naročito mlađe generacije upoznale s junačkim dijelima varaždinskih branitelja iz Domovinskog rata.
Zagreb, 20. rujna 2023
(izvod i ranije objave)
Pripremio: mr. sc. Marijan Kostanjevac, pred. (pukovnik u mirovini) - pukovnik u mirovini od 2021. g. sudionik i jedan od zapovjednika postrojbe koja je osvajala varaždinske vojarne, sudjelovao na zapadnoslavonskom i bosansko-posavskom bojištu; danas živi u Zagrebu. Nakon Domovinskog rata na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr Franjo Tuđman“ predavao je dočasnicima i časnicima na temeljnoj, naprednoj i zapovjedno-stožernoj školi te vojnim kadetima na vojnim sveučilištima u Zagrebu, Splitu i Zadru.
[1] U knjizi „104. brigada Hrvatske vojske“, tiskanoj u rujnu 1994., koja navodi da joj je cilj „...sačuvati od zaborava dio povijesti borbe za slobodnu i nezavisnu Republiku Hrvatsku.“ (str. 3), uopće se ne spominju ove postrojbe, njihove zadaće, uloga te ukupni doprinos u osvajanju vojarne. U Ratni dnevnik 104. brigade nisu jasno upisana događanja niti je na pregledan način to opisano. I to je jedan od razloga za pisanje i dokumentiranje stvarnih događaja kako se istina ne bi zagubila odlaskom sudionika, kako si određeni ljudi ne bi pripisivali nezasluženo i prisvajali slavu ove pobjede više nego što im pripada. Predlažemo dopunu navedene knjige, jer izuzetno je važno da publicirana djela koja opisuju događaje iz Domovinskog rata budu istinita i vjerodostojna.
[2] Josip Šimunko, Domovinski rat u Međimurju, Predaja karaule JNA Goričan, Općina Goričan, rujan 2021.
„U srijedu, 18. rujna 1991., u 9,55 sati predaje se karaula "Narodni heroj Marko Kovač" kod graničnog prijelaza Goričan. Tog trenutka Međimurska županija bila je prvi potpuno oslobođeni teritorij od snaga JNA. Postrojbe iz Međimurja dobile su mogućnost pomoći drugima, što u oružju što u ljudstvu.“
[3] Godine 1984., za vrijeme obveznog služenja vojnog roka upućen sam u školu za rezervne oficire u Bileći.Tu sam naučio rukovati oružjima od pištolja do topa. U bivšoj rezervnoj brigadi, zapovjedao sam protuoklopnom četom, a komandant ove brigade je bio potpukovnik Ivan Rukljić. Po osobnoj želji potpukovnika Rukljića u siječnju, 1989. otišao sam na jednomjesečni tečaj u Sarajevo za komandira čete/bataljuna. Zbog toga je razumljiva njegova odluka da mi povjeri ustroj protuoklopne skupine.
[4] Na položajima ispred naselja Hrašćica upoznao sam se s profesorom Marijanom Cingulom (profesor na Fakultetu informatike u Varaždinu i Ekonomskom fakultetu, Zagreb) koji je bio moja veza sa Zapovjedništvom obrane grada Varaždina. Naša suradnja ponovo će se nastaviti na položajima oko Lipika u kasnu jesen 1991. godine.
[5] Vidi detaljnije : HV_037_1993 (hrvatski-vojnik.hr)
[6] U vezi izviđanja protivnika, moram spomenuti situaciju kada mi je došao jedan mladić iz Hraščice te predložio da sa svojim zmajem leti iznad vojarne i zabilježi položaje neprijatelja, iako je prijedlog bio inovativan i rezultat bi bio više nego koristan, ipak nisam odobrio ovu opasnu aktivnost. Bio sam ganut nesebičnošću mladića i time što je u potpunosti zanemario svoj život radi sigurnosti sugrađana. To oslikava ozračje koje je vladalo oko nas.
[7] Izvješću pukovnika Škarec Želimira -Varaždinski dani rata, potpisanom od strane načelnika genaral pukovnika Antuna Tusa, (prilog za monografiju i muzej u Varaždinu), od 31.10. 1991. godine,
