Marinković sve više postaje simbolom spajanja i njegovanja književne baštine uvijek na nov način, što je pokazalo i ovogodišnje izdanje viške manifestacije Marinković nas spaja
Na Visu je od 12. do 15. travnja sve bilo u znaku Ranka Marinkovića, ali i Charlieja Chaplina te filma. Kako je Chaplin povezan sa šjor Rankom, otkrit ćemo poslije, a sad ponešto o manifestaciji. Vis je toga vikenda bio prepun mladenačke znatiželjne i kreativne energije, koju su sa sobom donijeli maturanti iz Splita, s Brača (iz Pučišća), iz Zagreba i Varaždina. S njima su gosti Memorijalne zbirke Ranko Marinković, koja je organizirala manifestaciju Marinković nas spaja u Visu, bili i njihovi profesori i profesorice te ugledni predavači. Koje su teme bile ove godine predstavljene publici, posebno mladima, na manifestaciji koju su poduprli i Zaklada HAZU, Splitsko-dalmatinska županija te Matica hrvatska i njezin viški ogranak?
U središtu pozornosti bile su novele Ruke te odnos velikoga književnika Marinkovića s filmom. No krenimo redom: 13. travnja u Hrvatskom domu najprije se publici obratila Dragica Markusi s temom U Zagrljaju ruku: motiv ruku kao stvaratelja. Govorila je ona o novelama njegovim, koje su strukturirane kao sonet, o likovima koji su tragikomični, o tome kako su upravo likovi čudaka konstanta. Posebno se zadržala na Suknji, rekavši kako tu postoji motiv lažnoga milosrđa te dio umjesto cjeline, što je karakteristično za Marinkovića. Mnogo zanimljivih detalja, posebno za maturante i njihovo bolje shvaćanje Marinkovića, iznijela je predavačica, naglasivši kako je „najteže stvoriti lik – a onda imaš priču“. Posebno je bila zanimljiva usporedba motiva i strukture novele Ruke s Traktatom o ruci. Tu uvijek vrijedi napomena: pročitati i jedno i drugo.
Izlaganje akademika Tonka Maroevića imalo je naslov: Pisac koji izaziva trajno nove inspiracije. Govorio je veliki prijatelj Zbirke MZRM o tome kako „Marinkovića čita pedeset godina“, naglasivši kako će „govoriti o fortuni, a to znači govoriti o piscu koji je živ.“ Jer, istaknuo je: „Rečenica je kod Marinkovića uvijek okrenuta prema čitatelju. Pritom uz autoironiju on izbjegava patetiku. Kao pisac on je bliži godinama moje majke, ali blizak sam bio i ostao iskustvima pisca koji nije doslovni realist. Malomišćanska zbilja zaslužuje da se izruguje i ironizira.“ Mnogo je još toga stručno i uvjerljivo i s poštovanjem govorio akademik Maroević, naglasivši kako je bilo dosta interpretacija Marinkovića, primjerice od strane Frangeša ili Violića, ali sad je, ističe, „red na mladim komparatistima i psihoanalitičarima da ponude – nova čitanja“. Ujedno drži kako je red i na strancima da ga čitaju iz svoje perspektive, a on zna za uspješan takav pokušaj u Italiji. Za kraj je Maroević pročitao svoju pjesmu napisanu prema Marinkovićevim motivima i dobio zasluženi pljesak.
Između crkve i cirkusa
Marinkovićeva Glorija na sceni bila je tema koju je za maturante i ostalu publiku pripremila Mira Muhoberac. Odmah je na početku ustvrdila kako je Glorija jedno od najboljih dramskih djela u nas, s time što pisac tu prije svega za temu uzima „razlikovanje između ludosti i mudrosti“, ali i „razapetost između crkve i cirkusa“. Posebno je bila zanimljiva njezina analiza nekolicine uprizorenja Glorije. Naglasila je kako je u režiji Bojana Stupice zablistala Mira Stupica, a zbog njezine iznimne glume i pojave, istaknula je, „bacali su joj cvijeće na pozornicu“. Pohvalila je Violićevu režiju u kazalištu Gavella slavne Glorije i istaknula kako se može besplatno gledati na internetskoj platformi HRTi, što je važan putokaz ne samo za maturante.
Marinković o filmu i na filmu
Posebno je tu prema riječima predavačice zablistao Božidar Boban. Mira Muhoberac istaknula je posebno značenje Glorije Georgija Para izvedene u Dubrovniku, jer je to bila prva Gloria izvedena na otvorenome, pod šatorom. No to je bilo i zato jer im nije bilo dopušteno ući u crkveni prostor. Mira Muhoberac istaknula je kako su mnoge Glorijezabranjivane, pa tako i ta u Dubrovniku. Govorila je i o ostalim dramskim djelima, a sve su redom to vrsni tekstovi, preporučivši posebno dramu Pustinja. Kratko je napomenula kako se čitava drama događa u ludnici, Marinković ju je nazvao sotijom (vrsta srednjovjekovne lakrdije), a posvećena je Fabijanu Šovagoviću. Izabrala je i citat ciničnoga promatrača svijeta iz Levijatana: „Sve što je u slikarstvu glupo nazivaju literaturom“ te citat: „Teatar računa na naše pamćenje“. Mnogo je još toga korisnoga za učenike i publiku rekla predavačica Muhoberac, ali za kraj kažimo samo to kako je istaknula da „Marinković uranja svoju Magdalenu, odnosno Jagodu, odnosno Gloriju, u cirkus, a cirkus kod njega postoji kao umjetnost“.
Toga prvoga dana znanstveno-stručnog dijela manifestacije nastupio je Dragutin Lučić Luce s temom: Ruke i riječ: cvrčak i mrav. Naglasio je Luce kako je aspekt cvrčka i mrava izvrstan kontrast, a kako se i novela Ruke i Traktat o ruci „nalaze u jeziku“. Dalje je govorio o tome što je jezik, ustvrdivši „mi smo u jeziku jer smo to što jesmo. Granice jezika su granice svijeta.“ Pa je govorio o „kasnijem“ Heideggeru, koji kaže: „Jezik se odnosi prema samome sebi.“ Istaknuo je predavač kako Marinković o jeziku i razmišlja i piše. Naglasio je Lučić i to kako u Rukama postoji dual, kao i u Traktatu o ruci, a cvrčak i mrav su dva svijeta binarnosti. Ustvrdio je dalje kako je mnogo elemenata Ranko Marinković uzeo iz svjetske literature, pa tako postoje i reminiscencije na Nietzschea. Jer i kod njega postoji dualitet: npr. svjetlosnoga i glazbenoga ili pak ističe detalj kako se kod Nietzschea grom i munja ne mogu spojiti. Upozorio je slušatelje predavač i na odnos glasnosti i muka, uz Nietzscheov citat kako „najtiše riječi mijenjanu svijet“. Pa se ponadao da uvijek novim tragom „možda dospijemo do novog čitanja Marinkovića i do nove interpretacije“.
Maturanti iz svih šest škola okupljenih na manifestaciji Marinković nas spaja snimili su pa prikazali u Visu svoje učeničke filmove: bili su to Samotni život tvoj, Prah, Anđeo, Benito Floda von Reltih, Ruke te Zagrljaj. A zajedno su u Visu snimili Suknju, pod vodstvom Valentine Šinjori i Tibora Buna iz Elektrostrojarske škole Varaždin. Oni su (a vode njih dvoje i Prvu školsku TV te pripadaju Centru izvrsnosti Varaždinske županije) bili voditelji filmske radionice na kojoj su u svega dan i pol uspjeli snimiti zgodan film. Nećemo izdvajati pojedinačno ni jedan školski, pa ni zajednički, film. Kažimo samo kako su tu djeca pokazala da znaju što je lirski prikaz teme, da umiju sjajno zumirati kadrove, izabrati eksterijer i interijer, da su i kao glumci više nego sjajni – talentirani i uvjerljivi, da su se veselili snimanju, pa su nam govorili o teškoćama s tehnikom, ali i veselju te anegdotama sa snimanja. Čak su profesorici Suzani dodijelili Oscar, pa su neke profesorice „nagovorili na snimanje“, dok je Tonko Maroević rado pristao također stati pred kameru. No vratimo se dječjim radovima: te teško prenosive novele pune reminiscencija i razmišljanja uobličili su u pitke i sugestivne filmiće prepune emocija, ali i galame, u kontraste svjetla i sjene, glazbe i vikanja ili tišine i tihe glazbe. Sve što su upotrijebili i smislili i realizirali bilo je samo njihovo, profesorice su samo koordinirale njihov rad. I to je najveća dobrobit ovog pokušaja da se riječ pretvori u sliku i dobije dodatno značenje. Možemo im samo poručiti: bravo, ne sumnjajući da će netko od njih krenuti dalje u doškolovanje za glumu, snimatelja, radatelja ili nešto slično. Mnogo im sreće želimo, jer ovako težak zadatak, a Marinkovićeva literatura (konkretno novele iz zbirke Ruke) zaista je teška za prenošenje u novi medij, zaista ih je očvrsnuo i, nadajmo se, nadahnuo.
Prvi teoretski tekst o filmu
Drugog dana manifestacije filmolog i leksikograf Bruno Kragić održao je predavanje: Marinković i film, a što Chaplin ima s tim? Najprije je publici približio način na koji je Marinković pisao o filmu, a otkriće je bilo saznati da je upravo on napisao prvi teoretski tekst o filmu u Hrvatskoj! Najprije je Marinković, rekao je Kragić, pisao klasične filmske kritike, a onda se prebacio na temu povezanosti filma i kazališta. Tu je slavan njegov tekst O mehanici i poetici filma iz 1951, a poslije je esej Levijatan donio književniku pohvale intelektualaca, koji ga uzdižu kao genijalca. Što je tvrdio Marinković u tekstovima o filmu? To da je smisao filma u negaciji nepomičnosti, jer je film iluzija pokreta. „Ideja pokreta nastavlja se na njegov prozni opis“, tvrdi Kragić i nastavlja: „Marinković se predstavlja kao moderni teoretičar pa ističe kako u teatru svjedočimo stvarnim tijelima, dok film djeluje realističnije.“
Referirao se predavač Kragić na plakat manifestacije gdje je lik Chaplina na slici zajedno s velikom dječjom zvijezdom. Ističe on kako je s opravdanjem stavljena ta fotografija na plakat. Jer, Marinković prepoznaje u filmu sliku tijela kao automata. A lik Charlieja Chaplina ikonički je lik skitnice – ima cilindar, karakteristične brkove, štap, široke hlače, goleme cipele. Eto, to ima Chaplin s Marinkovićem – poimanje filma kao umjetnosti opsjednute tijelom i veoma realističkog medija. Dok se Marinković otvara cinizmu i grotesci, Chaplin je poetičan i sentimentalan. No najvažnije je to što je Marinković volio Chaplina i cijenio ga (o tome piše i Ante Peterlić), a tu saznajemo i da je šjor Ranko volio špageti-vesterne. No kad smo govorili o tome, Maroević je dodao: „Možda je i to marinkovićevski sarkazam.“ Sada više ne znamo je li tomu tako, ali da veza na relaciji Chaplin – Marinković postoji sasvim je razvidno.
Publici je Kragić govorio o tome kako se Marinković na filmu počinje predstavljati 60-ih filmom Goli čovjek, pravom mediteranskom komedijom, gdje se život predstavlja kao teatar i otvara grotesci. Budući da je u svojim tekstovima Marinković kritizirao neuspješne adaptacije literature, iznenađenje je bio film Kiklop redatelja Antuna Vrdoljaka. Autor romana bio je zadovoljan adaptacijom, a redatelj Vrdoljak se pokazao sjajnim u obradi književnoga predloška. I publika i kritika prihvatile su film. Zanimljivo je da se upravo u Kiklopu, naglašava Kragić, na više mjesta govori o filmu: najprije kroz reklame, pa se spominju mnoge filmske zvijezde, pa Atma analizira nijemi film. Završimo duhovitom piščevom opaskom: „Valja sve gledati kao slike na platnu. Jer, zatvori oči i – pukla traka!“ Jednako je duhovit bio i predavač Kragić istaknuvši kako nakon dugo vremena nije najmlađi u dvorani, na što su ga maturanti nagradili smijehom i pljeskom.
Posljednjega dana sad već tradicionalne manifestacije MNS uslijedila je šetnja Putovima Ranka Marinkovića, koja se ostvaruje uz pomoć čitanja citata na mjestima opisa. Zatim je na red došlo putovanje po cijelom otoku, uz stručno vodstvo i opis viške prirodne, kulturne i ine baštine, a onda je uslijedio posjet Komiži te postavljanje cvjetnog aranžmana na piščev grob. Time je napravljen krug, jer je ranije ujutro postavljen vijenac i na njegovu rodnu kuću u Visu. Krug koji traje, kao što spajanje traje na radost profesora i ushit maturanata. Kad su zahvalili organizatorima na predstavljanju filmova, zaista su bili iskreni, spontani i – zadužili svojom spremnošću da upijaju znanje te stječu nova prijateljstva i nove uspomene. Mnogi su još zahvalili organizatorima, ali hvala svim sudionicima dolazi i iz Visa – iz Memorijalne zbirke Ranko Marinković. Jer Marinković sve više postaje simbolom spajanja i njegovanja književne baštine uvijek na novi način, što sve oduševljava. Pa će se tako, vjerujemo, i nastaviti.
