Ante Gavranović
Broj poduzetnika u državnom i djelomičnom vlasništvu države, u Hrvatskoj je nominalno smanjen s 1.796, koliko ih je bilo 2007., na 1.421, u 2016., s time da je njihov udio u dobiti razdoblja u 2016. godini bio najveći i iznosio je 24,8 posto. Prema najnovijim rezultatima, u 2017. godini bilo je 1.428 poduzetnika u državnom i djelomičnom vlasništvu države, koji su ostvarili više od 4,9 milijardi kuna dobiti razdoblja, što je udio od 22,6 posto u konsolidiranom rezultatu - dobiti razdoblja. Ti i drugi podaci sugeriraju da bi naš javni sektor mogao i trebao biti učinkovitiji.
Pitanje koje se stalno nameće s obzirom na neučinkovitost velikoga dijela poduzeća u državnom vlasništvu glasi: Ima li država uopće mehanizme za mjerenje uspješnosti i ključnih pokazatelja poduzeća u svom vlasništvu. Povećanje efikasnosti i uspješnosti državnih poduzeća, definiranje ciljeva razvoja i kriterija uspješnosti te pomirenje društvenog interesa i maksimiranja profita, pitanja su na koja se već duže vremena (dosta neuspješno) traže odgovori.
Pored dominacije privatnog vlasništva, u razvijenim ekonomijama egzistiraju velika poduzeća u pretežitom državnom vlasništvu. Ne samo u infrastrukturi, kako se kod nas obično misli, nego i u komercijalnom sektoru. Posebno je to slučaj u Europi – Njemačkoj (Deutsche Telekom, Deutsche Bank, Deutsche Bahn), ali i u Francuskoj, Švedskoj te nekim drugim zemljama. Malo tko u tim zemljama misli da je vlasništvo presudno za učinkovitost poduzeća. U prvom su planu sposobnost menadžmenta, ukupna organizacija, stupanj tehnološke osposobljenosti.
Nasuprot takvim promišljanjima, u Hrvatskoj su i dalje u fokusu stare teze: državno = neefikasno; privatno=efikasno. Ovi stavovi danak su nedovoljno razvijenoj spoznaji o učinkovitom vođenju poduzeća i suvremenim poslovnim modelima. Sve je to, dodatno, protkano s podosta politikantstva, ali i neznanja. Ove činjenice u sebi kriju veliku potencijalnu opasnost jer je u državnim rukama još uvijek velik dio društvenog kapitala. Praktično, čitava energetika, željeznice, šume, vode..., ali i znatan dio komercijalnih poduzeća: INA, Petrokemija, Croatia Airlines, dio turističkih poduzeća, komunalna poduzeća, ZG Holding ... da dalje i ne nabrajamo. Uostalom, podaci FINE dovoljno jasno govore o tome. Što uopće moramo (i možemo) napraviti kako bi državna poduzeća bila efikasnija? Pokazalo se da samo postojanje skupa mjera, odnosno pokazatelja u državnim poduzećima, nije dovoljno. Nužno je jasno definirati ciljeve državnih poduzeća i imati kvalitetan sustav upravljanja koji uspješnošću omogućuje ostvarenje ciljeva, odnosno pruža relevantne informacije za učinkovito donošenje odluka na strateškoj i operativnoj razini.
Mjere za povećanje efikasnosti poduzeća: KPMG (2017), The road ahead: The KPMG Survey of Corporate Responsibility Reporting; IMF Working Paper (2017), State-Owned Enterprises in Emerging Europe: The Good, the Bad, and the Ugly. WP/17/221.; • PWC (2016), State-Owned Enterprises: Catalysts for public value creation? •.
Modernizacijom i restrukturiranjem državnih poduzeća, kao i strateškim menadžmentom i reformama na razini države, poduzeća u državnom vlasništvu mogu biti pokretač ekonomskog razvoja i održivosti. No, da bi u tome uspijevala, država treba imati aktivnu vlasničku ulogu i u korporativnom upravljanju, treba stalno obavljati benchmarking uspješnosti, treba poticati razvoj i implementacije tehnoloških inovacija i mjera inovativnosti. Usto treba uskladiti aktivnosti korporativne odgovornosti u skladu s postavljenim ciljevima, orijentirati se na praćenje okoline i rizika te transparentnost poslovanja i integrirano izvješćivanje. Državna poduzeća imaju mogućnost putem Vladine javne politike stvaranja društvenih vrijednosti i financijske profitabilnosti.
Stoga nije pravo pitanje imati ili nemati državna poduzeća u nacionalnim ekonomijama, nego kako upravljati državnim poduzećima i kako ih uklopiti u društveni interes. U Hrvatskoj je i dalje prisutan ozbiljan i stalan problem političkoga kadroviranje u javnim poduzećima. Posljedica toga su ozbiljno kašnjenje s prijedlozima za nove uprave, zatim izbor neadekvatnih ljudi (bez potrebnih referenci i iskustva, orijentiranih prema onima koji su ih postavili, a ne prema organizaciji i učinkovitosti poslovnih procesa). Takav izbor vodećih kadrova „prodire“ u dubinu organizacijskih struktura u poduzećima. Sposobni i kvalificirani su demotivirani, povučeni, ne bore se – jer nemaju šanse, napuštaju i odlaze u inozemstvo! Država pritom snažno utječe na razvojni ciklusu u javnim poduzećima. Praktično je zaustavljen strateški razvoj u tim poduzećima. Sve to, na posredan ili neposredan način, pridonosi znatnom zaostajanju razvoja javnog sektora, ali i zemlje u cjelini. Osim toga, prinosi iz osnova državnog vlasništva nad znatnim dijelom društvenog kapitala su nerazmjerno niski. Državni sektor Hrvatske je, prema veličini, negdje oko 4-5 mjesta u Europi, a prinosi iz tog sektora su daleko ispod 25. mjesta. Treba li nas to zabrinuti?!
