Drago Munjiza
Cijelokupna povijest koncerna Agrokor, ali i samo postizanje nagodbe između vjerovnika u pocesu Postupka izvredne uprave je vrlo kompleksna i slojevita te nadasve konrtoverzna priča o hrvatskom kapitalizmu, njegovim uspjesima i padovima, te možebitnim promašajima-pa slijedom takvog zaključka i nova prilika za popravljanje nesukladnosti u odnosu na najbolju svjetsku praksu i potrebe hrvatskih poduzetnika i građana. Kompleksnost „pršti“ iz svake sastavnice tog procesa i od gospodarskog pitanja, postao je političko i pravosuo pitanjei kao i općedruštveni fenomen!
Uzroci ovakvog stanja su u samoj povijesti Agrokora do samog proglašenja Postupka o izvarednoj upravi. Agrokor je bio simbol hrvatskog poduzetništva i uspjeha u restrukturiranju kompanija te izgradnji snažnih brandova čiji je utjecaj prelazio okvire hrvatskog gospodarstva! To je bila (i još uvijek je) jedna od najvećih kompanija u jugoistočnoj Europi za koju je znala cijelokupna svjetska investicijska zajednica. Međutim, ako za mjeru uspjeha uporabimo talijansku uzrečicu „si guarda alla fine“ (ocjenjuje se na kraju), možemo doći i do zaključka da je prošla Uprava zadnjih godina (što se povremeno i ciklički dešava gotovo svim svjetskim uspješnim kompanijama i ekonomijama) pokazivala neke od vrlo bitnih slabosti:
-vehementno širenje u razno-razne djelatnosti koje nisu bile core-business Koncerna, bez jasnog povrata invesitcije
-nepoštivanje MRS-ova (međunarodnih računovodstvenih standarda) u iskazivanju konsolidiranih rezultata Koncerna, vjerovatno zbog želje da se prikaže godišnji rezultat dogovoren sa investitorima i kreditorima (slično se desilo i britanskom Tescu prije nekoliko godina, a on je jedan od top 5 maloprodavača hrane u svijetu)
-nedovoljno kvalitetno korporativno upravljanje u Koncernu, s obzirom na veličinu i kompleksnost istog
Objektivne okolnosti u kojima je Koncern djelovao također su donosile velike izazove:
-ekonomija obujma u odnosu na konkurenciju (prvenstveno Lidl Schwarz grupaciju sa 100 milijardi dolara godišnjeg prihoda) na otvorenom tržištu EU nije povoljna za Koncern, a snaga „matičnog“ hrvatskog gospodarstva je višestruko manja od npr. njemačkog ili austrijskog
-cijena kapitala za zemlje u regiji i za sam Koncern je bio (i još je) višestruko viši od usporedivih kompanija sa zapadnih trišta EU (Špar, Lidl, Kaufland, DM, Muller, Bauhaus..)
-u takvim uvjetima fluktuacije i potresi koji su redoviti u kapitalizmu (npr. velika kriza 2008.) su hrvatskoj, regiji ali i samom Koncernu nanijeli više „udaraca“ nego što je to bio slučaj sa konkurencijom
Nagodba i njezina suština
I sada dolazimo do same Nagodbe, odnosno do otvaranja procesa Izvredne uprave koja bi trebala omogućiti da se zadrži dio postignuća „stare“ Uprave, ali i ujedno promijene i unaprijede manjkavosti koje je pokazivao Koncern u svojem poslovanju- dakle zadrži zaposlenost na sličnoj razini, očuvaju biseri hrvatskog gospodarstva kao što su Jamnica, Ledo, Sarajevski Kiseljak... te zadrži distribucijski kanal za hrvatske proizvođače kvaliteno opslužujućii potrošače, posebice za vrijeme turističke sezone, konkurentno i unutar najbolje svjetske prakse! Da li je to moguće i kojem obliku nakon što se Koncern prepusti „tržištu“, te uz koju cijenu saznati će se u procesu koji će započeti ove godine nagodbom (ili stečajem), a završiti sa novim vlasnicima („debt to equity“ scenario)- bivšim vjerovnicima i novim korporativnim organima upravljanja koji bi trebali izboriti konkurenost, poštivanja standarada i procedura te nižu cijenu novca u svojem operativnom poslovanju. Da li će Koncern ostati jedinstven u ovom obliku (vjerovatno neće), osim ako se ne pojavi Bijeli vitez (White knight)..?
U susjednoj Sloveniji upravo takav scenario nudi Deutsche bank za maloprodavača Tuš, a nedavno je i ruska VTB banka postala većinski dioničar ruskog maloprodavača hrane Magnita, jednog od najvećih u Rusiji. Investicijske banke obično ulaze u ovakve poslove kada imaju na umu kome bi mogle naknadno (za 5-7 godina) prodati restrukturiranu kompaniju...Nadalje, potrebno je vidjeti i tko će od dioničara i vjerovnika biti nezadovoljan nagodbom, pa bi zbog toga mogao pokrenuti sudski proces protiv Koncerna ili eventualno države koja je intervenirala pokretanjem same Nagodbe, te koji će biti ishod tih tužbi. Ovdje govorimo o vremenskom okviru od više od 5 godina od danas ( a i ovdje ćemo morati uporabiti već spomenutu uzrečicu – si guarda alla fine!)
Bitno je naglasiti da je Ustavni sud RH ocijenio da je postupak Izvaredne uprave u skladu sa Ustavom RH (sa tri izdvojena mišljenja), a predsjednik Ustavnog suda je čak iznio i svoj stav da bi Premijer djelovao protuustavno da nije poduzeo ništa (odnosno da je Koncern prepustio „tržištu“) kada je uvidio da je Koncern nelikvidan i vjerovatno u ozbiljnim poslovnim teškoćama. Kontroverze dolaze poslije, nakon što je zakon izglasan u Saboru, te se postavlja pitanje: što je bila alternativa („vrag je u detalju“)?!
Ono što je sigurno omogućila Izvredna Uprava je:
-nastavak redovnog poslovanja članica Koncerna; kvalitena opskrba za vrijeme turističke sezone
-isplatu dijela duga u gotovini hrvatskim dobavljačima koji je iznadprosječan u odnosu na klasičan stečaj i/ili sličnu praksu u svijetu (ako znamo da su ukupni dugovi bili 57 milijardi kuna , a utvrđena vrijednost Koncerna je cca od 15-20 milijardi kuna lako se može utvrditi da je „linearni hair-cut“ mogao iznositi do 70% tražbina većine vjerovnika)
-djelatnici nisu otpuštani, osim u samoj Upravi Koncerna, a prilikom odlaska poštivani su Ugovori o radu ili managerski ugovori, te su plaće isplaćivane redovito i pri čemu su se poštivale odredbe Kolektivnog ugovora sa sindikatima cijelo vrijeme od otvaranja postupka
-saznanje o točnim dugovima Koncerna (57 milijardi ukupno), što je ukazalo da je pored nelikvidnosti Koncern i insolventan (što je uvjet za stečaj), te da se kod knjiženja nisu poštivali MRSovi
-održana je ukupna stabilnost hrvatskog gospodarstva kao i investicijski rejting zemlje do danas
Kontroverze
Ono što su trenutne kontroverze oko postizanja nagodbe i pokretanja postupka Izvaredne uprave:
- je li i stečajni zakon, odnosno pokretanje predstečajnih nagodbi u dijelu tvrtki u Koncernu moglo dati isti rezultat (dio ustavnopravnih stručnjaka upravo to tvrdi cijelo vrijeme, a prof. Miladin je i dao svoju ekpertizu nakon što je to traženo od njega prilikom izrade zakona /pa ne možemo sumnjati da je protiv samo zato što nije konzultiran-angažiran/)? Zašto je prošla Uprava Koncerna uopće potpisala o zahtjev za pokretanjem Izvaredne uprave (većinski vlasnik Koncerna i tadašnji predsjednik Uprave tvrdi da je to učinio zbog prijetnji i pritisaka)?
-Zašto je određen relativno kratki rok za okončanje postupka i postizanje nagodbe (12+3 mjeseca), kada znamo da je u sličnom postupku u Italiji (Parmalat) samo utvrđivanje ukupnih tražbina trajalo više od 2 godine?
-Zašto nije postignuta veća inkluzivnost vrhunskih hrvatskih stručanjaka za ovu problematiku (prof. Garašić, prof. Miladin,....), te se nisu dijelom ugradile njihove primjedbe u zakon?
-Zašto se nisu više koristila iskustva sličnog talijanskog zakona o Parmalatu , u smislu izbjegavanja sukoba interesa učesnika Izvredne uprave i njihovih savjetnika, kao i naknada za savjetnike (manji retainer /fiksni dio/, veći success fee /nagrada za uspješnost/)?
-Zašto se potpuno zanemaruju interesi „vanjskih“, tj. malih i manjinskih dioničara u dijelu kompanija Koncerna? Ako su se „pogurale“ isplate dobavljačima, posebice malim, mogao se je naći i model za spašavanje dijela vrijednosti malih dioničara (kolega Hrvoje Japunčić ga je i javno prezentirao)!?
-Koliki je bio optimalni iznos sredstava za roll-up kredit i zašto su neke tvrtke dobile priliku sudjelovati u istome, a neke ne? Da li je točno da se nekim dobavljačima „priznao“ stari dug kao granični, te ima je isplaćeno više od prosjeka, na štetu drugih dobavljača i vjerovnika?
-Može li privremeno vjerovničko vijeće glasovati o nagodbi ako se ne formira stalno, tj. ima li ono isti (de iure) legitimitet budući ga je formirao i odredio bivši izvredni povjerenik, a ne vjerovnici?
Protivnici
Činjenica je da postupak nagodbe sada ima utjecajne „protivnike“- manjinske dioničare koji vjerovatno gube cijelu vrijednost, a među njima su i moćne hrvatske kompanije kao što su Franck, Adris i Agram. Oni posjeduju ili založna prava na tvrtku Roto dinamic ili na dionice Jamnice i Konzuma ili su ušei u suvlasništvo nekih tvrtki putem repo ugovora....Koncernu su posudili više od 2 milijarde kuna, što je i za njih veliki iznos! U svakom slučaju, njihove Uprave imaju i zakonsku obavezu štititi interese svoje tvrtke i svojih dioničara te ne bi smijele olako pristati (ili ne pokrenuti sudski proces) da postupku hair-cuta i debttoequity scenarija ostanu bez sredstava koja su prethodno zaštitili vrlo kvalitetnim jamstvima! Jednako tako, i sadašnje Uprave i NO-i članica Koncerna imaju veliku dilemu-potpisati jamstva kako je sugerirala (ali i dogovorila) izvaredna Uprava prilikom dobivanja roll-up kredita (a tu su i jamstva iz „bivših“ razdoblja), čime njihova Društva postaju insolventna-što je po dijelu tumačenja protuzakonito budući da nema „protučinidbe“ za ista-ili ne potpisati što de facto znači vlastitu ostavku i vjerovatni gubitak posla?
Tržište uvijek djeluje na dulji rok
Odgovore na ova pitanja dobiti ćemo tijekom svibnja i lipnja ove godine:
-18. svibnja bi izvaredni povjerenik trebao predstaviti finalni nacrt nagodne
-krajem lipnja bi privremeno vjerovničko vijeće (budući da nema šanse da se do tada formira stalno) trebalo glasovati o postizanju nagodbe po finalnome nacrtu
Dakle, vrlo brzo ćemo ući u „intezivno“ razdoblje, gdje će vjerovnici ( i oni koji dobivaju i oni koji gube), izvaredna Uprava kao i Visoki trgovački sud odrediti sudbninu Agrokora za sljedeće 5togodišnje razdoblje...!
Prilike koje naša zemlja i naše gospodarstvo ne bi trebali propustiti iz ovog procesa:
-umanjiti utjecaj „dogovorne“ ekonomije, takozvane hrvatske inačice crony kapitalizma, te pojačati svijest da „tržište“ uvijek djeluje na duži rok, posebice u asocijacijama kao što je EU
-pojačati utjecaj korporativnog upravljanja i poštivanja MRS-a, kao protutežu vječitoj poduzetničkoj težnji za što boljim rezultatom (kvalitetniji rad NO-a i njihovih stručnih odbora)
-sačuvati „bisere“ HR gospodarstva u kapitalno HR vlasništvu ( što je moguće više) i pospiješiti prijenos znanja na drugu generaciju poduzetnika i managera
-budući da „ekominija obujma“ ne radi za nas, fokusirati se na tehnološku izobrazbu mladih i managera, općenito inovacije, izvoz te ekonomiju dijeljenja (start-upove i slično). Kvaliteta a ne kvantiteta!
