Planinski masiv Kočevskog Roga u Sloveniji krije tisuće ubijenih hrvatskih žrtava
Na planinskom masivu Kočevski Rog između Novoga Mesta i Kočevja u Sloveniji nalaze se još nepotpuno istražena grobišta tisuća žrtava ubijenih ljudi na kraju Drugog svjetskog rata. Prvi tjedan u lipnju na tom mjestu stradanja održavaju se komemoracije za umrlima. Predugi niz godina je prošlo do početka obilježavanja tih stratišta ljudi, vojnika, civila i političara, koji su ubijeni bez ikakvih suđenja. Još više godina je prošlo, da su se ta mjesta počela znanstveno istraživati i da je to postala državna obveza Slovenije, da se u konačnici dozvoli i omogući dostojan pokop i osuda onih koji su počinili takva zlodjela. U međuvremenu veteranske i i druge civilne organizacije, koje brinu o štovanju i dostojanstvu tih žrtava priređuju komemoracije s vjerskim institucijama kao uspomenu i opomenu na tragična vremena, u kojima su nastradali brojni Hrvati, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Muslimani i drugi narodi iz naše šire regije.
Ove godine, upravo na 80. obljetnicu ovih umorstava komemoracija je bila prvi put kod jame „pod Macesovom goricom,“ nedaleko od jame „Kod Brezna pod Krenom“ u Kočevskome rogu, gdje su bile dosadašnje komemoracije. Kod ove jame „Pod Macesovim goricom“ su slovenski arheolozi 2022.godine iskopali posmrtne ostatke 3550 osoba, za koje se pretpostavlja, da je riječ o većinom za slovenske domobrane, pobijene od partizanskih postrojbi od 2. do 10. lipnja 1945. godine, bačenih u jame, koje su zatim na ulazu minirane, što naravno otežalo kasnije istraživanje.
I dalje se raspravlja o tome, gdje bi trajno trebale biti pohranjene i dostojno pokopane ove žrtve poslijeratnoga terora. Željama da se uredi zajednička grobnica a središnjem ljubljanskom groblju Žale protivi se ljubljanski župan Zoran Janković. Vrlo jasno i odlučno je ove godine o toj dilemi progovorio voditelj svečane koncelebrirane Svete mise monsignor dr. Andrej Saje, predsjednik Biskupske konferencije Slovenije i biskup Novoga Mesta: „Ove i druge žrtve poslijeratnih umorstava treba primjereno i dostojno pokopati, a zločine osuditi. Od kraja svjetskoga rata prošlo je 80 godina, a rane koje je prouzročio taj rat još uvijek nisu zacijeljene.
Uzrok nedvojbeno leži u činjenicama povijesnih okolnosti, pomanjkanja odgovarajuće volje i odsutnosti potrebnoga djelovanja, da zločini revolucionarnoga nasilja do sada nisu bili osuđeni, a umoreni ljudi nerazumno dugo nisu pokopani „. Biskup Saje je u svojoj propovijedi na Svetoj misi u Kočevskome rogu upozorio, da je „svaki pokop i grob priznanje ljudskoga dostojanstva i ujedno nužnost procesa pomirbe“ i pozvao odgovorne u slovenskim vlastima, „da operu veliku mrlju u sjećanju na umorene i da se pobrinu za njihov dostojan pokop. Mi vidimo da je za dostojan pokop najprimjerenije mjesto središnje groblje u ljubljanskim Žalama“, rekao je voditelj Svete Mise u Kočevskome rogu stavljajući na srce svih u državi glavnu misao da „pomirba nije zaborav, nego hrabro priznanje istine i ujedno moć otpuštanja, koja je mnogo veća od osvete“.
Iz redova državnih organa govorio je Matej Tonin, predsjednik kršćanske oporbene stranke Nova Slovenija, stranke koja je dala daleko najviše podataka o krajevima umorstava znanstvenicima, medijima koji su to željeli i državnim organima, kada su otvorili mogućnost suočavanja s istinom o tim poslijeratnim zločinima. U svom emotivnom govoru Tonin je rekao, da osjeća „neizmjernu bol i trpljenje, koje zrači iz dubine jama za sve pobijene. Pokažimo hrabrost i političku mudrost, da konačno pokopamo sve naše mrtve, pa nedavna prošlost ne bi više opterećivala naš zajednički put u budućnost“.
I ovu kao i sve dosadašnje komemoracije u Kočevskome rogu pripremila je veteranska organizacija slovenskih domobrana Nova Zaveza (Novi zavjet). Njezin predsjednik dr.Matija Ogrin u svom govoru je najprije pozdravio „goste i sve roške hodočasnike“.
On je otvoreno rekao o tome tko su bili umoreni: „Veliku većinu umorenih domobrana i civilnih osoba vodile su vrijednosti obitelji, domovine i vjere. To je u korijenima slovenskoga katoličkoga karaktera. Na kamionu koji je vozio prema jami jedan od naših mladića je rekao: danas će nas blagosloviti Sveta Marija. Većina Slovenaca nije nikada prihvatila komunizam.
Zato je samostalna država Slovenija tiha pobjeda ubijenih“. Matija Ogrin je dalje u govoru konkretno objašnjavao naveo podatke istraživanju činjenica o masovnim umorstvima Slovenaca, Hrvata i drugih naroda, polazeći od zaključaka Komisije slovenske vlade za pitanja prikrivenih grobišta, najviše citirajući riječi glavnoga istraživačkog povjesničara dr. Mitje Ferenca (podatci od 6. lipnja 2025. godine!!): „U Sloveniji je evidentirano više od 750 prikrivenih grobišta, istraženo 224, od kojih na 122 izvršen djelomičan prekop, a na 91 cjeloviti prekop žrtava. Do sada je utvrđeno, da su ekshumirani skeleti za 9.146 osoba. Koliko je nesretnih žrtava na preostalih 600 grobišta možemo samo pretpostaviti“.
Naravno i kod tih podataka otkrivenih, nema podataka o identifikaciji, a još manje o obavještenjima rodbini umorenih. Neke vrlo okvirne procjene govore, da je u jamama oko 24.000 Slovenaca, a za broj umorenih Hrvata očekivane brojke su daleko više.
Na komemoraciji u Kočevskom rogu bilo je nazočno više skupina Hrvata iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, sjeverne i južne Amerike i drugih zemalja svijeta, gdje žive iseljeni Hrvati, koji su s domaćim i iseljenim Slovencima i drugima polagali cvijeće i palili svijeće s nacionalnim oznakama.
Treba podsjetiti, da je prva komemoracija u Kočevskome rogu bila 8. srpnja 1990. godine, dakle 45 godina poslije izvršenih umorstava i prikrivanja ti ukopnih jama, u kojima u najvećem broju i danas leže ljudske žrtve tih umorstava, među kojima je prema ocjenama povijesnih, arheoloških i policijskih stručnjaka najveći broj Hrvata. Zašto i kada se to dogodilo poslije rata 1945. godine? Kroz Sloveniju se početkom svibnja povlačilo oko 350 tisuća poraženih vojnika, koji su i dalje vodili borbe s partizanskim snagama i nastojale, velikim dijelom i uspjele prijeći u Austriju u očekivanju sigurnoga izbjeglištva.
Oko 30 tisuća vojnika partizanske vojske pokušavalo je usporiti ta povlačenja. Tek nakon toga, u drugoj polovici svibnja, pa tijekom lipnja savezničke armije pobjednika u Drugom svjetskom ratu s organiziranim transportima vraćali su partizanima u Sloveniji poražene vojnike, starješine i civile, koji su se priključivali tim zbjegovima s porukama „da im se tamo sudi“. Partizanska zapovjedništva su to činila na svoj način i najveći dio tih zbjegova su organizirano masovno ubijali i bacali u više stotina jama, koje su od tada pa sve do 1990. godine, pa i dalje bila zabranjena mjesta boravka i prolaza, posjećivanja i gledanja. Poslije prvih slobodnih višestranačkih izbora u Sloveniji te skrivene rane počele su se otvarati, ali to ni do danas nije ni približno riješeno.
Na prvoj komemoraciji svečanu misu za umrle žrtve mučenja i umorstva vodio je predsjednik biskupske konferencije Slovenije i ljubljanskih nadbiskup monsignor dr. Alojzij Šuštar. Na toj komemoraciji bilo je i izaslanstvo Hrvatskoga sabora, ali od tada do danas Hrvatska nije pokazala neku veću brigu i spremnost za sudjelovanje u istraživanjima, identifikaciji žrtava i eventualnom pokopu žrtava u Hrvatskoj. Taj proces ni u samoj Sloveniji nije išao nekim normalnim pijetetnim tijekom, unatoč tome što je na prvoj komemoraciji sudjelovao prvi predsjednik Slovenije Milan Kučan, koji se rukovao s nadbiskupom Šuštarom, kada su dali izjave o potrebi pomirbe, koja još čeka na ostvarenje u politički podijeljenoj Sloveniji. Civilne organizacije iz Hrvatske su stalno nazočne na ovim komemoracijama u Sloveniji na nekoliko mjesta, ali mnoga mjesta još nisu ni došla na red otkrivanja i istraživanja.
Treba znati, da ni javno pisanje o tom problemu nije bilo poželjno u Sloveniji, a u mnogim primjerima bilo je nedostupno do izvora. To smo osjetili i u hrvatskom novinarstvu kod pokušaja približavanja srcu problema prikrivanja u Sloveniji. Na primjer o jamama u „Krakovskom gozdu “(Krakovska šuma-prašuma kod Kostanjevice na Krki), gdje su najveći broj umorstava prema izjavama živih svjedoka bile žene s djecom ili veliki tenkovski jarak kod pogranične Dobove, gdje se danima dizala sumaglica iz jama, a o tome se još ne piše. Možemo potvrditi, da je i u novoj državi strah kod svjedoka bio veliki. Glavni istraživač, povjesničar dr. Mitja Ferenc na pitanje do kada bi se taj problem mogao riješiti, suznih očiju nam odgovara: „Nakon svega što sam vidio i doživio nisam optimist“. U tim riječima se krije tragedija tih jama kao neizbrisivih dokaza umorstava.
Ivan Botteri..
Planinski masiv Kočevskog Roga u Sloveniji krije tisuće ubijenih hrvatskih žrtava
