Zaboravlja se doprinos žena u Domovinskom ratu, zašto?

Zaboravlja se doprinos žena u Domovinskom ratu, zašto?

O ženama u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu malo se piše. Premalo. A one su dale izniman doprinos. Ista je stvar i o djeci koja su poginula tijekom velikosrpske agresije. Mnogi ni ne znaju da je prvo ubijeno dijete bila 16-godišnja djevojčica, ubijena na kućnom pragu.

Još se nažalost ne zna ni točan broj  žena-braniteljica. Jedni tvrde da ih je u Domovinskom ratu sudjelovalo nešto više od 14 tisuća te da ih je poginulo oko 760, a  blizu dvije tisuća ih je bilo ranjeno. Po drugima, te su brojke mnogo veće.

U obrani Vukovara  sudjelovalo je 400 žena, 1113  ih je ostalo trajnim invalidima, a 127  žena izgubilo je život u obrani.

Žalosno je što još ni ti podaci nisu potpuni ni sređeni kako treba.

Slično se dogodilo i nakon II. svjetskog rata. Nisu se vodili podaci o ubijenima, masovnim grobnicama, pa danas imamo to što imamo, da ne znamo, prije svega imena ubijenih. Kad se i nađu njihove kosti, pokopaju se kao – brojevi.

Unatoč iznimnom doprinosu žena poražavajuća je činjenica da ih nema na novčanicama, da se po njima ne zovu ulice i trgovi, kulturne ustanove, da im se ne podižu spomenici…

Spomenut ćemo jednu od tek tisuća žena koje su ostavile trag tijekom Domovinskog rata – Koprivničanki Mariji Mari Barezi. Umrla je gotovo prije desetak godina…

A danas je posve zaboravljena.

Zahvaljujući njezinim brojnim humanitarnim akcijama (nekoliko stotina) tijekom stvaranja slobodne, samostalne i demokratske hrvatske države, može se reći kako je bila jedna od najpopularnijih stanovnica Podravine. Žena velikog srca, s puno razumijevanja za tuđe muke, a držeći se narodne mudrosti kako „dvostruko daje onaj koji prvi daje“, Mara Bareza odmah se na početku Domovinskog rata počela baviti prikupljanjem i odvoženjem humanitarne, pa i vojne pomoći najugroženijim dijelovima naše Domovine. Objedinjavala je prikupljanje pomoći na području Koprivnice, Križevaca, Vrbovca, Bjelovara, Varaždina, Ludbrega, Virovitice, Garešnice, Daruvara i Zagreba, i svu je tu pomoć dopremala u Osijek, Vukovar, Vinkovce, često i pod granatama i uzbunama. Prikupila je više od  250 kamiona hrane, lijekova, tisuće odora za hrvatske vojnike, na stotine tona oružja i razne druge vojne opreme. Ako tome pridodamo i svesrdnu pomoć u obnovi porušene Hrvatske, tada, pisali smo, da  treba reći: humanitarnost Mare Bareze se ne zaboravlja!

A zaboravila se. Čak i u koprivničkom Belupu gdje je godinama bila zaposlena.

Kad je prvi put, 1991., ponudila vojnu i humanitarnu pomoć Osijeku, tadašnji zapovjednik obrane Grada general Branimir Glavaš toga se i te kako dobro sjeća:

  • Došla je skromno i tiho. Vani su padale granate. Pitala me je što trebamo od vojne i ine opreme? Gledao sam je u čudu. Rekao sam tek toliko, da nam dopremi što može, jer nam je sve prijeko potrebno. I nije prošlo dugo-kamioni s pomoći su počeli pristizati. U prvom kamionu uvijek je uz vozača sjedila ona! Čudo jedno što nam je sve dopremila! Baš mi je žao što barem u Osijeku nema svoju ulicu ili trg. Zaslužila je – kazao je Glavaš te dodao da takvu hrabru ženu nije susreo tijekom čitavog rata.

O Mari Barezi, na moju inicijativu i po mojem scenariju, (režija Marijan Hodak),  Hrvatska radiotelevizija (HRT)  snimila je i dokumentarni film – da se ne zaboravi.

Prikazan je nažalost samo jednom!

Ova iznimna humanitarka živjela je i radila u Koprivnici i Osijeku.

Kad je umrla, ne biste vjerovali nitko u Koprivnici nije želio govoriti  na njezinom posljednjem ispraćaju. .Čak nitko ni iz Podravke, pa sam ja govorio, na groblju. Bio sam čvrsto uvjeren da je barem Koprivnica neće tako brzo zaboraviti. Ali, kako godine idu, više je i malo tko i spominje,  ili bolje rečeno – nitko.

Slično su prošle i brojne druge žene.

Malo tko se sjeća s koliko su ljubavi i hrabrosti čuvale svoju djecu. Kad su bježale pred srpskim i inim okupatorima obično su  svoje dijete privile uz prsa nastojeći ih zaštitit od zvukova sirena, eksplozija i pucanja. Tko se toga sjeća i kome je to danas važno.

A što su sve proživjele majke čekajući da se vrate s bojišta njihovi najdraži, od kojih su  mnoge dopremili i u mrtvačkim sanducima.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)

 

Hia.com.hr koristi kolačiće (tzv. cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva i funkcionalnosti.