S obzirom da je od početka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata prošlo više od 30 godina, pretpostavlja se da na ovu temu ne bi smjelo biti pitanja na koja manje-više „nitko“ ne zna pravi odgovor. Stoga smo zamolili ravnatelja Hrvatskog memorijalno – dokumentacijskog centra Domovinskog rata prof. dr. sc. Ante Nazora da nam ipak odgovori na neke možebitne nejasnoće za koje vjerujemo da će i druge zanimati. Naime, u Zakonu o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, uz ostalo se spominje i 5. kolovoza 1990., kao „početak“ velikosrpske agresije na RH, pa nas je i to ponukalo da ga pitamo: Gdje je zapravo počeo Domovinski rat?
Nazor je odgovorio:
- Koliko mi je poznato u Zakonu se ne navodi da je tada počeo Domovinski rat, nego da se od toga datuma ostvaruju prava na braniteljski status, a ona se odnose na izravni oružani otpor agresoru, ali i djelovanje u svezi s tim otporom, uključujući i obuku i pripreme za odlazak na bojište. Može se pretpostaviti da je taj datum odabran zato što je tada započeo prvi Tečaj za hrvatske redarstvenike.
Nadalje nas je zanimalo: Gdje je po njemu završio Domovinski rat 30. lipnja 1996., jer taj datum također se navodi u Zakonu?
- Koliko mi je poznato -kazao je -u Zakonu se ne navodi da je tada završio Domovinski rat, nego da se do tog datuma ostvaruju prava na braniteljski status. Budući da mi nije poznato da se toga datuma dogodio neki značajan događaj, taj je datum vjerojatno određen administrativno, uzevši kao kriterij sredinu godine. Sigurno je da bi, s obzirom na prethodno ratno stanje, primjereniji datum bio 23. kolovoza 1996. , kada je sastavljen i potpisan Sporazum o normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije.
- A, što se, po Vama, u širem kontekstu podrazumijeva pod nazivom Domovinski rat?
- Kao prvo, razdoblje završnih priprema srpskog agresora za osvajački rat i pripajanje Srbiji znatnih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine (stvaranjem „srpskih republika“ na tim područjima, radi ostvarenja glavnoga cilja velikosrpske politike – da „svi Srbi žive u jednoj državi“, koju je tada provodilo srbijansko vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem). Zatim, razdoblje protuustavnoga i terorističkog djelovanja te naoružavanja i oružane pobune dijela Srba u Hrvatskoj od sredine 1990. (tzv. puzajuća ili prikrivena agresija). Potom, ustrojavanje hrvatske obrambene, odnosno oružane sile, što je proces koji je počeo u kolovozu 1990., prvo u okviru MUP-a RH, a provodio se tijekom rata. Spomenuo bih još dakako početak rata i otvorene agresije Srbije i Crne Gore, odnosno Jugoslavenske narodne armije (JNA) i teritorijalnih obrana i milicije Srbije, Crne Gore i dijela BiH te različitih srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku, uz sudjelovanje dijela Srba iz Hrvatske od ljeta 1991. (odmah nakon što je Sabor RH 25. lipnja 1991. donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH). Važna je i te kako obrana Republike Hrvatske od izravne velikosrpske oružane agresije i oslobođenje najvećeg dijela njezina privremeno okupiranog teritorija vojnim putem od ljeta 1991. do sredine kolovoza 1995., odnosno s obzirom na vojne operacije u BiH, do studenoga 1995. Dakle, prema zakonskim aktima RH, naziv Domovinski rat obuhvaća i razdoblje koje je neposredno prethodilo ratu u Hrvatskoj, odnosno izravnoj velikosrpskoj agresiji na RH, kao i razdoblje neposredno nakon završetka ratnih operacija u Hrvatskoj i BiH. S obzirom na to da je posljednji dio okupiranoga međunarodno priznatoga hrvatskog državnog teritorija vraćen političkim sporazumom, a ne vojnom operacijom, s političkog gledišta završetkom Domovinskog rata može se smatrati 15. siječnja 1998., kada je svečanošću u Borovu Naselju u Vukovaru završio proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (Baranja te dio istočne Slavonije i zapadni Srijem) u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.
- Međutim, u literaturi i medijima, svašta se može pročitati o početku agresije na RH…
- Da, to je točno. Tako primjerice neki smatraju da je početak Domovinskog rata počeo oduzimanjem oružja hrvatske Teritorijalne obrane u svibnju 1990., neki događajima u Kninu – 17. kolovoza 1990., neki događajima u Pakracu – 2. ožujka ili „Krvavim Uskrsom“ na Plitvicama – 31. ožujka 1991., a neki ubojstvom hrvatskih policajaca 2. svibnja 1991. No, u kontekstu međunarodnog prava, ako govorimo o međunarodnom sukobu, odnosno sukobu između dviju država, točnije agresiji jedne države na drugu, važno je napomenuti da je Hrvatski sabor 25. lipnja 1991.proglasio suverenost i samostalnost RH. Također u svezi ovog pitanja, mišljenja sam da treba prezentirati i mišljenje stručnjaka za međunarodno pravo, akademika Davorina Rudolfa, koji drži da je ratno stanje između Srbije i Hrvatske, zapravo agresija na Hrvatsku, započela 3.srpnja 1991. nasilnim upadom JNA iz Vojvodine (Srbija) u Baranju i okupacijom dijela teritorija na istoku RH. Akademik Rudolf drži da je agresija Crne Gore na Hrvatsku započela u noći između 23. i 24. rujna 1991. oružanim napadima JNA, crnogorskih paravojnih postrojbi i dragovoljaca na Vitaljinu, Brgat i Komolac, na istočnom dijelu dubrovačkoga područja (od 1. listopada 1991.traju neprekidni napadi iz Crne Gore i istočne Hercegovine na Dubrovnik i jug Hrvatske, pa se često i taj datum navodi kao početak agresije Crne Gore na Hrvatsku). Inače, osobno smatram da se u obzir može uzeti i sukob u Glini, 26. lipnja 1991.
- Nakon svega ovog što ste istaknuli, ne čine li Vam se da su neke stvari u suprotnosti?
- To što u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji Domovinski rat obuhvaća razdoblje od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. nije u suprotnosti s navedenim datumima, jer su spomenutim zakonom obuhvaćene i pripreme za obranu, kao i razdoblje poraća u kojem nije bilo oružanih sukoba. Doduše, akademik Rudolf navodi da je rat, sukladno međunarodnom pravu, prestao 20. rujna 1996., kada je Zastupnički dom Sabora RH donio odluku kojom potvrđuje Sporazum o normalizaciji i uspostavi diplomatskih odnosa između RH i SRJ., sastavljen i potpisan 23. kolovoza 1996. u Beogradu. Dakle, on kao datum prestanka rata ne uzima datum kad je Sporazum sastavljen i potpisan, nego kad ga je potvrdio Hrvatski sabor (20. rujna 1996.).
- A, je li Vam možebitno poznato: koliko je osoba dobilo status hrvatskih branitelja od 1. siječnja 1996. do 30. lipnja 1996.?
- Podatke o tome u našoj instituciji nemamo. Odgovor na to može dati samo Ministarstvo hrvatskih branitelja.
- Gospodine Nazor, također nas zanima: tko je posljednji hrvatski branitelj poginuo u Domovinskom ratu, odnosno, gdje i kada?
- U medijima i na portalima možete pročitati da je posljednji poginuli hrvatski branitelj u Domovinskom ratu Toni (Tomo) Dragoje, rođen 28. 7. 1975. u Gnojnicama, općina Mostar (BiH), koji je pristupio u HVO 1.7. 1992., a poginuo je 18. 10. 1995. na banjalučkom bojištu kao zapovjednik 3.pv/3ps/2. gardijske motorizirane brigade HVO-a, predvodeći borbenu skupinu u zauzimanju kote 437. Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. No, kad to govorim, vjerojatno se misli na posljednjeg poginuloga hrvatskoga branitelja u planiranom borbenom (napadajnom) djelovanju, jer i nakon njegove pogibije ima nekoliko smrtno stradalih hrvatskih vojnika, čije stradanje nije uzrokovano “nesretnim slučajevima“ (primjerice u zaostalim minskim poljima), nego izravnim neprijateljskim djelovanjem, ali ne prigodom napadajnih akcija, nego prilikom izviđanja ili držanja položaja. Dan prije toga, 17. 10. 1995. , nadomak Banja Luke, na području HE Bočac i sela Gradina, poginuo je Ante (Josip) Bužančić, kao pripadnik Antiterorističkog voda 72. bojne Vojne policije Split. U medijima i na portalima spominje se kao posljednji pripadnik HV-a koji je poginuo u borbenim djelovanjima. Među nekoliko slučajeva pogibije hrvatskih vojnika nakon 18.10.1995, kada je poginuo Toni Dragoje, kronološki najkasnije su pogibije 10.11.1995.na području istočne Slavonije i Baranje. Toga dana, 10. 11. 1995., hicem iz snajpera na položaju OT-20 kod Narda u Baranji ubijen je Dražen (Nikola) Čolaković, pripadnik 1. bojne 107. domobranske pukovnije HV-a. Istoga dana, 10. studenoga 1995. poginuo je Vinko (Martin) Pinjuh, kad je u sastavu izvidničke satnije 5. gbr bio na zadaći izviđanja u području okupiranih sela Slakovci, Orolik i Đeletovci, radi pripreme napadajne operacije za oslobađanje okupiranog teritorija istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Njegova skupina je tijekom izviđanja naišla na neprijateljsku zasjedu, koja je zapucala i teško ga ranila. Ostali članovi izvidničke skupine uspjeli su ga izvući na sigurno područje i prebaciti do bolnice u Vinkovcima, gdje je usprkos tome što je operiran, u poslijepodnevnim satima umro.
Dakle, njihova smrt nije posljedica „nesretnog slučaja“, ali ni izravnog borbenog (napadajnog) djelovanja, u smislu planiranoga izravnog napada na neprijatelja u tom trenutku ili pogibije u obrani od neprijateljskog napada na obrambeni položaj s ciljem njegova zauzimanja. No, izviđanje radi pripreme za napadajno djelovanje svakako je aktivnost koja znači vojno djelovanje, kao što je to i držanje položaja prema neprijateljskim snagama, pa su, kronološki gledano, Vinko Pinjuh i Dražen Čolaković zadnji poginuli hrvatski vojnici u Domovinskom ratu – zaključio je prof. dr. sc. Ante Nazor.
Na slici: Ante Nazor (drugi s lijeva) s Davorom Ivom Stierom, Tomislavom Pušekom i Mladenom Pavkovićem prigodom dodjele braniteljskog priznanja za najbolju knjigu iz Domovinskog rata -2019.godine.
MLADEN PAVKOVIĆ
