S Antom Gavranovićem, doajenom hrvatskog novinarstva i našim kolumnistom razgovarali smo u povodu njegove najnovije Nagrade za životno djelo koje mu je krajem prošle godine dodijelio FIJET Hrvatska. Ante i u poznoj životnoj dobi svojim radom svjedoči da je novinarstvo poziv s kojim svaki pravi profesionalac živi sve dok diše, što Ante svojim životom i radom i danas potvrđuje. U mirovini je od 1991. godine, a osim što se i dalje bavi novinarstvom, u razdoblju od 2005. do 2015. napisao je pet knjiga o medijima i medijskim politikama. Predavao je na novinarskoj školi Nacionala, a povremeno i na Fakultetu političkih znanosti – smjer novinarstvo. Na Sveučilištu Libertas ustanovio je kolegij “Mediji i turizam” te je bio i predavač. U dva je navrata obavljao dužnost predsjednika Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe.
Novinarstvo je i danas njegova glavna zanimacija – dugogodišnji je urednik časopisa Perspektive, izvršni urednik časopisa ‘Svijet po mjeri’. Ima redovite kolumne u portalima ‘Hia’, ‘Epoha’ i ‘Turizmoteka’ te je član uredništva i kolumnist časopisa ‘Suvremena trgovina’. Isto tako, redoviti je uvodničar u ‘Hrvatskom umirovljeničkom listu'”. Evo što nam je rekao o novinarstvu kao profesiji ali i svom profesionalnom angažmanu koji i tridesetak godina od umirovljenja još uvijek traje. Naše dugogodišnje poznanstvo ispunjava ponosom jer čast je poznavati Antu kao vrhunskog intelektualca i novinara koji je svojim radom zadužio novinarstvo i profesiju, stoga mu još jednom čestitamo na dobivenom priznanju koju mu je dodijelila struka.
- Budući da ste naš kolumnist za naše čitatelje najprije recite nešto o sebi - kako je započela vaša novinarska karijera, te što vam je bila glavna motivacija da krenete na taj put?
Rođen sam u Lovreću, selu blizu Imotskoga. Dalmaciju sam napustio u dobi od 3,5 godine; otišao sam (vjerojatno kao prvo gastarbajtersko dijete) u Austriju i tamo boravio pune četiri godine - od 1937. do 1941. Dio toga vremena Austrija je bila dio njemačkog Reicha. Od tog vremena živim u Zagrebu. Tu sam se školovao i započeo svoju novinarsku sudbinu. Radom sam započeo 1. srpnja 1954. i, kao što znate, radim još i danas.
- Bili ste novinar, urednik, pa direktor i vlasnik i osnivač više medija, ali i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva?
Početak mog novinarskog djelovanja vezan je uz Privredni vjesnik – od korektora, novinarskog pripravnika, suradnika sve do glavnog urednika (1967.) i direktora (1971). Cijeli svoj radni vijek, sve do umirovljenja (1991) radio sam u toj izdavačkoj kući. Pored našeg prvog poslovnog tjednika Privrednog vjesnika izdavali smo i neka revijalna izdanja, časopis UT, Zanatski list, posebnu licenciranu ediciju ABC privrede Jugoslavije, turistička izdanja (prvi smo objavili monografije o Brijunima i otoku Vangi, ali i o Međugorju). Izdali smo (1989.) monografiju „Duhanski put u Rovinj“ i vratili u život legendarnog Krešu Džebu. Zapaženija izdanja bile su i monografije o kiparu Augustinčiću, monografija o Crikveničko-vinodolskoj rivijeri, prva monografija o Hercegovini. Osobno sam uvijek nastojao, uz direktorsku funkciju, održavati moj novinarski status: bio sa neko vrijeme kolumnist VUS-a, kolumnist Slobodne Dalmacije, a sudjelovao sam novinarskim napisima u brojnim novinskim publikacijama.
I nakon umirovljenja nisam gubio vezu s Privrednim vjesnikom, kome sam se vratio 1997. kao predsjednik Grupe Privredni vjesnik s nekoliko specijalnih izdanja. Na toj dužnosti sam ostao do kraja 2005. Osnivam BINOZA PRESS s naglaskom na privrednu publicistiku. Nažalost, financijska kriza je uvjetovala smanjenu aktivnost i ja sam se povukao.
- Što se događalo iza prijevremenog umirovljenja?
U siječnju 1991. izabran sam za predsjednika HND-a. Ponosan sam što smo u četiri godine moga mandata uspjeli vratiti Novinarski dom, osigurati priznanje HND-a i uključivanje u Međunarodnu federaciju novinara i, što mi je posebno važno, onemogućiti politički utjecaj na rad i djelovanje Društva. Vratili smo, barem privremeno, dignitet Društvu koje je u to vrijeme brojilo više od 3000 redovnih članova.
- Pokušali ste i rad u realnom sektoru, izvan izdavaštva i novinarstva?
Nakon umirovljenja odlazim u KONČAR, gdje sam bio četiri godine član Uprave, zatim savjetnik predsjednika Uprave i sve do 2012. glavni urednik KONČAREVCA. Bilo je to dragocjeno iskustvo, a radio sam na poslovima PR-a i vodio računa o marketingu i (ponovnoj) prepoznatljivosti KONČAR-a na međunarodnoj pozornici.
- Suosnivač ste FIJET-a Hrvatska što mislite o specijalizaciji u novinarstvu?
- Sve je započelo 1962., nakon katastrofalnog potresa u Makarskoj. Grupa entuzijasta (na čelu s Vasom Jakšićem, urednikom vanjskopolitičke rubrike u Politici) pokrenula je okupljanje novinara na Makarskoj rivijeri. Već godinu kasnije to prerasta u Majski skup novinara, a 1971. dobiva i međunarodni karakter. Novinari iz Hrvatske ubrzo preuzimaju „glavnu riječ“ i usmjeravaju aktivnosti samog skupa, ali i aktivnosti FIJET-a. Priznanje tim nastojanjima vidimo u činjenici da je Kongres FIJET-a 1965. održan u Hrvatskoj.
Pobornik sam specijaliziranog novinarstva, pa time i turističkog. Danas su problemi na svim područjima toliko složeni i kompleksni da se bez širokog obrazovanja i dubljeg ulaska u srž materije ne može osigurati istinsko i vjerodostojno novinarstvo. Znam da se mnogi „all round“ novinari, prisiljeni na takav pristup iz mnogih razloga, neće složiti s tim mojim stavom, ali imam osjećaj da se na nekim područjima vraćamo novinarskoj specijalizaciji. I to me veseli.
- Kako gledate na medije danas, autor ste i nekoliko knjiga koje govore o transformaciji medija od klasičnog tiskanog formata, do specijalnih izdanja i digitalizacije, je li nekad bilo lošije ili bolje?
Uvijek kad odgovaram na to pitanje i sam sam u nedoumici. Pripadam „staroj školi“ novinarstva i teško se privikavam na ozbiljne promjene. Svjestan sam da svako vrijeme nosi sa sobom određene novosti, pa je to usud i novinarstva. U svojim knjigama sam navijestio određene promjene, ali kao i na mnogim drugim područjima naznake promjene nisu uzimane za ozbiljno. Tako smo i u transformaciju tiskovnog novinarstva ušli nedovoljno pripremljeni, počesto grlom u jagode. Današnje novinarstvo je brže, više segmentirano, bavi se u većoj mjeri trivijalnim temama, više podilazi čitateljstvu, ali osjetno manje vodi računa o vjerodostojnosti. Etička dimenzija je zapostavljena, osobito kroz društvene mreže koje su se nametnule kao pretežni medij, a potpuno se izgubila edukativna uloga medija.
- Hoće li tiskovine zauvijek otići u ropotarnicu povijesti ili ima nade za izdavače tiskovina?
Za tiskano novinarstvo zaista su teška vremena. Naklade padaju, interes oglašivača je sve manji, mladi gotovo i ne čitaju novine. No, neki primjeri u svijetu (NYT, NNZ, FAZ, The Guardian, The Economist, Financial Times, WSJ – da samo njih spomenem) dokazuju da za kvalitetne novine ima i nadalje prostora i zanimanja. Pokušaji naših dnevnih novina, takmičenje između VL i JL, osigurava da u proširenim subotnjim i nedjeljnim brojevima opet nailazimo na tragove ozbiljnog novinarstva. Taj duh se postupno širi i na regionalne dnevnike. Tome pridonose i neki portali. Moje je mišljenje da će biti i daljnjih promjena, ali da će tiskovno novinarstvo još poprilično dugo opstati. Povijest novinarstva pokazuje da ni jedan novi medij nije potpuno istisnuo one ranije, ali traži stalnu prilagodbu novim zahtjevima korisnika medija.
- Što je najveća promjena na koju ste se kao profesionalac morali naviknuti?
Nisam imao problema s prijelazom s mehaničkog na elektronsko pisanje. Štoviše, bilo mi je lakše, brže sam dolazio do informacija, lakše dobivao širu sliku pomoću Interneta, Wikipedije. Vidim da mnoge moje starije kolege/ice nisu prebrodile tu važnu promjenu. Najviše me ipak pogodila promjena u međusobnoj komunikaciji koja sve više postaje virtualna, pa se gubi njen pravi smisao. Nema više pravog redakcijskog „štimunga“. Nitko nema vremena za druženje.
- Usporedite li nekadašnje i današnje novinarstvo, puno se toga promijenilo u Hrvatskoj i u svijetu, može li se išta mjeriti istim aršinom osobito po pitanju slobode medija?
Djelomice sam već odgovorio na to pitanje. Uvijek se sjetim jednog filma, Moj najmiliji đak, gdje dolazi do sučeljavanja „starog“ i „novog“ novinarstva na osnovi Pulitzerove nagrade. Znači, to je proces koji traje. Osobno mislim da smo imali ranije bolje novinarstvo, koje je poštivalo i udovoljavalo nekim načelima: etičnost, odgovornost, edukativnost i vjerodostojnost. Danas ta načela nisu u prvom planu.
Borba za slobodu medija traje od samog postanka medija. Slobode nikada dosta. No, sloboda mora sa sobom nositi i visoki stupanj osobne i društvene odgovornosti. Mislim da tu nije uspostavljena potrebna ravnoteža. Treba konačno razbiti i mit o nezavisnom novinarstvu. Previše mediji ovise o oglašivačima, političkom utjecaju da bi mogli izražavati istinsku sliku stanja u društvu. Previše je prisutna autocenzura, a ona je „rak-rana" i pridonosi sputanosti u izvještavanju i komentiranju.
- Iako ste već dugo u mirovini aktivni ste i dalje, što danas radite i što biste poručili mladim generacijama?
U mirovini sam već 32 godine, ali nema dana kad za kompjutorom ne provedem nekoliko sati. Znači, moja poruka je nemojte zapostavljati struku i pokušajte raditi, makar samo za vlastiti ćef, što dulje. Meni to produžava interes za životom. Srećom, povremeno ponešto od toga i objavim.
- Kako u današnjim uvjetima biti kvalitetan i dobar novinar?
Teško! Novinarstvo je godinama bilo elitno zanimanje, uvaženo i društveno priznato. Pristojno plaćeno. S ponosom si se mogao predstavljati kao novinar. Nisam siguran da te ljudi, kad se danas predstaviš kao novinar, ne gledaju s određenim podozrenjem. Objektivno, srozali smo ugled profesije.
Imam osjećaj da se ono danas ne cijeni u toj mjeri, da mnogi napuštaju novinarstvo u korist drugih zanimanja, najčešće PR ili glasnogovornika/ce. Honorari i plaće najvećeg broja su ispod razine što također umanjuje zanimanje za novinarstvo. Paradoksalno, imamo sve više fakulteta i visokih učilišta koja u svojim programima imaju i novinarska zanimanja. Često se pitam kakva im je budućnost?-
