Očigledno postaje da SAD pušta Europu na cjedilu i vjetrovima iz Sibira, koji sve više pušu prema jugu i zapadu Europe. Brojni politički analitičari pitaju se što smjera Putin, a što Trump, te sve više zaključuju da ni jedan ni drugi ne misle ništa dobro za Europu. Nedavni susret najmoćnijih europskih čelnika s predsjednikom Trumpom u Washingtonu ocjenjuje se kao ponižavajući i vrlo neugodan.
Zanimljivo je u tom vrtlogu američko-rusko-europskih odnosa da se najtočnijima pokazuju prognoze predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog. Kada Putin kaže da je za bilateralni susret, a Zelenski odgovori da je spreman, Putin ili njegov savjetnik Peskov – često vrlo ciničnim nastupom – ili pak šef ruske diplomacije Lavrov uzvrate ultimatumima koji polaze od zahtjeva da se priznaju okupirani teritoriji kao državni teritorij Rusije, pa sve do zahtjeva za kapitulacijom cijele Ukrajine.
Naravno, Zelenski im odgovara da Rusi dobro znaju kako Ustav Ukrajine ne dopušta „darivanje državnog suverenog teritorija“. Putin traži izlaz u sastanku bez ultimatuma, ali da se taj sastanak održi u Moskvi, što prešutno odgovara i Trumpu. No, Zelenski jasno kaže da Putin daje prijedloge za koje unaprijed zna da su neprihvatljivi, poglavito onaj o sastanku u Moskvi. Zelenski svima na Zapadu govori da Putin ne želi prekinuti rat sve do pobjede i kapitulacije Ukrajine. Govori stalno i odlučno da Putin razumije samo silu oružja i gospodarskih sankcija.
A tko može osigurati Ukrajini prijeko potrebno oružje? Naravno – SAD. A što SAD, odnosno Trump, čine? SAD nastavlja davati oružje sporije nego što bi trebalo, uvijek s određenim ograničenjima uporabe i s jednom bitnom razlikom u odnosu na vrijeme prije Trumpa. To više nije saveznička pomoć, nego čista ili prljava trgovina, odnosno goli profit, s plaćanjem unaprijed. Isporuka sada ide preko saveznika Ukrajine u Europi, a oni ga dalje šalju Ukrajini. Istodobno Trump obećava sankcije protiv Rusije, ali njih još nema. Nažalost, tomu se pridružuju Mađarska i Slovačka, koje uvelike kupuju naftu od Rusije. Naravno, time Rusija popravlja svoju financijsku bilancu.
Potreban susret Putin – Zelenski
Ovoga petka poslijepodne ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova i službeno je odgovorilo Vladimiru Putinu na prijedlog da bi se u Moskvi sastao s predsjednikom Zelenskim. Predstavnik ministarstva Georgij Tihi dao je sljedeću izjavu:
„Taj prijedlog Putina je neozbiljan, jer već samo takav poziv na sastanak u Moskvi potvrđuje rusku nespremnost za istinski susret. Mi to poručujemo našim partnerima, uključujući i američku stranu. Potvrđena je spremnost sedam država da budu mjesto susreta Putina i Zelenskog.“
To dovoljno govori i dodatno potvrđuje izjave Zelenskog:
„Naši američki partneri obavijestili su nas da me je Putin pozvao u Moskvu. Mislim da oni žele da do susreta ne dođe, pa me zato pozivaju baš u Moskvu.“
Na ove riječi Zelenskog već spominjani Putinov savjetnik Dmitrij Peskov odgovorio je cinično:
„Putin je Zelenskog pozvao na razgovor u Moskvu, a ne na kapitulaciju.“
S druge strane, Zelenski često govori da „prihvaća sve prijedloge Trumpa za pregovore u Istanbulu, zahtjeve za prekid vatre, zaključivanje mirovnog sporazuma i održavanje trostranih ili dvostranih pregovora, ali ruski predsjednik sve to odbacuje“. Ukrajinski predsjednik objašnjava i zašto:
„Putin pokušava izbjeći bilo kakve pregovore i na početku tako kupiti vrijeme za odmor, uz blokiranje sankcija. Kod toga izmišlja razne razloge da bi zavarao SAD. Putin je potencijalni lažljivac, a za njega su SAD neprijateljska država. Mislim da bi Trump morao pritisnuti Putina da sjedne za pregovarački stol i donese mir Ukrajini i Europi.“
Da, dobro zvuči – ali toga pritiska još nema, ni na vidiku.
Izazovi i prilike
Zelenski pokušava biti strpljiv i naklonjen Trumpu te kroz uvjeravanje postići veće razumijevanje stvarne situacije u Ukrajini, okruženoj daleko brojnijim ruskim trupama na vratima Europe. Evo njegova stajališta, koje ističe u izjavama za partnerske države:
„Trump zna moje stajalište – da samo pritisak nije dovoljan. Mora to biti kombinacija sankcija, oružja i političkog pritiska predsjednika Trumpa na predsjednika Putina.“
Za svoju zemlju Zelenski kaže:
„Ukrajina sama mora iskoristiti sve mogućnosti da prisili Moskvu na dijalog i da zaustavimo ubijanje ljudi.“
U pravu je čak i Putin kada kaže da „u susretu sa Zelenskim ne vidi smisla, jer nije moguće postići dogovor“. Doista, Putin dobro zna da je protivno Povelji UN-a mijenjati silom granice suverenih država, a to nije dopušteno ni Ustavom suverene, neovisne i samostalne države Ukrajine. Dobro se zna da je Rusija agresor na Ukrajinu i time odgovorna za sve posljedice te agresije.
Kako to da druge velike sile to ne razumiju? Kako to da Rusija za svoju agresiju nalazi razumijevanja kod nekih država – čak i u Europi, pa i među članicama EU-a?
Put prema rješenju
Ako tražimo put ka rješenju ratne krize u Ukrajini, onda treba ponoviti: to je rat protiv Europe i Europa mora biti prva uz Ukrajinu. Najprije jedinstvena, a potom i jedinstveno spremna – voljom i oružjem. To vrijedi i za samu Ukrajinu, koja aktivno razvija oružje dugog dometa.
O tome je ovoga petka govorio predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa, nakon razgovora sa Zelenskim. Evo što mu je rekao Zelenski:
„Ukrajinski stručnjaci poboljšavaju mogućnosti raketa dugog dometa. Pokusi su bili uspješni. Rješavamo financijske mogućnosti i počinjemo s proizvodnjom, u koju je uključeno više europskih država – prva je Danska. Kao što je poznato, počeli smo sa serijskom proizvodnjom krstarećih raketa Flamingo dometa do 3000 km, a jedna od njih nedavno je pogodila ciljeve na okupiranom Krimu. Raketno gorivo za te rakete već se proizvodi u drugoj državi.“
To se doznalo ovoga petka iz razgovora Antonia Coste i Volodimira Zelenskog. Costa je u zaključnoj izjavi susreta poručio Putinu:
„Vrijeme je za mir u Ukrajini. Odlaganje susreta i nastavak napada na ukrajinske gradove nije dobar znak. Jasno je da je Zelenski prihvatio prijedlog Trumpa. Ako želite mir, dođite predsjedniku Zelenskom i počnite mirovne pregovore.“
Zaključak
Situacija za Ukrajinu, a posebno za njezinu vojsku, stvarno je teška. Europa mora učiniti puno više na jačanju vojne snage i opremljenosti, jer se bliži zadnji čas. Ne treba precjenjivati moć Rusije; vrijedi podsjetiti na osnovne vrijednosti ekonomske moći: od ukupnog svjetskog BDP-a SAD ostvaruje 27 posto, Kina 18 posto, Europska unija 15 posto, a Rusija svega 3,7 posto. Pa se postavlja pitanje: kako Rusija pokazuje tako veliku vojnu, ali i političku moć?
Njezina prednost leži u veličini vojske, količini oružja i vojnoj industriji. Ali upravo zato Europa ima svoju šansu – da bude puno jači čimbenik svjetske uloge i moći te da spriječi upade sa strane u vlastito tkivo najviših vrijednosti.
Ivan Botteri
